To nepismeno "nedam" izjavi nekidan moj krompjutor i crkne. Pa da vidimo gdje smo s pričama stali:
Prva je na redu jednu čudna zvjerka, autor koji je nadimak (možda) uzeo po jednako čudnoj zvjerki iz jednog davnog stripa (namjerno ili nehotice pogrešno napisanog). Ovaj je autor čudna zvjerka zato što mu priče imaju ujedno veliku snagu i velike slabosti. Uzmimo za primjer zadnju od njegovih priča koje sam čitao (i najbolju): Blagovaonicu. "Blagovaonica" je skoro savršena priča, doživljena i uvjerljiva, sa samo dva kiksa - naslovom i prvom riječi. Naslov je, ipak, morao biti "Trpeza" ili "Stol" jer je ovaj preopćenit, a i početak prve rečenice je trebao identificirati subjekt jer misterija ničemu ne doprinosi, a čini da se površni čitatelj (ja!), zakači za prvi imenovani lik - majstora - i tek poslije par pasusa shvati kako je priča pričane iz perspektive stola ... Druga dva rada istog autora su slabija, iako imaju istu snagu zapamćenih i proživljenih detalja, ali manju kontrolu nad protokom priče. Dojam priče Kako sam shvatio metaforu i jesam li je uopće trebao shvatiti stoga je nabadanje po svemu i svačemu dok se ne dođe do prilično tanke poante kojoj ostatak priče i vodi i ne vodi ... Zadnja priča Tisućuosmstopedesetičetiri kune također svoje probleme nosi na pruženom dlanu već od naslova. Ponajprije, tipfeler u brojci je autorov, nije moj. Zatim, veza naslova s pričom je nevidljiva, ostavljena nagađanju jer su u tekstu ne spominje. Onda, prva rečenica glasi "S pulta ispred kumice uzeo je glavicu kupusa, a ova samo nije svojom oblinom i pozamašnom težinom tresnula pred njegove noge." (fali "što" između "samo" i "nije"), a druga "Spretnost, još uvijek spretnost i elegancija njegovih dugih prsta nije joj dao da klizne." (ne može "dao", spretnost je ženskog roda, da i ne spominjemo kako je tu možda mogla ići i množina). Potom slijede "razvikao je osmijeh" i "neboguće" što bi bile dobre metafore ili riječi kad bih mogao vjerovati da su namjerne, a ovako ... ovako priča ostavlja dojam skice za priču, nedovršene na svakom nivou. Skoro sam je bacio nakon onog početka, ali bila je prva koju sam čitao pa sam je pustio da se malo iskupi, što i jest, ali su trebale ostale dvije da uvidim snagu autorova svjetonazora i trebala je "Blagovaonica" da počnem razmišljati o uvrštenju u knjigu.
(Još jedan autor, dakle, kojemu bi bolje bilo da je pažljivije birao što šalje.)
Priča Bakica - lik i djelo idućeg autora ima sličan problem. Naime, nije o bakici, što naslov obećava. To jest, ujedno je i o bakici, ali i o barem dva-tri druga lika, od kojih svaki u svome odjeljku dobija glavnu ulogu. E, toliko promjena očišta jedna kratka priča ne trpi, pa ma koliko detalji bili dobro opaženi, a i kraj je slabačak, ubod na Bandića pojeftinjuje sve što mu je prethodilo ... Bratova gitara nastavlja danas uspostavljenu tradiciju priča s pogrešnim naslovima. Ako je gitara već bratova onda je priča morala i trebala biti o odnosu pripovjedača s bratom, čega nešto malo ima na početku i možda natruha na svršetku. Ostatak je autorova forca - opažanje detalja i promišljanje o njima - ali mu još fali kontrole i shvaćanja što kratka priča uistinu jest.
Iduća autorica piše, pak, zanatski uzorne kratke priče s obratom. Ne baš posebne, ali vrlo dobre. And They Lived Happily Ever After točno je ono što treba biti, dok je Novogodišnja Eva u svojoj dugoj prvoj polovica preslična prethodnoj priči da bi je maglovitiji snoviti završetak (mali plus što ipak nije Smrt u pitanju) mogao posve izvući. Dobro dakle, ali - ponovimo po stoti put - jedna bi bila dvaput bolja.
I tako to. Za one u kojima ove kritike bude inat i sad hitro pišu po tri priče, pravila natječaja su ovdje), pošaljite nešto loše, nije mi nimalo zabavno kad je sve što čitam - kao ovo danas - barem dobro, ako ne i bolje.
(mcn)
Post je objavljen 28.01.2007. u 13:12 sati.