Hopsanje u ritmu

uvijek kad me netko stisne, zeza ili kad me nešto iznenadi, ja ispustim neki zvuk. jednostavno takva sam po prirodi. recimo to kao, vrlo akustična osoba. ti moji zvukići nekome su iritirajući, nekome slatki, nekome glupi ili dosadni. bilo kako bilo, uvijek ih ima. ako ih nema, znači da nešto nije u redu samnom.
e, pa pošto sam takva, milijun puta sam čula pitanje: zašto ti ne sinkroniziraš crtiće?? prije me to znalo uvrijediti, ali, čekaj malo... zašto bi me to vrjeđalo?? to je ustvari jako zanimljivo! zašto ja ne bih to radila?? da, počelo me interesirati, i počela sam kopati po netu, ali pravi odgovor ili ponudu još nisam našla. znate li vi za neku ponudu??

i tako, je došao taj famozni dan koji svi hvale, peRtak! zašto peRtak? ne, nije tipfeller. moj tata i njegov Braco smjeli su kao mali biti zločesti samo u dane koji sadrže R u svojem imenu, dakle u utoRak, sRijedu, četvRtak i u peRtak. i iako je peRtak ja se opet nekud žurim. zašto ne postoji prodavaonica gdje bi se prodavalo vrijeme na sekunde?? danas bih si kupila jedno 7 sati, a u ponedjeljak bih dan za toliko skratila. možda i za duplo toliko.
ali ja jednostavno nemam vremena. kako?? kronično nestaje. možda postoji neki algoritam u našim satovima koji skračuje minute i sekunde, vrlo neprimjetno.
i eto, već sad kad je praktički ovaj peRtak još na početku ja razmišljam kako ću riješiti sljedeći tjedan. koma. osjećam se ko stara čangrizava baba. i još sam danas živčana ko ... moja mama kad je živčana, a vjerujte mi, ne želite znat kako je to. između ostalog razživčanio me jedan lik. mali arogantni brucoš koji je samnom na jednom od ne baš tako zanimljivih predavanja. ja studiram Agronomiju i svima je jasno da smo povezani uz životinje, selo, zemlju... e kad je profa pitala ima li netko sa sela, on se podrugljivo okrenuo i reko : pa nisam ja seljak... ne, nisam mogla izdržati i rekla sam onak polu-glasno: nisi seljak, ali si seljačina! ne znam dal me čuo, a i ako je, nisam sigurna da bi uspio shvatiti što sam time htjela reći. nije mu to jedini ispad. stalno nešto mrmlja i omalovažava sve oko sebe,a totalna je seljačina kakve nema. cure me smiruju i vele da me nikad nisu u vidle tako nabrijanu, ali da sam malo veča i jača,a po mogučnosti i muško, danas bih ga bila razbila. ne, nikad nemam destruktivne nagone, nikad nisam nasilna i ne volim se svađat, ali on me živcira i dok me samo pogleda. faks, pa bio to i Agronomski za seljačine nije!

ako ste se ovih dana vozili za jednim prašnjavim tamnoplavoljubičastim Polom koji je na trenutke bio prespor, na trenutke prebrz, malo prblizu, pa predaleko, onda iznenada stao na žuto, pa mu je na semaforu crko motor, a za volanom je sjedilo biće kojem ne bi dali ni 15 godina i sve to skupa radilo uz ogroman smješak, tada ste se vozili iza mene! ispričavam se svima koji će zbog mene zaraditi migrenu!
ali, ovih dana nešto me ponukalo i meni se počelo voziti! da se ne brinete, položila sam ja vozački prije gotovo 2 godine, ali nisam puno vozila. vozački sam upisala na mamin nagovor , zato kaj je to potrebno za funkcioniranje u gradu. ne, nisam to sama htjela. nisam to uopče htjela. (kako ću ja izgledati? svi će mi se smijati... ionako mi u dučanu nikad ne prodaju cigarete koje i tako kupujem mami jer misle da nisam navršila 18. e, pa jesam... prije 2 i pol godine. jednostavno izgledam mlađe i kaj sad??)
nisam si sama sebi bila dorasla autu. nije me to zanimalo. nije mi bilo stalo do toga. a svi su me tjerali i natjeravali i gunđali i zezali me i pokušavali mi probudit želju za tim. jednostavo, ja to NISAM POŽELJELA sama, i to mi nije imalo svrhu, a kamoli mjesto u mom životu. do toga mi nije bilo stalo! tu se javio moj prokleti bikovski (da, bik sam po horoskopu, ako me još niste prokužili) inat i ja sam ostala pri svojem tvrdoglavo-bikovskom NEĆU i NEĆU. čak sam dobila auto prije pola godine! i pogađate? ne, nisam ga smatrala nećim velikim. ja ga nisam ni željela! da, dobila sam ga, ok, puno hvala i to je to. ono hvala , who cares...
nažalost, tako je kod mene opčenito u životu i znam i sa drugim stvarima tako reagirati. tako je bilo i sa skijanjem. nikad neću zaboraviti, do 3. godine učenja skijanja mi je to bila samo muka i NIŠTA, ali NIŠTA više. a onda se dogodio taj famozni "KLIK!" u mojoj tvrdoj glavici i ja sam počela uživati. počela sam, hm...., skijati s dušom.
tako je i sad sa autom i vožnjom.
htjela bih samo malo ubrzati sav taj proces u svojoj glavici, pa ako dođe do inačenja da se tak "KLIK!" odmah desi. još nažalost ne znam kako. možda ću jednog dana saznati...
anyway, hvala osobi koja mi je pomogla da ubrzam "KLIK!" oko auta! on zna ko je!

vjerujete li u sudbinu?? nije ta teorija za odbaciti! počevši od sitnog elektrona koji ima svrhu kruženja oko protona i neutrona. zatim,svaka stanica ima svoje organele,od kojih svaka ima svoju funkciju. svaka stanica ima svoju funkciju u tkivima. tkiva se slažu u organe, organi u organski sustav, organski sustav u organizam. pa, i organizmi su, kao takvi, dio Zemlje. Zemlja dio svemira. a dal' taj svemir sačinjava nešto još puno, puno veće??ako je tako, možda smo onda zbilja svi rođeni sa nekim zadatkom koji nas vodi kroz život i zbog kojeg smo takvi kakvi jesmo.

dođe mi tako nekad, pa se zmislim nad ne tako svijetlom temom pitanja života. volim vjerovati u to da je svaki od nas rođen sa nekim zadatkom, i kad ga ispuni, odlazi tamo gdje idu duše mrtvih. nitko nikada ne zna svoj zadatak, niti ga neće saznati za vrijeme svoga života. no što je onda s onim nesrećama, koje sretno završe?? ja sam, recimo, bila pred samom smrti prije 5 godina. imala sam upalu slijepog crijeva i stigla u bolnicu pred puknuće. a nakon puknuća imate toliko vremena na životu, koliko ste fizički i fiziološki jaki. u svakom slučaju, preživjela sam to! ali, što ako je to trebalo biti moje vrijeme?? što ako sam tada trebala napustiti ovaj svijet jer sam ispunila svoj zadatak?? nikada ne bih proživjela ovih 5 godina koje su mi bile jako lijepe!