Marketing
U početku bijaše bol....
Što napisati za početak?
Ustvari oduvijek sam mrzio početke pa ću ja onako filmski 'in medias res', ionako mi ovaj blog upade u pola mog života. Dobro ako je vjerovati jednom mom živom snu ili viziji od prije koji 15tak godina, ustvari sam pri kraju
, al dobro o tom događaju možda poslije ako nekoga bude zanimalo.
Zanimljivo kako ti neki ljudi uspiju u trenu promijeniti čitav pogled na svijet, nakratko naravno, ali dovoljno dugo da ostaneš zatečen i više se ne prepoznaš u ogledalu. I sam sebe onda uhvatiš kako pišeš blog, mučiš se s tim novotarijama oko dizajna i istresaš svoju dušu na trpezu pred neznance.
I mene ovih dana izbaciše iz tračnica. Jedna mala bol, uvreda, poniženje i vlak već prevrnut na boku. Kako smo mi ljudi osjetljiva stvorenja, da ne povjeruješ. Volio sam te moje tračnice, jebi ga. Ja sam posljednja budala na ovom svijetu kojem sigurne tračnice predstavljaju zadovoljstvo. Nisam ja kao vlak, ma ne, ta nemojte glupost pomisliti. Previše je to za mene. Ja sam običan mali gradski tramvaj, baš kao naš u Osijeku. Običan tramvaj koji je sad prisiljen sanjati da bude vlak, ali hrabrosti nema. Već sto godina vozi isti krug, bez promjene; uvijek isti ljudi, isti put, isti pogled, isti problemi, isto sve. Iz dana u dan, svakog sata istim putem, u isto vrijeme (osim kad malo kasni, ta tramvaj je, oprostite mu, to mu je jedina mana.) I koliko god se vama činilo da je to glupo, vrtjeti se istim krugom i uvijek iste ulice pozdravljati svojim šklopotanjem (možda je susjedna ulica ljepša tko zna?), meni je to OK. Jer te tračnice, koliko god ograničavale, stiskale i usmjeravale točkove svojim putevima, sigurne su. I zato ih volim,...oprostite, krivo vrijeme... i zato sam ih volio. Ne želim nove tračnice, nove ulice (koliko god bile ljepše od ovih kojima vozim), ne zanima me što u susjednom kvartu ljepše ruže cvjetaju....ne želim biti vlak, široko mu polje. A opet, što ću, mora se,..., voziti se mora bez obzira što ti točkovi više ne pašu na staru tračnicu i što i ta tračnica neke nove, sjajne, ulickane tramvaje poželjela na sebi nositi. Jebi ga, život je takav, a još nije vrijeme za remizu. Mora se. A vi, budite ljudi pa se spomenite svih onih lijepih stvari koje ste doživjeli sa mnom (zar nije bilo čarobno voziti se noću sami nas dvoje kroz prazan grad) pa ćete možda nekad u onim samotnim noćima kad san neće na oči, a u duši neka praznina, u onom ljudskom dijelu svog otvrdlog srca čuti ono obično, staro, srcu ugodno šklopotanje i sjetiti se.... Možda vam i srce koji put ugodnije zatreperi, tko zna.
Post je objavljen 20.02.2007. u 16:08 sati.