Hopsanje u ritmu

( samo jedna stara priča koja je izgubila na vrijednosti )

Bila je to vrlo čudna godina. Upisala sam faks. Našla novo društvo. Pa ipak u ljubavi je sve ostalo po starom. Shvatila sam da me nitko nikad nije stvarno volio i da ću svima i dalje ostati samo najbolja prijateljica.
A onda je došlo proljeće, moje omiljeno doba. Polako sam počela razmišljati sama o sebi. Valjda to s godinama dođe . mislila sam o tome kako ima puno ljudi koji ne vole sebe i žele biti netko drugi. Potpuno su nezadovoljni sobom. Ali, ne i ja. Shvatila sam da sam baš ovako posebna, drukčija, skupa sa svim svojim mana a i vrlinama. Naravno, uvijek treba težiti boljem, ali ja i dalje želim biti i ostati ja, samo bolja.
Travanj je uvijek bio doba dobrih tuluma. Moja prijateljica , s kojom sam se tada puno više družila pozvala me na tulum dva dana prije mog rođendana. Došla sam, vidjela stare prijateljice, ali i neku novu ekipu. Dok su si ove moje bile dovoljne, ja sam krenula u upoznavanje. A što ću kad sam društveni bik?
Moje omiljeno mjesto, ljuljačka na balkonu, bila je zauzeta. Ovi novi stvarno su se raspištoljili. Nije mi preostalo drugo, nego da stanem nasuprot njih i krenem s promatranjem kao što to uvijek činim. Najglasniji i najbrbljaviji od svih, bio je jedan čupavko tamne kose.
Čekala sam povoljan trenutak za ulet, kako ne bi mislili da sam čudna, udaljena i mutava. Naravno, Čupavko je označio taj trenutak. «Ljudi rođeni 24. su najbolji ljudi!», bila je njegova izjava. Što sam drugo mogla nego složiti se s njim? To ga je zbunilo. Nije znao da sam i ja rođena na isti dan , ali mj dana ranije nego on.
Kada je kasnije rekao da je brbljav i da ga zbog toga neki ne podnose , bila sam sretna što sam našla konkurenciju. I ja znam biti prebrbljava i predosadna , ali zbog njega tu još nisam stigla na red.
Kako je vrijeme prolazilo pričali smo o mnogočemu. O vjeri, sebi, glazbi, životinjama, sreći , budućnosti i posebnosti. Ljudima smo valjda bili prenaporni pa smo uskoro ostali sami na ljuljački. Rekla sam mu kako me svi vide kao najbolju prijateljicu, a on meni da nije čovjek za vezu.
Kroz taj razgovor , shvatila sam da se ne moram uvijek truditi biti drukčija da bih nekome bila zanimljiva.
Moje rečenice on bi dovršavao, a ja njegove. Nije nam bilo jasno zašto smo toliko slični i to nas je zbunjivalo. Te večeri shvatila sam kako je u redu biti drukčiji i poseban.
Zanimljivo je kako sam te večeri htjela samo pričati i nikakav «ulov» mi nije padao na pamet. Lijepo sam se bila uvalila na svoj kraj ljuljačke, pokrila dekicom i uživala u razgovoru. Nisam niti slutila da će mi baš ta večer promijeniti život.
Glazba iz sobe postala je preglasna, a mi smo htjeli i dalje samo pričati. Njegova ideja o zvjezdicama i tišini jako mi se svidjela, a pošto tu kuću znam kao svoju sobu, odmah sam potražila dekice i za par minuta ležali smo jedan relativno blizu drugoga ispod vedrog neba.
Sjećam se kako smo se tresli i zbijali šale na taj račun. Iako dobro poznajem to drhtanje od uzbuđenja, bilo je neophodno lagati da nam je zima, kako bi se još više približili jedan drugome. Njegova ruka preko mog trbuha, bila je savršen uvod za poljubac, iako grijala nije. Moja nespretnost , nećkanje i sram u svemu tome bili su samo odraz moje nesigurnosti zbog pomanjkanja iskustva. Pa bio je to ipak jedan od prvih mojih romantičnih trenutaka.
Sljedećeg razgovora slabo se sjećam. Ali , jako dobro se sjećam o čemu sam mislila. Mislila sam o tome kako je moj poklon za rođendan te godine uranio. On je bio moj poklon, makar samo na jednu noć. Nisam uspjela skupiti dovoljno hrabrosti da mu to kažem, mada smo skupa dočekali zoru. Zadnje čega se sjećam je boja njegovih očiju, koja je ujutro bila intenzivnija.
Nikad mu nisam rekla što mislim o njemu. Barem ne još. Ne zna da, iako sam upoznala druge i imala druge, on im je ipak mjerilo i ni jedan ga još nije prestigao. Znam da ne traži curu i bila bih sretna kad bi se samo vidli s vremena na vrijeme da popričamo. Ili barem čuli. Mislim da ću ga uvijek pamtiti kao posebnog. Kao nekog tko me je podsjetio da trebam voljeti prvo sebe, da bih mogla voljeti druge. Iako ću , najvjerojatnije i njemu , kao i svima prije, ostati samo najbolja prijateljica. Valjda priroda zna zašto mi je dala tu ulogu.

dali vam se ikada desilo da ste nešto jako željeli, a nikako da to ostvarite? sanjali ste o tome, maštali, pisali, razmišljali , željeli silno.. pa čak i zavoljeli taj osjećaj iščekivanja mada se to nikako nije ostvarivalo? a onda , jednom u 100 godina dođe vrijeme i za to. do samog ostvarivanja sna izgarate, tresete se, a onda se desi , tako lagano. i u trenu je gotovo. kao kad vjetar na tren zagasi svijeću. s tim plamenom nestane i euforija. a onda.. nemate za čime strepiti, nemate što sanjati... niste ni tužni ni pretjerano sretni, nego jednostavno zapadnete u apatiju. a onda ste tužni jer nemate razlog biti tužni. dali vam se desilo to? meni je već 2 puta u godinu dana. tužan splet događaja.
a desi li vam se ikad da volite neku osobu? neku jako dragu, i nije vam bitno to što se ponekad ponaša nepristojno. navikli ste na nju kao takvu. a onda , jedan dan se promijeni i bude normalna... i vi pomislite da se promijenila! zapravo samom sebi dokazujete da je onakva kakvu bi voljeli vjerovati da je. ta promjena potraje tren ili dva, i onda se sve vrati na staro... vuk dlaku mijenja , ali ćud ne.