marchelina

12.02.2009., četvrtak

U očima njenim more 3. dio - Kum Linardo

Moja baka je u vrtlu ispred kuće imala puno garifula. To je bila njena ljubav, ti garifuli. I da nisam imala onaj okus i miris bijele kave koji mi je od nje ostao za cijeli život, ti garifuli bi bili dovoljni da me kao neki mirisni flash back vrate tamo gdje sam i ja cvala.

Baka je bila žena koja je obavljala sve poslove ozbiljno i temeljito, i čiji je vrt bio pun korisnih stvari koje se moglo jesti.
Ravanele, blitva, salata, selen, petrusimul, pomidore...i onda, kao neka njena mala neozbiljnost ili hir, ti garifuli. Sve drugo u vrtu ona je zalijevala sa gumom, a samo je njih zalijevala vodom iz starog lončića ili „pota“, okrznutog na tisuću mjesta. Godinama je služio za kuhanje bijele kave, a onda je dobio časnu dužnost zaljevača bakinih garifula. On toga možda nije bio svjestan, ali to je bilo pravo unapređenje.

Djedov hir su bile cigarete. Taj čovjek cijeli je život proveo u dimu, i dočekao duboku starost prkoseći svim zakonima medicine.
U dobi od 15 godina počeo je raditi u najpoznatijoj tvornici grada Šibenika, TEF-u, tj. Tvornici elektroda i ferolegura, gdje su svoj radni vijek proveli skoro pa svi muški članovi moje obitelji. Otprilike u vrijeme kad je počeo raditi kraj visokih peći, djed je počeo i pušiti.
Bio je strastveni pušač. Ipak, jednog dana je prestao.

U 90-oj, jer su mu ruke toliko drhtale od starosti da nije mogao iz prve cigaretom pogoditi usta, pa mu postalo gnjavaža.

Bio je strašno dobar pripovjedač, i sva su naša ljetna popodneva bila začinjena pokojom njegovom pričicom, koje smo slušali u tišini i gutali svaku riječ, dok ne bi na kraju prasnuli u opći smijeh bez kojeg nam nije prošao nijedan jedini dan tih ljeta..

Priča o njegovom ujaku Linardu je bila prava poslastica kojom se nikad nismo uspjeli prejesti, ma koliko je puta čuli, a čuli smo je bogme puno puta. Začudo, svaki put je bila jednako zanimljiva i smiješna.

Djedov ujak Linardo je bio strašno poznat kao veliki proždrljivac i, kako se to u Šibeniku tad govorilo, „guzičar“.
Bio je također i pismen čovjek, završio je gimnaziju, a u ta vremena to je bilo ravno posjedovanju diploma najmanje dvaju fakulteta i jednog doktorata.

Kakogod, ujak Linardo je usprkos svojoj drskoj proždrljivosti bio jako cijenjena persona u Šibeniku, čineći siromašnom i nepismenom puku usluge čitanja, pisanja, komunikacije sa sudovima i inim institucijama.

Služeći se latinskim jezikom kad je morao i kad nije, a češće nije, izazivao je strahopoštovanje naivnog puka i osigurao sebi konstantnu žderačinu i pijačinu tijekom cijele godine. Novci ga nisu zanimali, njemu se plaćalo hranom.

Jednoga dana tako, sjedeći za stolom obitelji koja je trebala njegove usluge, pogled mu padne na strop iznad stola, a sjedili su u konobi njihove kuće, i ugleda nanizane pršute kako se suše.

Gleda on pršute, pršuti gledaju njega, a on na sto muka, naime, bio je Veliki Petak, dan strogog posta, a narod, koliko neuk, toliko i praznovjeran.
Mogli su i umirati od gladi, ali na Veliki petak nitko od njih ne bi ni DOTAKAO meso, a kamoli ga jeo.
Linarda su , naravno, ponudili blitvom i friganim giricama, kako se i pristoji na Veliki petak.

Ali, ne bi se o ujaku Linardu pričale priče, da nije bio dosjetljiv koliko i proždrljiv, da ne kažem kreativan koliko i „guzičar“.

- Ehm...znate li vi, da ja, zahvaljujući svojoj pismenosti, mogu naprimjer na današnji dan, kad bi svakoga ko okusi meso prostrilila strila nebeska, daklem, mogu ist mesa koliko oću? Evo, i onaj gori pršut bi moga cili pojist i osta bi živ! Dlaka mi sa glave ne bi pala!
- Ajme kume Linardo, ma šta to govorite boženasprosti, ma kako morete ist meso na Veliki petak, nemojte da vas ko čuje!
- Eee, kako, kako? A jesan li ja možda zaludu velike skule završija, a? Ne virujete mi? Evo, ja ode u ovoj knjizi iman neka slova koja triban samo jeanput naglas pročitat, i automatcki stičen Božju zaštitu, i rečemo, imunitet, kojin me Bog oslobađa svakoga grija!
- Ajme kume Linardo, nemojte ako Boga znate, ma kako vas more odrišit grija, pa to je smrtni grij, pašćete nan ode mrtvi i veliku ćete nan nesriću navuć na kuću!
- Lipo san sve reka, a ako vi mislite da ja ne znan svoj posal, onda ne moran ni ovu vašu molbu za sud završit, nego mi je najboje put pod noge i o svon poslu!

Tu sa uvrijeđenim izrazom lica napravi pokret kao da će zatvoriti svoju knjigu i ustati od stola, a jadni ljudi skoče i stadoše ga zaustavljati i preklinjati da im oprosti njihovu neukost i glupost, skidajući istovremeno sa stropa najveći i najzamamniji pršut koji su imali.

Linardo svečano otvori knjigu, napravi značajnu stanku radi podizanja dramatike, te počne čitati i nabrajati i recitirati i mrmljati i tantrele mantrele na latinskom i još nekom nepostojećem jeziku prigodno odabranom u svrhu fasciniranja zadivljene publike i načimanja pršuta koji mu je pao u oko, a potom i u tanjur.
Pomnom kretnjom pretjerane pažnje zatim zaklopi knjigu, i baci se na posao.

Navalio kum Linardo bogme ko da mu je zadnje u životu, a ukućani zaustaviše dah, izdrečili oči promatrajuć' svaki njegov zalogaj sa stravom oko srca, i čekajući kad će ovaj pasti pokošen Božjim bijesom.
Popivši dobar cug domaćeg crnog vina, Linardo podrigne, obriše usta rukavom, i pogleda ih slavodobitno:

- Onda, šta san van reka? Zinili ste, a? Jesan li načeja i izija po pršuta? Jesan. Jel' mi se šta desilo? Jel' mi pala dlaka sa glave, a??

Okupljeni najednom odahnuše, pa razdragano brbljajući svi u jedan glas zahvališe Bogu što se sve sretno završilo, blagosiljajući Linardove škole, i knjigu, i veliku mudrost i pamet.

Taman domaćin uzeo onaj načeti pršut da će ga spemiti gdje mu je i mjesto, kadli ga Linardo zaustavi povikom:

- A di ćeš ti s tin pršutom?!?


Čovjek jadan zastane u pola koraka, zureći zbunjeno u besramnog guzičara.

- Pa..pa..ja govorin kum Linardo se naija, pa...ma, evo, evo, narizat ću još, oprosti meni blesavome vako i nekulturnome...


- Ma čekaj čoviče, ne govorin ti ja ovo zbog sebe! Nego te oću spasit tako neukoga! Pa dobro jel' ti znaš da ti nedajbože sad muva sleti na taj načeti pršut, pa ti sa tog pršuta naprimjerice sleti na kruv, e, to ti je isto ka da ste MRSILI! I-s-t-o! Ako ne i gore! A ti ga sad slobodno spremi, samo mi nemoj poslin reć da ti nisan reka!

Jadan domaćin problijedi iste sekunde, te kumu Linardu, koji se poče spokojno spremati za odlazak, krene gurati onaj pršut u ruke.

- Kume Linardo, tako van svete divice Marije, nosite ga! Nosite ga sa sobon i Bog vas blagoslovija! Nemojte nan ga ostavit, nesrića će nas zadesit vako neuke na ovi dan! Vi ćete se lako snać, vi znate čitat iz knjiga, a sleti li nama muva, neće nas sto očenaša spasit nesriće! Nosite ga, kume Linardo, nosite ga ako Boga znate!


Kum Linardo nevoljko uzme pršut, ispusti uzdah kojim naglasi svoju kršćansku požrtvovnost i milostivost, te gordo ode svojim putem, a domaćini ostadoše još dugo u noć budni moleći se za njegovo zdravlje i hvaleći njegovu učenost, mudrost, i dobrotu.....



<< Arhiva >>