29
četvrtak
studeni
2007
Onako od srca
Ma što sam u kurcu
jeli vam možda smeta što sam u kurcu
kako neću biti u kurcu
razumijete li vi mene
da se ne mogu sjetit kad sam se
zadnji put nasmijo
onako od srca
jeli razumijete vi mene uopće
idioti jedni idiotski
da se ne mogu nasmijat
onako od srca
jeli vi mislite da sam zaboravio
da ne znam e pa neznam
jeli to u redu mater vam jebem
onako od srca
To što ne mogu obaviti najobićniju smijaću radnju
Vi ćete mene zajebavat
Slomit ću vam zube
onako od srca
pa ćemo se zajedno smijat
onako nasilu kao Djed Mraz
ho ho ho
vi bez zuba, ja bez da je
onako od srca
komentiraj (0) * ispiši * #
28
srijeda
studeni
2007
Ponoć je zimska, a ja...
bih da je podne ljetno
ali pošto nije
ubijam se votkom
i razmišljam o guzi
Jelene Isinbajeve
dok skače s motkom
komentiraj (1) * ispiši * #
27
utorak
studeni
2007
Kako je diler ukrao Božić?
Ma zamiksao je
brate
previše
jebo mu ja mater
komentiraj (0) * ispiši * #
26
ponedjeljak
studeni
2007
Ovo ti je da se kurcem zakolješ
- E kenova, đe si, šta se radi?
- A evo laganini, dugo se nismo vidili, ti?
- A evo ide nekako.
- Ma šta ti je, nešto si u kurcu?
- Jesam malo, psihički.
- E?
- Obolio sam od depre.
- Kakve depre, jebote?
- Post snošajne depre.
- Post čega depre?
- Snošajne.
- Snošajne?
- Snošajne.
- Misliš ono kad svršiš?
- Jes.
- Šta hoćeš reć da te uhvati depra kad pošpricaš?
- Jes.
- A prije tega nisi depresivan?
- Jes.
- Jesil ti normalan, trebalo bi bit obratno?
- Ne bi.
- Kako, jebemu mater?
- Čist seks, kratka ljubav, ustvari je uopće nema.
- I hita te depra, jer jebaješ bez ljubavi.
- Jes, moj prijo, tako je.
- Jesil ti normalan, ajde priznaj? Ljudi hoće da je tako, pogotovo oželjeni. Stvarno nisi normalan, jebiga.
- Ma jesam, ustvari ne znam jesam li sad, ili sam bio. Nekad sam se i zaljubljivo i to često. A onda me jedna izjebala. Ustvari izjebala se s drugim dok je bila sa mnom. To me ubilo, kontaš?. I jonda sam odlučio nema zaljubljivanja. To je za pičke, da te neka tuka vrti, a ti to obožavaš. Reko dosta, kontaš? I jonda počeo jebavat bez ljubavi i došla depra, razumiješ, jednostavno, to ti je tako, vazda naopako.
- Jebena ta tvoja situacija, jebote.
- Jes, baš jebena.
- I štaćeš?
- Šta štaću?
- Kako šta štaćeš? Pa dalje štaćeš?
- Ah dalje, štaću, vidiću, ako potraje, riješiću je se.
- Kako jebemu mater, jebena je ta depra?
- Zaklaću se.
- Jesil ti normalan? Zaklaćeš se, jel? Kako ćeš se zaklat, jebote ja zaklana?
- Kurcem!
komentiraj (0) * ispiši * #
25
nedjelja
studeni
2007
Osnovna škola "Nikica Franić"
Kiša lije za popizdit, vruče je, južina. Odlazim glasati. Odlazim jer je glasačko mjesto moja osnovna škola, pa svaki put kad idem glasati, ujedno se pucam nostalgijom. Na MP3 sam uvalio samo dvije pjesme, Smak svita od TBF-a i Its The End of The World As We Know it And I Feel Fine od REM-a. Putem razmišljam o prošlim vremenima, ponajviše o partizanima, o onomu kada me mater slala na nedjeljnu misu, a ja u prijatelja odlazio gledati partizanske filmove, i usput naučio čitanje evanđelja po xy toga dana za svaki slučaj ako me mater ispita. Kiša i dalje lije. Dolazim do škole, sjećam se nevinih ljubavi, glupih igrica nas mangupa, dječje zajebancije. Čini mi se kao da je to bilo u nekom prošlom životu, kao da nije postojalo, kao da sam ja to izmislio. Ono tada je bio neki rat na ovim prostorima, ma koji rat, bila je zajebancija do jaja. Bez problema. Da, bez ikakvih problema. Ulazim u školu. Para mi tako mala, kao da tu nastavu pohađaju Japanci, a ne jedan od najkorpulentnijih svjetskih naroda. Sjećam se kad sam bio dežurni, točno tu kraj vrata kroz koja ulazim mjenjati budućnost Hrvatske. Iz učionice mi, valjda neka gongica javlja da izvolim ući. Pustite me na trenutak; pomislim u sebi i propustim druge. Naviru mi sjećanja mojih kolega. Uspoređujem ih onda i sada. Sve je to isto, kakav si bio tad, takav si i sad. Buntovni su ili mrtvi ili dilaju ili u zatvoru. Prosječni rade prosječne stvari, a oni marljivi su na pozicijama. Dok vadim osobnu, pitam se gdje sam tu ja. Osobna mi daje odgovor, točnije ona bijela mrlja na njoj. Na papiru za glasanje tražim nekog poznatog, Boška Buhu, Savu Kovačevića, Stjepana Filipovića, Nikicu Franić. Njih poznam, o njima su mi pričali u istoj ovoj učionici. Ali njih nema, sve neki nepoznati. Ajde dobro, glasat ću za SDP, pametniji ljudi od mene mi govore (valjda bolje znaju) da su oni komunjare i partizani. Kad sam već u ovoj svetoj učionici, u kojoj sam bario onu malu slatku sramežljivu, ne znam više kako se zove, red je da glasam za one za koje mi je moj drug učitelj govorio, da od seljaka nisu nikada uzimali grožđe, već da su ga uredno plaćali, kada su prolazili kroz sela. Eh, mogao bih cijeli dan sjediti i razmišljati o tim sretnim vremenima. Baš je bilo dobro, a ne ovo sad. Odjednom me preplavljuje osjećaj ushita. Izlazim iz škole, ližem ostatke lošeg amfetamina s osobne, nebo plače, ali znam da su to suze radosnice, a Stipe mi govori refren kroz slušalice, a ja ga u potpunosti razumijem.
komentiraj (4) * ispiši * #
24
subota
studeni
2007
Put boli (Bolivia)
Ovaj svijet je pun paradoksa. Dobro, jebemu mater, to je općepoznato, ali ti paradoksi me uvijek nanovo iznenade.
Eto tako ja u susjedstvu imam čovjeka iz Bolivije. Tu je i paradoks broj jedan, čovjek što duže živi u Lijepoj našoj sve gore i gore govori hrvatski. Doduše, dubrovački hrvatski je osjetno drugačiji od standardnog hrvatskog jezika, ne toliko po riječima, koliko po dužini trajanja. Kada dubrovačke žene pričaju, toliko rastežu pojedine slogove da govor ima vremensku vrijednost sume sumaruma Castro plus Račan.
Ali drugi paradoks našega Bolivijca je još paradoksalniji. Poprimio je sve kvante balkanskog ponašanja i to u vrlo kratkom roku. Kafa, sunčane naočale, ogovarancija. Čovjek tako dobro trača o ljudima iz našeg kvarta, da mi izgleda, svaki put kada je u tom svom tračarskom elementu, da će izvaditi puhalicu i otrovnu strelicu iz džepa i pogoditi jadnog hrvatskog luzera posred tikve. A vjerujem, doći će i do toga, jer hrvatski dubrovački sve lošije priča, pa će mu otrovna strelica biti dio tračanja i to neverbalnog.
Ipak kralj paradoksa, najparadoksalniji paradoks moga prijatelja Bolivijca je nogomet. Takvu nesposobnost igranja nogometa ne možete (čast iznimkama) vidjeti ni u HNL-u. Čovjek sadrži sve moguće južnoameričke gene(pričao mi je o obiteljskom stablu). Od najstarijih stanovnika, preko onih što im je Cortes jebo sve po spisku, do najsuvremenijih stanovnika kojima pripadaju Ronaldo i Ronaldinho. Ali čudnim čudom, njegov nogometni gen se tijekom njegovog začeća izgubio i nikada nije pronađen. Ostala je samo gola činjenica, a to je, da on igra sam protiv prazne bare na kojoj je kamen, utakmica bi završila 0-0.
Družeći se s njim, intenzivno sam se bavio proučavanjem bolivijskih paradoksa i na kraju sam zaključio da paradoks u reakciji s bolivijskim narodom daje realitet, tojest bolvijski narod neutralizira riječ paradoks u samom korijenu njezinog bivstva.
Tako oni imaju jednu kopnenu reprezentaciju, koja igra domaćinske utakmice na visini gdje normalni ljudi idu samo kao avanturisti, i morsku koja im služi za igranje svih ostalih. Njihov predsjednik je jedan od onih obićnih, onih iz mase, onih što ne znaju čitati i pisati. Država im se raspada, a za Chaveza misle da je dobar dečko iz susjedstva. Čak nemaju ni more. Kao ni ekonomiju, kao ni hranu. Priprosti su. Ali i vrlo dobri, osjećajni, kao što je bio i moj prijatelj prije dolaska na Balkan. I jako su pobožni i vjeruju u sve katoličke vrednote. A i Bog je na njihovoj strani. Postoji i dokaz.
Prema staroj bolivijskoj legendi, koju mi je prenio moj susjed, jedne godine harala je strašna suša. Sve biljke su pocrkale osim stabljika koke. Bolivijci su bili gladni i morali su upregnuti sve snage u proizvodnju kokaina kako bi se prehranili. Ali stabljike koke su se odjedanput počele kurčiti i preseravati, te su onako iz zajebancije, da napakoste hrabrom bolivijskom narodu, počele štrajkati fotosintezom. Bolivijci su bili bespomoćni. Onako slabašni obratili su se Bogu i molili ga za pomoć. A Bog im je uslišao molitve. Naredio je svim stabljikama koke ponosne zemlje Bolivije, a i šire, da se skupe i dođu na jednu pustopoljinu da im očita bukvicu. Govorio im je, onako strogo, da su prvo bili jednostanični organizmi te da su jedino Njegovom dobrom voljom postale ono što su danas - predmet obožavanja diljem zemaljske kugle. Stabljike koke su ga pažljivo slušale vidljivo se bojeći za svoju egzistenciju. Ipak Bog, onako dobar kakav već jest, dao im je novu priliku završivši ukor riječima od kojih su se tresle Ande. "Slušajte me dobro, moje stabljike koke, još jedna pizdarija i to vam je kraj. I sjetite se, iz praha ste nastale, u prah ćete se pretvoriti!"
komentiraj (1) * ispiši * #
22
četvrtak
studeni
2007
God save the tea
Jebali smo mater Englezima. Koje su to seljačine! Ovo nije uvreda, u arhivu Dubrovačke Republike stoji da kada su ih Englezi posjećivali (a nije to bilo davno) nisu umjeli koristiti pirun i žlicu. Jeli su rukama, valjda je i to dio tradicije, koja na kraju nije pobijedila (u Štrokovim hotelima sam ih vidio da jedu priborom mada im ne ide).
A sad su svi osim njih seljačine i krivci. Kriv im je McLaren, čak i Alonso jer je vozio za McLaren. Kriv im je Carson, čak i Tex Willer, jer su pajdaši. Kriv im je i Benedikt šesnaesti jer je zamolio Boga oca Svemogućega da ozljedi Rooneya i Owena, ipak su protestanti. Kriv im je i Island, jer tamo godinama nastaje ciklona što ih jebe. Krivi su i Škoti i Irci, mrcu manje Velšani. Kriv je i sudac, pederčina, nije dosudio još dva očigledna penala i nije poslao Ivicu Olića na doping kontrolu, a mogao je dati i crveni karton Petriću jer se veselio kada je postigao gol. Na kraju su zaključili da oni i nisu u Europi, nego imaju zaseban kontinent, pa koji kurac uopće igraju kvalifikacije za Euro kad tu ne pripadaju. Trebali bi igrati prvenstvo Otoka i dobijati ove seljačine što se množe okolo Kraljice.
Ma dobro meni je sve ovo simpatično, jedino zašto mi je drago da smo pobijedili te seljačine je tea time. Taj tea time me toliko nervira da se to ne može predočiti ni zabranom uvoza čaja u Englesku s istoka. To neprekidno pijanje čajeva u tea time-u. To glumljenje hipohondrije. Koji kurac piješ čaj ako nisi bolestan? Piti čaj ili odbiti pivu je jedno te isto - viroza. Pa jesu li onda svi oni bolesni ili se prave - Englezi. Kad si u Engleskoj ponašaj se kao bolesnik - pij čaj.
Naši navijači su jučer svi odreda bili bolesni i pili su čaj. Dokaz - nije bilo bengalki. A njihovi su nakon utakmice o(čaj)avali.
Volio bih da skinu ove laburiste i konzerve i izaberu zelene na Vlast. Ovi bi zabranili toliku eksplataciju čaja, jer to nije normalno ili bi otvorili komunu umjesto Wembleya koji im ionako ničemu ne služi.
Svi se sjećamo Diega Armanda Maradone. To je čovjek koji je zabio protiv Engleza gol predriblavši svih 11 engleskih igrača, klupu, kraljicu, Charlesa, Dianu, Thatchericu, vojnike na Faklandima i sve one koji su u tom trenutku pili čaj. Zato su ti njegovi driblinzi prepričavani kao da su trajali beskonačno. A nakon utakmice kada su ga pitali kako je moguće predriblati 26 763 986 ljudi i postići gol lijepo im je objasnio. "Nikad u životu nisam bio bolestan, niti sam pio čaj, nego sam marljivo trenirao na travi s bijelim linijama!"
komentiraj (3) * ispiši * #
20
utorak
studeni
2007
Descartesov dualizam
Ta vječita dvojba
duh i tijelo
treba ući u anale
eto ni sam ne znam
jeli bolje jebavati
ili kad voljena momčad
dobije na penale
komentiraj (0) * ispiši * #
19
ponedjeljak
studeni
2007
Playboyeve zečice
Ovi današnji zečevi
kurca ne vrijede
požalio mi se
Kenenisa Bekele
i doda da organizatori mitinga umjesto
ovih nesposobnih zečeva
stave playboyeve zečice
u tangicama
rušio bih rekorde na
5 i 10 kilometara
stalno
Ma što ti Kenenisa
rečem mu
svak bi
komentiraj (1) * ispiši * #
15
četvrtak
studeni
2007
Idemo dalje
Vodi Sanader svojih četiri i pol milijuna Hrvata kroz Saharu žedne preko oaza, a Hrvati kukaju da su gladni i žedni. Sanader kaže - "Idemo dalje", jesti ćete malo kasnije, dug je put do obećane zemlje EU. Ali Sanaderu, što ćemo jesti kad imamo samo dvije ribe i dec vode - reče jedan od mnoštva Hrvata. A Sanader umnoži te dvije ribe i dec vode da su se Hrvati tako prejeli i više nisu mogli, te su ostavili smeće iza sebe. Seoba se nastavila i Hrvati sa svojim prorokom dođoše do Crvenog mora. Ovo ne izgleda kao Brisel - dometne netko iz mase. Da - složi se drugi,- ovu baru nikad nećemo proći, strašno je uzburkana. Ali Sanader samo mirno reče - Idemo dalje - pogleda na jedan od njegovih svemogućih satova, a more se razdvoji točno po sredini. Zatim su ubrzali hod, Hrvati su se motivirali, vjerovali su svom proroku. I prođoše vrlo brzo ovaj dio puta (Sanader je samo svratio do Sinaja pokupit neke zapovijedi - tako se bar pričalo) kao i Jordan, Izrael, Galileju, Judeju, Libanon, a kada su došli do granice Kurdistana Sanader stane. Zar Sanaderu ne idemo dalje - razočarano će jedan. Naravno da idemo dalje - odgovori Sanader - samo nećemo preko Turske, nego ćemo zaokružit Crno more da bi došli do Crvene Hrvatske, tamo imamo nekog posla. Kakvog posla Sanaderu - pitaše ga preplašeno, - nećemo se valjda tući sa crvenima, čuli smo priče da ti ljudi posjeduju snagu. Na to će Sanader da samo produžimo dalje. Čvrste je ruke bio taj naš vođa, neustrašivi ratnik sa satovima na obje ruke, neka plemena su ga zvala Sanader - sat božji. A to bješe itekako točno, Sanader je protutnjao Crvenom Hrvatskom, nabio na kolac Ljuba i Zorana, kao opomenu ostalim hrvatskim dezerterima i došao na prag Jadranskog mora. Blizu smo - zaključi - preko ove bare je obećana zemlja EU. Hrvati preplivaše baru i nakon što su malo otpočinuli krenu tražit Brisel. I naiđoše na grad. Sanader će - Stigli smo Hrvati ovo je obećana zemlja EU. Ali Hrvati ako išta poznaju, poznaju pizdarije, a poznavanje zemljopisa spada u pizdarije. I nakon kratkog konzultiranja zaključiše da ovo nije Brisel, nego Verona. I uzjoguniše se na svog proroka da ne kažem, popizdiše. A Sanader uzvrati hladnokrvno, ali vidljivo pizdeći u sebi na ova zanovijetala - Možda ste u pravu, dragi moji podanici Hrvati, ići ćemo dalje, ali odmorit ćemo se uz večeru ovdje, Barr malo.
komentiraj (0) * ispiši * #
14
srijeda
studeni
2007
Inmemoriam Toše
Toše je prije prodavao albume
sada prodaje novine
Zar je na onom svijetu gore?
komentiraj (0) * ispiši * #
07
srijeda
studeni
2007
Šest lica traži ljubav
Postoji ta teorija
da do svake osobe na svijetu
možemo doći preko
šest osoba
A kako da ja dođem
do moje ljubavi
što živi u zgradi
preko puta moje?
komentiraj (4) * ispiši * #
05
ponedjeljak
studeni
2007
Dijalog Mara i Bara 4
- Jeli tebi varanje grijeh?
- Ni u kojem slučaju. To je sklapanje cjeloživotnog prijateljstva, a ne nekakav preljub.
- Po tebi je prčenje s nekim uspostavljanje prijateljstva za cijeli život.
- Tako je.
- I nije ti mrsko imati ljubavnicu.
- Nije mi ni mrsko, ali ni drago. Dvostruko isčekivanje menge me dovodi do ludila. Srećom sa ženom se rijetko seksam, pa je lakše.
- A kada se s njom seksaš?
- Pa za Božić, to ti je blagdan obitelji, tada mi ljubavnica ide na kurac što me smeta, jer je sama, a ja s obitelji guštam u janjetini. Tada mi se i dogodi da pijan nakon janjetine poprčim ženu, zamišljajući neku drugu.
komentiraj (0) * ispiši * #
04
nedjelja
studeni
2007
Tunel sv. Rok
Čovjek je tako penetrirao
u ambis svetog Roka
da su mu sudili
po članku 27
kaznenog zakona
za silovanje.
komentiraj (0) * ispiši * #
