maligogo

ponedjeljak, 26.02.2007.

VRTLARSTVO

U subotu sam nastavio s kopanjem i niveliranjem tla u vrtu prema projektu gornjeg dvorišta, koje bi trebalo izgledati nešto kao ovo na slici:

Do sada sam iskopao nekih 15m3 zemlje i izradio osnovni oblik tog dijela vrta. Još namjeravam u zadnjem vrtu iskopati kanal za akumulaciju kišnice, a iskopanu zemlju ću upotrijebiti za izradu brda iznad ovog gornjeg dvorišta. Tako ću načiniti intimniji dio vrta, u kom će se moći udobno zavaliti, pročitati knjigu, porazgovarati s prijateljima i sl.

Jedna od stvari koje također namjeravam napraviti ovo proljeće, vjerojatno u ožujku, jest ovakva ljuljačka u tajnom vrtu:

Tajni vrt je jedan mali dio vrta iza grmova koji omeđuju glavni vrt i živice koju ovaj tjedan namjeravam posaditi oko povrtnjaka. U njem trenutno raste jedna smreka, dvije breze i dvije višnje. Iznad ulaza u t.v. ću ove godine napraviti ružin luk. Kad se sve dobro razraste, i kad načinim ljuljačku, bit će to jedan zgodan, tajnoviti i intimni dio vrta. Nadam se samo da mi mladi ljubavnici neće noću upadati u vrt i uništavati imovinu.Ako će samo ljubovati, slobodno, samo nek ništa ne uništavaju.:)
Osim niveliranja, presadio sam i tri rabarbare u istočnu granicu, posadio Funkije koju sam već dolje u jednom od postova spomenuo, presadio bijelu hortenziju iz gornjeg sušnog u donji, vlažniji dio glavnog vrta (u sjenu između forzicije i jasmina) te presadio 4 grma forzicije na zapadnu granicu.

Ovaj tjedan, ovisno o vremenu i o tome hoću li dobiti dan godišnjeg namjeravam uraditi sljedeće:
- posaditi živicu kaline oko povrtnjaka
- presaditi sadnice forzicije na zapadnu granicu vrta
- započeti s kopanjem akumulacijskog kanala
- srediti gornju terasu gornjeg vrta
- prevesti bar dvije prikolice stajskog gnojiva

Također nadam se da ću uhvatiti vremena u subotu pa svratiti u vrtni centar u Osijek da si kupim još koju sadnicu ili kako moja mama voli reći, cvečku:) Ove godine je vegetacija toliko ubrzala da neću uspjeti kupiti ni posaditi pola od onog što sam planirao. A mislim da bi ovo mogla biti prilično kišovita godina. Šteta je to ne iskoristiti. Lani sam, zbog one suše, jedva sadnice održao na životu.
Eto, planova puno, a vremena malo. Sreća da je dan sve dulji pa i nakon posla stignem skočiti u vrt i napraviti štogod posla. Vrtlarski pozdrav!

26.02.2007. u 06:00 • 5 Komentara • Print • # • ^

Nedjelja, prokleta nedjelja......i neke malo ljepše stvari

Ovaj vikend mi je bio izuzetno aktivan (i reaktivan) emocionalno. Rušile su se neke stare ljubavi, stvarale nove, ogovaralo, špijuniralo, prijetilo, ludovalo po čitavu noć, na svjetlo dana izašle neke dugo i dobro skrivane tajne, strasti se uzburkavale pa stišavale, pale su i teške riječi i neke malo ljepše i nježnije......srećom sve se malo stišalo do ponedjeljka pa se nekako može funkcionirati na poslu, jer nažalost, a možda i na sreću, nije ljubav ono od čega se živi, bez obzira na sve knjige i stihove napisane njoj u slavu.

Ako netko od vas ikada doživi ovakvu emocionalnu oluju kao ja, evo jedan savjet kako mozak dovesti malo u red. Došao sam do tog saznanja ovaj vikend i mislim da pomaže.
Mozak, kao i računalo, sporije obrađuje informacije ako je prisiljen obrađivati više informacija odjednom pa pokušava odrediti koja od obrada ima prioritet. Tada tu obradu forsira, a sve druge potisne i ostavi za neki sljedeći period s manjim zauzećem moždanih resursa. Pri tome ne mislim na rutinske operacije koje skoro u cijelosti obavlja podsvijest (vožnja auta poznatim krajem, štrikanje, kopanje, slušanje glazbe, shoping i sl.) nego na zahtjevnije stvari tipa: pisanje, pjevanje, slikanje, aktivan razgovor....
Kad se obavljaju rutinske operacije, recimo kopanje, svjesni dio mozga nije zauzet u potpunosti i zbog toga mozak dođe u stanje slično snu, kad počne prebirati po sjećanju, počne razmišljati o svemu, u glavi razgovara sam sa sobom, a sam čin kopanja radi podsvjesno. Nije svjestan udaranja motike, pravca kojim se zamahuje, sile potrebne da se motika zarije u tlo i sl. Kao što kod vožnje bicikla nismo svjesni svakog pokreta noge, sile kojom pritišćemo pedalo, snage u rukama i postupaka kod upravljanja kormanom. Vozimo "sami od sebe", a mozak ima vremena razmišljati o okolini, prisjećati se starih sjećanja, maštati i predviđati buduće događaje.
Dakle, kad sam pročitao nešto o ovome gore navedenom, pokušao sam to primijeniti na sebi. Volim pisati (to se može zaključiti i iz mojih podugačkih postova) pa sam jedno vrijeme nešto piskarao i zaista tada nisam razmišljao ni o čemu, osim o onom što želim staviti na papir. Čim sam završio, ponovo su mi se javili osjećaji koje sam htio zaboraviti. Nisam htio da me emocije ponovo svladaju. Sjeo sam u auto, upalio glazbu i pjevao. Sat, dva, tri....vozao se okolo i pjevušio. Ne tužne srcedirajuće pjesme, ma jok, vesele gluposti s radija koje inače ne želim nikada ni poslušati: "Vrapce i komarce", "Bube su u glavi"....
Kad su političke govorancije smijenile pjesme na radiju, upalio sam CD. Eh da sam ja zakonodavac, prvi članak našeg Ustava bi zabranio bilo kakvu političku aktivnost i govorancije nedjeljom. Ona bi bila zakonom određena za zabavu, ljubav, vjeru(onima koji vjeruju), druženje i prijateljevanje. Politika ima ove teže dane na raspolaganju za ispiranje mozgova. Kud nam i u tu tužnu nedjelju diraju, vrag ih osedl'o napasne.
Nisam znao da mi je u playeru ostao CD s dječjim pjesmama, koji su slušali moji nećaci kad sam ih dan ranije vozio u trgovinu. Nisam tada obraćao pažnju što to slušaju, čemu se tako veselo smiju i na što cijuču. Imao sam važnijeg posla. Bio sam zauzet svojim mukama, trebalo je kukati, depresirati, sam sebe sažalijevati i planirati kako riješiti te silne probleme koji me muče.
Znači upalio ja CD i slušam...hej pa te stare dječje pjesme sam i ja slušao kao klinac, doduše na LP ploči s nekakvim bebačem u puloveru na prednjoj strani omota, a oni su to skinuli kao MP3 s interneta, no nije bitno, iste su pjesme i štoviše, isti izvođači kao i onda. Stvarno me obuzela neka dragost i veselje. Nisam mislio da se netko još uvijek sjeća tih pjesmica koju je moja generacija s užitkom slušala i pjevala u školi.
Tada su nedjeljna prijepodneva bila veselija. Tata je sjedio pred TV-om i gledao onu vojnu "Dozvolite da se obratimo", što je započinjala pjesmom: "Hej vojnici, vazduhoplovci; čelična krila naše armije...":))), a mama užurbano jurila po kuhinji, kako bi ručak što prije zamirisao cijelu kuću i dvorište. Ja i sestra napadali tatu da prebaci na prvi program jer nam počinje "Muzički tobogan" (s Minjom Subotom u ulozi voditelja) gdje smo slušali sve te predivne dječje pjesmice koje su eto sada, nakon 20 i kusur godina, ponovo oživjele na CD playeru u mom autu. Sestra sad ima svoje klince, moje najdraže nećake, a moja strana loze je, što nikad neću u potpunosti prežaliti, neplodna.
Ljudi moji, koje su to pjesmice. Kakva ozbiljna glazba, zabavna, R'n'R, narodnjaci, rep, hip-hop, ping-pong, hopa cupa-nas dva skupa i slične stvari. Ove pjesme te pogode direktno u onaj nevini, djetinji dio srca, za kog nisi mislio da uopće više postoji. Oživi ga, ojača i njime ispuni čitavo srce. I sjetiš se nedjeljnih prijepodneva s tatom na kauču i mamom u kuhinji, svađa sa sestrom, jurcanja zelenim pašnjakom u one očaravajuće, ljetne, sunčane dane (bez ozonskih rupa i faktora zaštite). Sjetiš se opojnog mirisa svakog zumbula koji si zdipio baki iz vrta, mirisa ubrane trave u proljeće, svježe iskopane zemlje i one ljetne jabuke ranke koja je još slađa bila ako je ubrana kod susjeda u vrtu, a ne s jabuke iz tvoga dvora. I ljetnih pljuskova, s punim šamcevima vode, po kojima smo bosonogi trčali čim bi kiša bar malo stala, a mama nam dopustila da izađemo iz kuće. To je bilo pravo djetinjstvo, bosonogo, kad su nam draže bile te bose noge, nego sve Nike patike cijeloga svijeta. Eh, kako nas je mama tjerala da se obuvamo, a mi čim malo zamaknemo iza ugla, skinemo patike, tutnemo ih u onaj grm pored plota i trč' u polje koliko te bose noge nose.
Da, sve ti to dođe u misli, al' najlakše ti se osmijeh iskrade na lice kad se sjetiš kako smo se onda puno smijali; smijeha tad bilo na izvoz,...., neprekidnog, nevinog, iscjeljujućeg, dječjeg smijeha kojeg se u zadnje vrijeme sve više čuje jedino kao odabir zvona na mobilnom aparatu.

Sjeća li se tko i od vas tih pjesama? Evo da vas malo podsjetim, ako ste i vi prevareni da više niste dijete, da ste ozbiljni ljudi i da vam ne priliči takve pjesme u srcu nositi : "Vuče, vuče bubo lenja", "Tata kupi mi auto", "Zeko i potočić", "Išli smo u Afriku, da sadimo papriku", "Razbolje se lisica", "Pozdravite moga tatu", "Jednog dana, rešio moj tata, za rođendan da mi kupi brata", "Kad se male ruke slože" i mnoge druge. Al najljepša mi od svih pjesama na CD-u ona:
"Cvijeće je ukras bašte,
leptir je ukras cvijeta,
al' djeca puna mašte,
djeca su ukras svijeta."

26.02.2007. u 00:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.02.2007.

Daaaa mi je biti......zumbul!

Nedavno sam jednom prijatelju rekao da me svim svojim bićem podsjeća na moćni hrast. Čudo jedno kako se brzo srozao do običnog maslačka.

Svakog čovjeka, kad malo o njem porazmislite, možete časkom usporediti s nekom od biljaka. Zanimljivo kako i te naše zelene prijateljice imaju svoje osobine, baš kao i mi. A uostalom u čemu je razlika, u tome što se molekula njihova udaha razlikuje od naše tek za jedan ugljikov atom? Sve to što je u njima biti će u nama, i ono što je dio nas, jednom postat će biljka. U božjoj bašti recikliranje odvajkada postoji.

Da objasnim ovo o mom gore navedenom prijatelju. Za hrast ću citirati Kozarca iz njegove "Slavonske šume":

"Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, - a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu... "

Hrast je zaista moćan. Živi stoljećima, orijaš je visinom i snagom, dom je slavenskog boga, gromovnika Peruna (al mu ni njegov silazak s nebesa ne naudi baš previše), dominira krajem gdje raste i stotinama godina on određuje temeljne crte krajobraza. Drvo mu je plemenito, tvrdo....Car ove naše Slavonske ravnice, reklo bi se.

Maslačak pak, višegodišnja je zeljasta biljka, koja među prvima proviri iz korijena čim malo sunce otopli tlo ili s ljeta kad kiše dobro natope zemlju. Od njega pčele imaju tek nešto cvjetnog praha, slatki nektar iz njega ne mogu izvući. Životinje mu vole listiće jesti dok je mlad, a kad ostari toliko ogorča da ga sve izbjegavaju. Jedini mu smisao postojanja što prije načiniti ono svoje sjeme, okačiti o njega svilena perca i s prvim vjetrom rasuti sjeme, što dalje, to bolje.

Sebe vidim kao onaj mali, starinski, obični, domaći, ljubičasti zumbul. Izađe iz zemlje čim se tlo malo ugrije, čak nekad proviri i kroz snijeg (eno ga već i sad viri iz zemlje) i uljepša dvorišta u vrijeme kad druge moćnije biljke još nisu dobile šansu za dominacijom u ljepoti. Proviri, procvjeta, prekrasno zamiriši i ponovo se uplašeno vrati u svoju lukovicu, u svoju sigurnost.
Prema grčkim legendama Hijacint, spartanski princ bio je prekrasan i atletski građen Apolonov ljubavnik. Njih su dvojica vježbali bacanje diska, kad je odjednom Hijacint pogođen u glavu s diskom koji je skrenuo s puta, a uzrok tome bio je Zefir koji je bio ljubomoran na Apolona jer je i sam volio Hijacinta. Kad je Hijacint umro, Apolon je bio shrvan i prokleo je svoju besmrtnost htjevši se pridružiti svome ljubavniku u smrti. Od njegove je krvi Apolon stvorio zumbul (lat. Hyacinthus), a njegove su suze ostavile trag na laticama.
Pogledajte sliku! Zar zaista ne izgleda kao božanske suze prelijepog Apolona?

Onda priznajte, koja biste vi biljka, sve sa svojim vrlinama i manama, u ovom našem zemaljskom vrtu zaslužili biti? Al iskreno....

22.02.2007. u 23:33 • 2 Komentara • Print • # • ^

Dosta...

Dosta je tuge i boli, ta kratko se živi, šteta i to malo na tugu potrošiti.
(Eh, nije ovo došlo samo od sebe, ma jok. Tračnica jutros priznala da je moj tramvaj bio bolji od svih ovih novih, sjajnih i ulickanih. Trebalo mi je to priznanje da mogu nastaviti dalje svojim putem. Danas nitko od mene sretniji.:)
Obećavam da vas od ovog posta pa nadalje neću više daviti tužnim i bolnim sjećanjima. Trebalo mi je to emotivno pospremanje, jer sam ovih dana prilično tragično doživljavao negativne događaje koji su poput bujice nadirali u moj život. Planirao sam u sedam postova, sedam duginih boja iznijeti neke događaje koji su obilježili moj život i odredili me kao osobu, ali neću. Ako me netko želi upoznati, slobodno me pozovite na kavu i sve ću vam ispičati u četiri oka:) Ili ćemo mojim vrtom skupa prošetati.

*************************************************************************
Moja velika strast i opsesija u zadnjih 10tak godina je vrtlarstvo. Imam vrt na nekih malo jače od četvrt jutra ove naše Slavonske zemlje. To vam dođe oko 1500m2 vrta, no i dalje sam u fazi širenja. Vrtlarstvo me čini sretnim i veliko mi je zadovoljstvo kad vidim te moje biljke kako prekrasno uspjevaju i napreduju. Ovaj blog ću najviše njima posvetiti, mojim biljkama i mojim malim četvero i dvonožnim prijateljima. No ponekad kad me uhvati depresija, ili odlučim da nešto prokomentiram nemojte se ljutit ako malo i u sentiment zalutam.

Evo da se pohvalim, napokon sam jučer našao i kupio ovu gore uslikanu Hostu ili funkiju. Obožavam ih.

22.02.2007. u 14:51 • 2 Komentara • Print • # • ^

U izobilju da ga imamo...

Drago mi je da još postoje ljudi koje zaboli ovakva priča o, iz djetinje obijesti, ubijenom zečiću. Dok god je takvih, ima nade da naš svijet postane kao iz mjuzikla: "Zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina, livada iz sna!"

Zato prijatelji, sjetimo se tih malih, slatkih, čupavih stvorenja i kad ih nabodemo na vilicu, bez obzira što tada njihovi komadi tijela više ne podsjećaju da su nekad bili sastavni dijelovi božjeg stvorenja, koje je donedavno skakutao po nekoj staroj, oronuloj seoskoj avliji.
Sjetimo se da njihova smrt, prije konačnog kraja u tanjuru, nije bila ništa manje bolna ili tragična od sudbine ovog nesretnika koji je meni u prvim godinama života dopao šaka. Skončao on udarcima o zid ili obješen za noge i udaran nekom masnom, zgrušanom krvlju prekrivenom, metalnom šipkom, što visi o čavlu na drvenoj šupi, na isto mu dođe. Ljudi sa sela, koji su imali prilike prisustvovati prazniku klanja svinja, pilića, krave, jarića, janjića ili kunića znaju o čemu govorim. I bez obzira što smo im prije klanja, po novim propisima, dužni iz pištolja zariti onu iglu u mozak i bez obzira što ćemo se pravdati da moramo jesti meso, jer smo svejedi, smrt je smrt, njezin cilj nije bitan. Bog kad je stvarao svijet dao je Adamu i Evi sve raslinje u vrtu za hranu, meso nije spominjao. Čak smatram, ovako kad ponekad besposlen i rasanjen mudrujem do duboko u noć, da je onaj plod od znanja dobra i zla ustvari bila prva mesna gozba. I trenutna znanstvena saznanja idu toj mojoj "teoriji" u prilog. Navodno je prije nastanka čovjeka postojala neka vrsta praprimata od kog su se na jednu stranu razvili ljudi, a na drugu svi ostali majmuni.:) Ova ljudska linija nastala je od onih praprimata koji su iz neutvrđenih razloga bili prisiljeni jesti meso. Tada se kao nuspojava pojavio višak slobodnog vremena (Budući da je meso daleko hranjivije pa ne moraš cijeli dan provesti grickajući biljke.), ostalo je više vremena za vježbanje moždanih vijuga, vilica im se smanjila, mentalna snaga povećala. Kasnije opet razvile se dvije vrste ljudi, od kojih je prevladala ona kromanjonska, agresivnija vrsta, a ti genetski ostaci kromanjonskog mozga u meni uhvatili su onog zečića i udarili ga o zid. Baš kao onaj majmun što razbija kosti u Odiseji u svemiru.
Kod Hinduista navodno postoji običaj da se zahvale hrani koju jedu, pogotovo životinjama, jer su dale tijelo da bismo mi izgradili svoje vlastito. Lijepo, zar ne. Kamo sreće da i mi civilizirani zapadnjaci, prije nego zagrizemo hamburger, pomislimo na kravu od čijih je mišića nastao taj brzopotezni obrok.
Ne želim sad pretjerano moralizirati oko toga, budući da sam kao i svi zgriješio ješno, ali nije naodmet ponekad se prisjetiti i zahvaliti se onima koji su izgubili i svakog dana gube svoje živote da bi ga mi ovako u izobilju imali i trošili bez mjere.

22.02.2007. u 10:17 • 4 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.02.2007.

Moje malo čupavo

Vama i Bogu sam posvetio post, njima sam posvetio cijeli život. Nije Bog zna što, ali je jedino što imam.

Negdje u onom mutnom i nedorečenom, lažima zakrpanom, najranijem sjećanju, u vrijeme mojih prvih hrabrih izleta izvan pelena, ostao mi je sačuvan događaj, koji je vjerojatno prvi započeo s tesanjem i oblikovanjem mene kao smrtnika. U to doba Disneylanda, Gardalanda i svih tih čudesnih 'landova' za kojima su žudila djeca diljem svijeta (Naravno ona Afrička, kao i danas, žudila su za jednim najobičnijim obilnim obrokom.) ja sam sanjao da mi roditelji kupe zeca. Eh, razumije se da ga nisu kupili. Dobili su neko poluizgladnjelo, šugavo, bijelo zeče od susjeda za litru rakije, al ne marim. Obožavao sam tog zečića. Iako i sam ne puno veći od njega, puna dva dana hranio sam to uplašeno stvorenje, čistio mu kavez, češljao ga, tepao mu, pjevao, pričao priče i skupa smo sanjali o čudnovatim stvorenjima iz bajki i onih crtića u 7.15, prije Dnevnika...Nerazdvojni drugari, reklo bi se.
A onda...mi je dosadio. Glupan je samo skakutao po kavezu, jeo, spavao, piškio...nije se znao igrati igračkama, nije znao pjevati, pričati, nije znao ništa. Čak nije znao ni maštati. Strahota za dijete kojem je dobar dio svijeta još uvijek bio samo u glavi.
Bilo je jedno od radnih prijepodneva. Roditelji su odrađivali svoju šihtu u njihovom nikad prežaljenom Soc-poduzeću. LJetno doba. Vrtić nije radio pa me čuvala moja dobra baka, koja je, da bi ublažila svoju nervozu, pod čuvanjem smatrala tek dopuštenje da dođem k njoj na ručak u 12.15 (Ni minutu prije, niti poslije).
I što da radi takav deran, od kog si mogao naći stariji i jogurt u trgovini. Sam, usamljen, nekontroliran.... Uzeo sam tog zečića. Za uši, razumije se. Zašto da bude bezbolno. Stavio ga na travu, par trenutaka ga promatrao kako nezainteresirano skakuće po dvorištu, gledao ga, ljutio se, naljutio, zgrabio ga za uši i svom svojom djetinjom snagom udario njegovim slabašnim tijelom u obližnji zid pušnice.
Malo sam zastao, rastužio se, ali me to još više razbjesnilo, udario sam ponovo i još jedanput i još jedanput i još jedanput i još....i još jedanput....
Držao sam to beživotno tijelo u rukama. Krv iz njegovih usta slijevala se po mojim rukama i natapala njegovo bijelo krzno. Začuđeno sam gledao taj prizor. Malo, bijelo, skoro pa anđeosko stvorenje, koje je do maločas veselo skakutalo po dvorištu, odjednom se više nije micalo, nije me gledalo onim svojim tužnim okicama, nije više tražilo jesti, čak me nije pokušalo niti gricnuti jer sam ga malo grublje stisnuo u velikoj dragosti koja me obuzimala dok smo se skupa igrali... Kao da sam u jednom trenu shvatio da je kraj. Spustio sam ga na travu, rasplakao se, mrljao suze i krv po licu, kleknuo kraj njega i ljubio ga po krvavom, slomljenom tijelu....
E vidiš, ta krv je meni i danas na rukama i licu. Nema vode i sapuna koji ju može oprati. I one suze još i danas, baš kao i tada, poteku kad u svakom živom stvorenju koje pati vidim zdrobljeno tijelo mog prvog malog drugara. I zato sam život posvetio njima i zadnjim snagama se borim i borit ću se da im pomognem koliko mogu.I svoje vrijeme, i svoje novce, i sve što imam ne žalim dati ako ću time bar jednog od njih spasiti sudbine koju im je namijenio neki mali ili veliki krvnik, dovoljno moćan da im kao i ja, smrcka malene kosti o obližnji zid.
Tako ću možda do smrti uspjeti bar malo isprati onu krv, pa, kažem možda, i zaslužiti da vječnost provedem u Božijem zvjerinjaku.

****
Ovo posvećujem svim malim nevinim stvorenjima koja su jedini ostatak i dokaz da je jednom davno Bog od ovog mjesta namjerio napraviti Raj. I mom Cezaru, Sivki, Faci, Žutom i dragoj mojoj glodavoj Buci, i živima: Starom, Mališi, Crnki, Curi, Aliju, Čupavom, i mojim dvjema bezimenim tigricama. Cezare pazi šta radiš gore na nebesima, da me ne osramotiš pred Svevišnjim što te nisam baš dobro odgojio, a ti Buco pazi da Bogu zubićima ne pregrizeš neke kablove, ubit će me kad dođem. Budite mi veselo na širokim rajskim poljanama, zbog vas stvorenim, dok se opet ne vidimo.

20.02.2007. u 20:36 • 7 Komentara • Print • # • ^

Mom dragom prijatelju

Imam prijatelja koji Bogu ni na blog svoj neda.
Ja ga eto stavih u drugi post. U prvom mi bol, omaklo mi se jedno slovo...

Nije tome davno, tek možda jedno desetljeće, tako prvih godina iza rata, šetao sam gradom,..., umoran, iscrpljen, izmučen neuspjehom,....izgubljen! Sudbina je bila zapečaćena, sa svih sedam svetih pečata, reklo bi se. Uhvatila me panika. Valjalo je nešto učiniti i to što prije, dok još i taj posljednji uzmak postoji, prije nego mi ruke svežu s leđa i obuku me u blatnjavo bijelu, posljednju odoru raspamećenih.
Plašio sam se smrti. Ne zbog toga što sam o njoj nešto pretjerano razmišljao, ma jok, više iz navike, iz tradicije. Čemu se bojati nečega što ne poznaješ, a ni moći nemaš da ga obuzdaš.
Uhvatilo me neko grobljeljublje tada pa odlučih poći do Aninog groblja da se nagledam i načudim onim prekrasnim spomenicima s kraja 19 stoljeća. Posjetite to čudesno staro groblje kad uzmognete, al ne zbog smrti, već zbog života. Puno se sudbina i nesuđenih blogera ondje skrilo. Uvijek sam volio to groblje. Djed mi je ondje, onaj kojem u zjenici oka nikada moja slika nije zatitrala.
Iako sam godinama odlazio ondje s majkom, prvi puta sam tada na samom ulazu spazio kip. Neka krhotina granate mu otkinula ispruženu ruku (Još uvijek nisu to željezo raskovali u plugove i raonike, moj Izaija!A tebi se već i spomen zaboravio.), no svejedno si mogao znati što taj čudak od tebe hoće. Čovjek obradatio, duge kose, obučen u nekakvu tuniku, ispružio tu svoju nepostojeću ruku k tebi. S visoka. Kad priđeš bliže vidjet ćeš u gornjem lijevom uglu skoro izblijedjeli citat iz markovog evanđelja: "Dođite k meni svi koji ste umorni, ja ću vas rasteretiti." Boga mi došlo mi tada da obgrlim onaj kip, da ga uhvatim za tu njegovu odbijenu ruku pa da skupa, držeći se za ruke, prošetamo onim prastarim grobljem, da oživimo sve te, kao što rekoh, nesuđene blogere pa da napravimo tulum. Onako starinski, Slavonski. Da bude ugodno i onima što već dvjesto godina ondje leže. E vidiš, tada u tom opustjelom groblju prvi i jedini put osjetio sam Boga. Sišao je s onog trona, uhvatio me za ruku svojim toplim ljudskim dlanovima, obgrlio me oko vrata i prošetao sa mnom, ljudski. I održao je obećanje. Skinuo mi je teret. Teret sumnje, straha, želje za nepostojanjem. Čak, nije da se hvalim, ali mislim da me je na kraju i poljubio u obraz. Od tada mi terete stavljaju samo ljudi. I ako meni imalo vjeruješ, prijatelju, nemoj ga tražit u crkvi, na misi, u svetištima,...., potraži ga u šumi, na groblju, u meni, u sebi... Siguran sam da je i u onom malom mačetu što ti cvili gladno pod prozorom. I ne boj ga se. Nije babaroga. Niti baba Jaga. Ta on je obični, najobičniji Bog, što god oni pričali o njemu. Ja ti to svjedočim, držao sam ga za ruku. I znam da sumnjaš, i znam da si ljut jer dopušta neke ne baš lijepe stvari, i znam da si ljut na njega što dopušta da imaš razlog da se u postu umjesto onog "G" u njegovoj tituli ponekad omakne i slovo "L", ali prijatelju, tako smo htjeli.
A ako ne znaš kako dalje, a ti sjedi na bus ili vlak, pa put Osijeka. Tamo na ulazu u Anino groblje možda i tebe čeka. Ustvari, sasvim sigurno te čeka, da teret sa tebe skine. I hodat ćete, i osjetit ćeš njegove tople ruke u svojim dlanovima i bit ćeš sretan. I shvatit ćeš da groblja, smrt, tuga i bol nisu za tebe stvoreni. Ta ti si stvoren da živiš i dišeš pod ovim suncem jer ti je to Bog tvoj dao.
- posvećeno mom novom prijatelju -

20.02.2007. u 17:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

U početku bijaše bol....

Što napisati za početak?
Ustvari oduvijek sam mrzio početke pa ću ja onako filmski 'in medias res', ionako mi ovaj blog upade u pola mog života. Dobro ako je vjerovati jednom mom živom snu ili viziji od prije koji 15tak godina, ustvari sam pri kraju smijeh , al dobro o tom događaju možda poslije ako nekoga bude zanimalo.

Zanimljivo kako ti neki ljudi uspiju u trenu promijeniti čitav pogled na svijet, nakratko naravno, ali dovoljno dugo da ostaneš zatečen i više se ne prepoznaš u ogledalu. I sam sebe onda uhvatiš kako pišeš blog, mučiš se s tim novotarijama oko dizajna i istresaš svoju dušu na trpezu pred neznance.
I mene ovih dana izbaciše iz tračnica. Jedna mala bol, uvreda, poniženje i vlak već prevrnut na boku. Kako smo mi ljudi osjetljiva stvorenja, da ne povjeruješ. Volio sam te moje tračnice, jebi ga. Ja sam posljednja budala na ovom svijetu kojem sigurne tračnice predstavljaju zadovoljstvo. Nisam ja kao vlak, ma ne, ta nemojte glupost pomisliti. Previše je to za mene. Ja sam običan mali gradski tramvaj, baš kao naš u Osijeku. Običan tramvaj koji je sad prisiljen sanjati da bude vlak, ali hrabrosti nema. Već sto godina vozi isti krug, bez promjene; uvijek isti ljudi, isti put, isti pogled, isti problemi, isto sve. Iz dana u dan, svakog sata istim putem, u isto vrijeme (osim kad malo kasni, ta tramvaj je, oprostite mu, to mu je jedina mana.) I koliko god se vama činilo da je to glupo, vrtjeti se istim krugom i uvijek iste ulice pozdravljati svojim šklopotanjem (možda je susjedna ulica ljepša tko zna?), meni je to OK. Jer te tračnice, koliko god ograničavale, stiskale i usmjeravale točkove svojim putevima, sigurne su. I zato ih volim,...oprostite, krivo vrijeme... i zato sam ih volio. Ne želim nove tračnice, nove ulice (koliko god bile ljepše od ovih kojima vozim), ne zanima me što u susjednom kvartu ljepše ruže cvjetaju....ne želim biti vlak, široko mu polje. A opet, što ću, mora se,..., voziti se mora bez obzira što ti točkovi više ne pašu na staru tračnicu i što i ta tračnica neke nove, sjajne, ulickane tramvaje poželjela na sebi nositi. Jebi ga, život je takav, a još nije vrijeme za remizu. Mora se. A vi, budite ljudi pa se spomenite svih onih lijepih stvari koje ste doživjeli sa mnom (zar nije bilo čarobno voziti se noću sami nas dvoje kroz prazan grad) pa ćete možda nekad u onim samotnim noćima kad san neće na oči, a u duši neka praznina, u onom ljudskom dijelu svog otvrdlog srca čuti ono obično, staro, srcu ugodno šklopotanje i sjetiti se.... Možda vam i srce koji put ugodnije zatreperi, tko zna.