Kiša lije za popizdit, vruče je, južina. Odlazim glasati. Odlazim jer je glasačko mjesto moja osnovna škola, pa svaki put kad idem glasati, ujedno se pucam nostalgijom. Na MP3 sam uvalio samo dvije pjesme, Smak svita od TBF-a i Its The End of The World As We Know it And I Feel Fine od REM-a. Putem razmišljam o prošlim vremenima, ponajviše o partizanima, o onomu kada me mater slala na nedjeljnu misu, a ja u prijatelja odlazio gledati partizanske filmove, i usput naučio čitanje evanđelja po xy toga dana za svaki slučaj ako me mater ispita. Kiša i dalje lije. Dolazim do škole, sjećam se nevinih ljubavi, glupih igrica nas mangupa, dječje zajebancije. Čini mi se kao da je to bilo u nekom prošlom životu, kao da nije postojalo, kao da sam ja to izmislio. Ono tada je bio neki rat na ovim prostorima, ma koji rat, bila je zajebancija do jaja. Bez problema. Da, bez ikakvih problema. Ulazim u školu. Para mi tako mala, kao da tu nastavu pohađaju Japanci, a ne jedan od najkorpulentnijih svjetskih naroda. Sjećam se kad sam bio dežurni, točno tu kraj vrata kroz koja ulazim mjenjati budućnost Hrvatske. Iz učionice mi, valjda neka gongica javlja da izvolim ući. Pustite me na trenutak; pomislim u sebi i propustim druge. Naviru mi sjećanja mojih kolega. Uspoređujem ih onda i sada. Sve je to isto, kakav si bio tad, takav si i sad. Buntovni su ili mrtvi ili dilaju ili u zatvoru. Prosječni rade prosječne stvari, a oni marljivi su na pozicijama. Dok vadim osobnu, pitam se gdje sam tu ja. Osobna mi daje odgovor, točnije ona bijela mrlja na njoj. Na papiru za glasanje tražim nekog poznatog, Boška Buhu, Savu Kovačevića, Stjepana Filipovića, Nikicu Franić. Njih poznam, o njima su mi pričali u istoj ovoj učionici. Ali njih nema, sve neki nepoznati. Ajde dobro, glasat ću za SDP, pametniji ljudi od mene mi govore (valjda bolje znaju) da su oni komunjare i partizani. Kad sam već u ovoj svetoj učionici, u kojoj sam bario onu malu slatku sramežljivu, ne znam više kako se zove, red je da glasam za one za koje mi je moj drug učitelj govorio, da od seljaka nisu nikada uzimali grožđe, već da su ga uredno plaćali, kada su prolazili kroz sela. Eh, mogao bih cijeli dan sjediti i razmišljati o tim sretnim vremenima. Baš je bilo dobro, a ne ovo sad. Odjednom me preplavljuje osjećaj ushita. Izlazim iz škole, ližem ostatke lošeg amfetamina s osobne, nebo plače, ali znam da su to suze radosnice, a Stipe mi govori refren kroz slušalice, a ja ga u potpunosti razumijem.
Post je objavljen 25.11.2007. u 17:22 sati.