marchelina

28.02.2009., subota

Nevjernica i vjeronauk

Tih godina kad sam se ja udala za mog vjernika, vjerovanje i posjećivanje crkve su bili opće prihvaćeni standard, a ja sam bila izuzetak koji potvrđuje pravilo. No, zakoniti i ja smo to riješili demokratskim metodama: Ja njega nisam pokušavala uvjerit da ga nema, niti on mene da ga ima. Mislim, Boga.

Religijsko-ateistička harmonija je trajala i nastavila se čak i kad smo dobili potomka. Kažem čak, jer potomci, naravno, uvik postavljaju takva neka nezgodna pitanja i samo je pitanje vrimena kad će postavit i ono pitanje svih pitanja:

- Mama, a jel' postoji Bog?

Kako pedagozi tvrde da roditelji isprid diteta tribaju pokazivat usaglašenost u stavovima a sve u svrhu očuvanja autoriteta, ja i muž smo se pogledali onim paničnim aj-ti-mu-odgovori-neću-ja-aj-ti pogledom, kojim smo obično sasvim nedoraslo prebacivali odgovornost jedno na drugog.
Povukli smo se u sobu na kratko vijećanje.

- Šta ćemo?
- Ne znan...
- A da mu rečemo da ga nema, a?
- Jel' bogati? A zašto mu ne bi rekli da ga ima?
- Pa kad ga nema!
- Jel'? A šta jedan put u ovom braku ne bi moja bila zadnja, ženo božja??
- Pa ne može sad najedanput Bog postojat samo zato da bi ti bilda svoj muški ego?
- Istina. Al' ne može ni ne postojat, samo zato da bi ti bila u pravu! Aj, reci malome šta oš, samo mu nemoj reć da Boga nema, ako boga znaš!

- Khm-, obratim se Dječaku - Gledaj, tvoj tata misli da Bog postoji. Ja, recimo, nisam sigurna, ali, ako postoji, sigurno nije onakav kakvim ga opisuju svećenici.-
- Nije? Nego kakav je?
- Dobar je. I ne kažnjava ljude, nego ih voli štagod da naprave. Kao i mi tebe.
- Znači, ako buden govorija šporke riči ka i odrasli, neću završit u pakal?
- Nećeš, zlato. Ni ti, ni mi.
- Jebate, zna san! – klikne oduševljeno junior.

Time je tema, bar na neko vrime, bila sritno zaključena. Mali je odlučija virovat, ja i dalje nisan virovala, muž je i dalje virova, vuk sit, koze cijele.


VJERONAUK „SLOBODNI IZBOR“

Kako familija mog, sada već bivšeg muža, nije bila oduševljena njegovim izborom svoje buduće, krštenje maloga dječaka smo odgodili za neka sritnija vrimena.

Naime, mama od bivšega je bila od onih seljačkih žena koje redovno prate sve serije i emisije na HTV-u, i bezpogovorno je virovala u sve šta bi se na HTV-u reklo.

Kad bi neki sritni jubavni par iz neke meksičke serije bija okrutnom sudbinom rastavljen, ona bi plakala i zdušno se molila za njihov happy end.
A kako se u to vrime kroz ostale programe provlačila i teza, da ne kažem naputak, o tome da svatko tko nije krvnim zrncima „čisti“ Hrvat automatski nije ni skroz čovik, ona je bidna virovala i u to.

Tako sam ja bila nepoželjna, a samim tim i krštenje mog diteta, premda kršćanski čin, nije bilo nikom zanimljivo niti priželjkivano. Meni je, naravno, bilo svejedno. Nisan imala ništa protiv poštivanja tih tradicija, neš' ti, tamo mi neki svećenik malo dječaka poškropi nekakvom vodicom i mirna Bosna.

Tako smo muž i ja čekali da njegova mama postane blagonaklona, a što je uslijedilo čim su joj na HTV-u rekli da me sad više ne triba mrzit jerbo je kršćanski praštati, i jerbo triba radit na pomirbi vizavi Europe i svakojakih promatrača.
Čim sam dobila odrješenje sa HTV-a, svekrva je postala draga i mila, i mi odlučimo krenit sa pripremama za krštenje.
Odem ja do mjesnog svećenika.
- Dobar dan!
- Faljen Isus!
- Fala također! – pristojno ja odgovorin. – Mi bi krstili našega maloga, ako more.-
- A koliko dijete ima godina?
- 6 ipo.
- Znači, ove godine će u školu? A hoće li ići na vjeronauk?
- Neće.
- A jel'? A zašto neće?
- Pa mi smo ga pitali oće li, a on reka da neće.
- E, onda ništa od krštenja.
- Kako to mislite, ništa od krštenja? Jel' to ka neka ucjena?
- Ja sam reka svoje.
- Ne znan čije ste rekli, ali ja ću onda maloga krstit u nekoj drugoj župi!
- Neće vam ga niko krstit, to van ja garantiran!
- E pa to ćemo još vidit! – dreknen ja, i bisna ka pas izletin iz njegove skromne vile.

Toliko san se naidila da san dobila iskreni poriv zagrebat malo ključima po njegovom crnom audiju parkiranom isprid njegove dvokatne svećenićke izbe, ali san se suzdržala u zadnji čas, nije mi se dalo s vragon više imat posla.

Došla san doma ogorčena i zgađena svim popima na svitu beštimajući na sav glas, slavodobitno ponavljajući mužu – Eto ti! Eto ti sad tvoji popi i njihova dobrota! –

On je pak potega neke veze, naša drugoga svećenika koji je reka da nema problema, i mi se jednoga lipoga sunčanog dana uputismo u crkvu.

Cilim putem do tamo ja san se držala napaćenije nego sam Isus na križu, dajući mužu do znanja kakvu nadljudsku žrtvu činim samo da bi on izpoštiva svoje kršćanske tradicije.

U crkvu san ušla nakostriješena i spremna na incident, samo san čekala da oni svećenik kaže jednu jedinu krivu rič.
Imala san već spreman ateističko-humanističko-bogohulno-revolucionarni govor i unaprid san se naslađivala mišlju kako ću podrovat same temelje katoličke crkve u 'rvata te jedanput zasvagda raskrstit sa njima.
I dočekala san! Naime, dotični svećenik, upoznat sa cilon situacijom i mojim nevjerništvom, krene odma prema meni. Kad je sta isprid mene, samo šta mu nisan rekla - Šta je, oš se tuć?? -

On me, međutim, sasvim nježno primi ispod ruke, i izvede iz crkve. Pa poče:
- Gospođo, znam da niste vjernica, i sretan sam što ste usprkos tome odlučili krstiti svoje dijete. Nastojat ću da obred ne traje predugo, i nadam se da se nećete previše dosađivati.
A kad odete odavde, sjetite se da je svaki čovjek, bio on vjernik ili ne, ponekad slab, i da ne može sam. Pa, ako Vam ikad zatreba čuti božju riječ iz usta njegovog skromnog pastira, bit ćete dobrodošli na mojim misama nedjeljom.
A sada idemo krstiti malog anđela, pa možete poći u miru. Zapamtite, vrata ove crkve su vam otvorena.

Tu me pogleda ozbiljnim pogledom iz kojeg je isijavala dobrota, okrene se i uđe u crkvu. Ja ostadoh pred crkvom zatečena. S mukom zaustavim suze koje su se iz bog te zna kojeg razloga najednom skupile u uglovima mojih očiju, te uđoh u crkvu za njim.

Slušajući njegove riječi za vrijeme obreda, i istovremeno pokušavajući raditi što i ostali, tj. krsteći se nespretno svaki put krivom rukom i griješeći u redoslijedu doticanja čela, prsiju i ramena pri križanju, uživala sam i sretno se smješkala tako da me muž par puta zabezeknuto pogledao ne shvaćajući moju iznenadnu pitomost.

Pravi šok je doživio tek kad sam mu putem kući rekla da bi jako volila da koji put odemo poslušati mise onoga svećenika.
- Ne znan šta ti je reka ono kad te izveja isprid crkve, ali bogami to mora da su bile prave Božje riči! – zaključi on.
- Ne. – odvratin ja - Stvar je u tome što su njegove riči bile tako...ljudske.



<< Arhiva >>