Hopsanje u ritmu

Nedjelju 25.03.2007.sam legla oko ponoći. smjestila se. okrenula. lijevo. desno. bilo je 1. pa potrbuške. pa na leđa. dođe 2 sata. ljuta i živčana pokušavam opet zaspati, ali ne ide. a u 6, oćeš nećeš moram ustati! oko pola 3 predala sam bitku. a onda su krenule misli. misli o Njemu. Misli o tati. misli o psu. misli o meni i mojoj budućnosti. misli o mojim odlukama. 4 sata. suze, bjes, tuga, ma sve skupa morilo me do pola 5. dalje ne znam. mislim da nisam spavala , ali nisam gledala na sat. samo sam saznala da je 6 sati i ustala.
znala sam da neću zaspati. osjećala sam čim sam legla da me očekuje deja vu od prije 2 tjedna. zapravo se i nisam trudila zaspati ko prošli put. samo sam ležala i povremeno gledala strop, a povremeno žmirila.
ustala sam manje umorno nego prošli put. vozila sam smirenije. svratila sam po svoju Tanjicu, koju obično vozim na fax. komentirale smo jutro i sunce koje je napokon opet bilo na nebu. sjetila sam se stare dobre logike i logičnog zaključivanja. rekla sam joj da ako je jutro bilo sunčano i ako sam tu noć probdjela budna, onda ću opet sresti njega kao i prošli put.
stigle smo na faks ,a ja sam nisam drhturila. kupila sam si kavicu i još se više razbudila. zaboravila sam na logiku. a onda je ušao on. Tanjica me samo pogledala, onako kako ona zna, jer već se dobro znamo. prišao mi i htio me častiti kavom. nije znao da sam upravo bacila ispijenu čašicu. pričali smo. pričali o Njemu. pa o meni, pa o njemu. iako je on Njegov dosta dobar prijatelj, nisu se dugo čuli i nije bio upućen u razvoj situacije do neki dan. složili smo se oko toga kako On nije ipak bio za mene. dok smo pričali o meni , primijetila sam da se sjeća svake sitnice o kojoj sam mu prije pričala. što je bilo dobro za čuti. nakon podužeg razgovora ipak smo shvatili koliko je sati, pa je uz refleksan «vidimo se» otišao na predavanje koje je počelo 5 minuta prije.
jesam li tu noć bila budna zbog toga što sam srela njega? ili sam srela njega zbog toga što sam bila budna? a možda gore ima netko tko je moj predosjećaj protumačio kao želju pa ju ispunio?? ako je tako, neka sluša malo bolje! postoje želje koje čekaju ispunjenje.

ona pjeva

jučer sam bila skoro cijeli dan s Žabom.imala sam posla za obaviti.pripremala sam se puna 2,3 dana , a možda i dulje, da mu objasnim kako želim da mi on pomogne pri «ilegalnoj» nabavki psa.ilegalnoj zato što Brmba neće imati pojma o tome dok pas ne stigne na adresu.pitala sam Žabu kaj on misli kaj bi moja Brmba rekla na to da ja dofuram peseka doma. «ja bih reko da imam djetinjastu kćer»odgovorio mi je.
kao da ima ikakve veze kaj on misli o tome.a, opet, ima.od njega sam mislila izmusti novce za psa.besperspektivan plan.mislim da se boji da ne bi dobio novog kućnog ljubimca, ako bi ga Brmba optužila za sudjelovanje u planu.
Reko mi je da mogu očekivati odgovor tipa: «biraj!ili ti ili on ili skupa letite van!»
Znam da to mogu očekivati.i očekujem.
Uvijek me traži da mu sama kažem kaj hoću.Brmbu naziva Prevoditeljicom, jer ona to na neki način i je.ja nisam žicaroš,nit ću ikad i biti.a on pošto je moj biološki,trebao bi participirati u troškovima koliko može.pošto nikad nisam znala užicati nešto,Brba bi to zatražila umjesto mene.ali nikad nisam ni opterećivala Žabu s pukim željama.ko da ga je bilo briga.ipak, očito ga je nekad zanimalo.
Ovo ljeto pričao je s mojim pretpostavljenim bivšim i onako usputno u razgovoru reko: «ja ti mogu i znam pričati s njom, ali nikad ne znam što ona stvarno hoće.nikad neću znati» moj pretpostavljeni bivši se složio s tim.ni njemu na početku nisam dala do znanja kaj hoću.čekala sam da pita, i da otkrije sam.kasnije sam se ja sve više otvarala, a on zatvarao.
neću i ne želim dati na prvu loptu svima do znanja kaj mislim i osjećam.ako se potrude oko mene, znat će sve.ali se moraju potruditi.inače će dobiti samo celofan,koji je ionako proziran.
I sad nakon što sam rekla Žabi da želim psa jer je to smisao mog života.jer ionako mislim raditi sa psima,jer ih volim najviše na svijetu, jer sam zakinuta za mnoge akcije i poslove pošto nemam psa, jer ne želim igračku nego pravog psa kojeg želim odgojiti i naučiti o svemu, on je meni rekao da sam djetinjasta.čula sam to nekoliko puta iz njegovih usta.imala sam fazu kad sam praktički dane provodila uz svoj fotoaparat i sve sam bilježila njime.rekao mi je da sam predjetinjasta ako život mislim provesti igrajući se s fotićem.sad, nakon što sam mu objasnila što želim raditi u svom životu i nakon što sam mu objasnila da to nije hir, nakon što sam mu pokazala i što je ispod celofana, on je mene opet okarakterizirao djetinjastom.mislila sam da će me razumjeti i dati mi neki savjet, pošto je i on sam otišao na otok i sad čisti zemlju kako bi uzgajao masline, samo radi svojeg sna.to nije ni približno njegovoj profesiji.on je dipl.o.e.c.c. iz metropole, sa asfalta.
Brmba vidi da sam loše volje.osjetila je to.ispituje me od jučer što mi je.na početku ni ja nisam shvatila da je eto razlog moje bezvoljnosti i namrštenog čela.sad znam.nisam joj rekla.a i što da joj kažem?Brmba, upravo je još jedna moja nada umrla i opet me moj Supermen Žaba razočarao.

kalendarski je danas taj prvi dan proljeća, a

svi ste svjedoci kako sam bila dobre volje! počela sam bila hopsati! čak sam bila u Tantri
(uuuuuuuuuuuu).
danas je dan počeo savršeno. imala sam 2 dogovora za ujutro da me ne ulovi lijenost. i obavila ih u roku sat vremena. došla sam doma i taman da ću nastaviti radinosti i biti vrijedna. kad tamo- mail.hm... imate 3 puta pravo pogađati čiji... zato mi se danas pjeva ovo:

da, opet sam tražila neku žalopojku na netu da ju tu mogu prepisati, ali onda sam čula na radiu meni jako dragu stvar. i pomislila: ako je istina da sami sebi sugeriramo kako ćemo se osjećati, onda odlučujem biti dobre volje! i dosta je bilo žalopojka! DOSTA!!! sve mora biti po mom! a ja sam sretna od sad!

sinoć sam legla oko ponoći. smjestila se. okrenula. lijevo. desno. bilo je 1. pa potrbuške. pa na leđa. dođe 2 sata. ljuta i živčana pokušavam opet zaspati, ali ne ide. a u 6, oćeš nećeš moram ustati! oko pola 3 predala sam bitku. a onda su krenule misli. misli o njemu. misli o psu. misli o meni i mojoj budučnosti. misli o mojim odlukama. 4 sata. suze, bjes, tuga, ma sve skupa morilo me do pola 5. dalje ne znam. mislim da nisam spavala , ali nisam gledala na sat. samo sam saznala da je 6 sati i ustala.
čak mi nije teško palo. i auto sam solidno vozila. onda sam stigla na faks. ono sunce jutros. i sve nešto treperi u zraku. i neki miris. bit će da je neko bilje. i neke boje. i neka čudna hladna toplina. a ja drhturim od neispavanosti. dok sam išla od paviljona do paviljona po kavicu , u sebi sam pjevušila

evo dok god ne kupim peseka onog dlakavog na 4 noge i koji će trebati papati , šetati , i piškiti, evo jednog za mene i sve vas...

osim što se ove godine osjećam starijom, iskusnijom na mnogim područjima, mršavijom, pametnijom, ali i glupljom, manje rasplesanom, postala sam ljenija i počela sam zaboravljat stvari!!!
fakat ne znam koji mi je vrag!
od kad imam vlastiti ključ od stana, i otkad sam ga počela nositi sa sobom JAKO pazim na njega. nikad ga nisam zaboravila, nikad zadjenula, nikad...do pretprošlog tjedna kad me krenulo...
bila je subota i to dan kad je Brmba radi posla opet radila. imali smo dogovor za popodne i ja sam trebala u dućan i pospremiti ostatak stana. došle smo obje do vrata, a ja sam Brmbu pitala jel uzela ključ.
po odgovoru: "DA!" samo sam zalupila vrata.
TUP, čulo se.
"hm... a moj ključ??", bilo je pitanje sekundu prekasno.
"ostao je..."kaže Brmba gurajući svoj u bravu,".........u KLJUČANICI"
hm...bbbljb....da...ne bi to ni bilo strašno da nemamo vrata NA KUGLU koja se s vanjske strane otvaraju KLJUČEM, ako NEMA KLJUČA IZNUTRA. ako IMA- pravac bravarija. sva sreća, pa nam je likić u naselju, i sva sreća pa je bio doma. malo smo prorondali bravu i vrata i za 3 min bili gotovi, a onda je to naplatio "samo 150kn" jer smo si dobri pa nam je dao 50% popusta.
rikavela broj dva bila je ove subote kad sam se vračala od Shocky k sebi. dogovor je bio da idemo, ona s njenim autom, ja i njena kujica Linolina mojim autom. pokušavala sam Linolinu navesti da skoči na suvozački sic, ali joj to nije uspijevalo. ispustila sam sve iz ruke na sic i htjela sam ju podići, kad je ona ipak uspjela doskočiti. ja sva sretna pohvalim malo pseto i odlučim da ću zaključati vrata da ona ne ispadne van (mislim koji pas zna otvoriti vrata od auta, hello?? ali dobro, bio je to neki instinkt) i tako ja stisnem onaj glupavi pipac dolje i zalupim vrata. a onda skužim da Linolina sjedi na mojoj torbici i ključu od auta!!! eee, da. kako zvati Brmbu kad mi je mob unutra? i pokaz, i osobna i novci i ključ od stana i SVE! a i Linolina! fala Bogu pa je Shocky bila još na parkingu pa sam s njenog moba zvala Brmbu, došla doma, uzela rezervni ključ i vratila se po auto i Linolinu , a onda smo opet sve tri došle k meni doma.
(Linolina i Shoky fakat nisam htjela, i oprostite mi na nesmotrenosti još jednom)
mislila sam da je to samo neki svojevrsni deja vu i da je gotovo s tim čudima, kad sam čula Brmbin povik s vrata kojih 4 sata kasnije. i odem ja vidjeti kaj se desilo, a kad tamo moj ključ od stana s vanjske strane vrata! to je bio vrhunac! kako mogu takvu stvar zaboraviti! postala sam si preluda! ko da me neki duh zeza i stvalja mi ključ tamo gdje nije bio. to je tako banalna stvar koju ipak ja nikad ne zaboravim! nikad od prije par tjedana.
ajd, saberi se Lopto, pa koji ti je vrag??

pala sam u neku monotoniju. sve mi je bilo nekako isto. nije me bilo briga ni za što. uh... baš ne volim te "radne praznike".
kad je trebalo učiti, nije mi se dalo, odmoriti nisam mogla, jer me obaveze nisu napuštale, a nisam se išla nigdje zabaviti pod parolom učenja, a onda opet nisam učila, jer sam samo mislila o tome gdje sam mogla bit, što raditi, koga sresti... uglavom uludo potrošeno vrijeme. htjela sam si pomoći, ali nisam našla način.
a onda je izlaz došao na vidjelo! počeo je novi semsetar. profači svi ambiciozni, daju nam ideje koje nisu loše, traže pomoć na projektima koji su mi zanimljivi.pojavljala sam se na sve moguće i sad ne znam hoću li imati vremena za disanje. i to je ok. počela sam učiti! počela sam... a sad... to be continued...
sutra je CACIB na Velesajmu i jedva čekam da odem. to je ono što me drži na životu. obožavam pse i mislim da mi je jedna od životnih uloga pomoći ljudima da bolje razumiju pse.
Brmba ne želi kupiti psa. uvijek je imala dobar izgovor. premali stan, premalo vremena, ja sam premala, pa nisam mogla sama brinuti o njemu. sad živimo u većem stanu, i naučila sam voziti pa ga mogu i voziti u ambulantu ako treba, ali sad sam prevelika i imam previše obaveza. bilo je i izgovora tipa: pa kako ću na put itd. ali kad sam sve zbrojila, u zadnjih 5 godina zimovale smo i ljetovale samo tamo gdje mogu i psi. na kraju je mama ipak priznala da ne želi psa je se boji sebe i da će sebe ograničavati zbog njega. jesam li ja mazohist ako baš želim doživjeti to da se mogu za psa brinuti i ići samo tamo gdje idu i psi??? zbilja to želim. želim dugo šetati ulicama s psom. ići na more gdje se mogu s njim kupati. tamo gdje nema pasa ionako je manje zabavno. na kraju krajeva, ja ionako želim provesti život radeći sa psima!
novce imam, godinama već skupljam. samo ga trebam sama kupiti i donijeti doma. a onda??? samo Bog može pomoći. možda završim na ulici.
imam savršenu tetu u Canadi koja se bavi svakakvim Čudima i tečajevima za Kreativnost i opčenito pomaže ljudima da izvuku najbolje od sebe. ona me je učila da se o svemu može sanjati. ako i u prvi mah nema šanse da se to ostvari, moramo vjerovati. ako imamo čistu viziju i možemo vizualizirati cilj, vjerojatno ćemo ga i dostići. ali moramo ustrajati u tome. moramo napraviti listu onoga što imamo i što nemamo. malim koracima prikupiti ono što fali i tako doći do cilja.
prije par mjeseci sam kupila ogrlicu za psa. sutra idem po zdjelicu!!!!