sinoć sam legla oko ponoći. smjestila se. okrenula. lijevo. desno. bilo je 1. pa potrbuške. pa na leđa. dođe 2 sata. ljuta i živčana pokušavam opet zaspati, ali ne ide. a u 6, oćeš nećeš moram ustati! oko pola 3 predala sam bitku. a onda su krenule misli. misli o njemu. misli o psu. misli o meni i mojoj budučnosti. misli o mojim odlukama. 4 sata. suze, bjes, tuga, ma sve skupa morilo me do pola 5. dalje ne znam. mislim da nisam spavala , ali nisam gledala na sat. samo sam saznala da je 6 sati i ustala.
čak mi nije teško palo. i auto sam solidno vozila. onda sam stigla na faks. ono sunce jutros. i sve nešto treperi u zraku. i neki miris. bit će da je neko bilje. i neke boje. i neka čudna hladna toplina. a ja drhturim od neispavanosti. dok sam išla od paviljona do paviljona po kavicu , u sebi sam pjevušila
...Neka znana lica pored mene prolaze, pa onako slučajno o tebi progovore...
i tek tako razmišljam da nisu sve rječi bile istina. nisam srela nikoga od njegovih već danima. iako, mogla sam. zemljopisno se moglo posložiti.
kad smo krenuli u pčelinjak, imala sam "onaj osjećaj". da, obično se tako osjećam kad ne sklopim oči noć prije. nisam previše marila. u glavi još refren. a onda. na klupici u parkiću sjedio je on. njegov najbolji frend. da, ni ovaj puta moj osjećaj nije bio u krivu. samo smo si mahnuli. ali nešto me presjeklo. ne , nije to više samo ona tuga za Njim. to je tuga za ljudima koje smo skupa znali a s kojima možda nikada više neću provesti ni jedan sat. možda se previše vežem za društva i za ljude.
po povratku nazad više ga nije bilo. moji su išli u kniižnicu. našalila sam se: "nije dosta da ga sretnem. moram ga sresti nekoliko puta. " naravno. srela sam ga. i još jednom kasnije.
sada ova pjesma ima još iskrenije značenje...
(off topic: i sad nemogu vjerovati da na radiu svira Ovo mi je škola) nekada je preopasno željeti, a uputno živjeti po instinktu.