maligogo

ponedjeljak, 26.02.2007.

Nedjelja, prokleta nedjelja......i neke malo ljepše stvari

Ovaj vikend mi je bio izuzetno aktivan (i reaktivan) emocionalno. Rušile su se neke stare ljubavi, stvarale nove, ogovaralo, špijuniralo, prijetilo, ludovalo po čitavu noć, na svjetlo dana izašle neke dugo i dobro skrivane tajne, strasti se uzburkavale pa stišavale, pale su i teške riječi i neke malo ljepše i nježnije......srećom sve se malo stišalo do ponedjeljka pa se nekako može funkcionirati na poslu, jer nažalost, a možda i na sreću, nije ljubav ono od čega se živi, bez obzira na sve knjige i stihove napisane njoj u slavu.

Ako netko od vas ikada doživi ovakvu emocionalnu oluju kao ja, evo jedan savjet kako mozak dovesti malo u red. Došao sam do tog saznanja ovaj vikend i mislim da pomaže.
Mozak, kao i računalo, sporije obrađuje informacije ako je prisiljen obrađivati više informacija odjednom pa pokušava odrediti koja od obrada ima prioritet. Tada tu obradu forsira, a sve druge potisne i ostavi za neki sljedeći period s manjim zauzećem moždanih resursa. Pri tome ne mislim na rutinske operacije koje skoro u cijelosti obavlja podsvijest (vožnja auta poznatim krajem, štrikanje, kopanje, slušanje glazbe, shoping i sl.) nego na zahtjevnije stvari tipa: pisanje, pjevanje, slikanje, aktivan razgovor....
Kad se obavljaju rutinske operacije, recimo kopanje, svjesni dio mozga nije zauzet u potpunosti i zbog toga mozak dođe u stanje slično snu, kad počne prebirati po sjećanju, počne razmišljati o svemu, u glavi razgovara sam sa sobom, a sam čin kopanja radi podsvjesno. Nije svjestan udaranja motike, pravca kojim se zamahuje, sile potrebne da se motika zarije u tlo i sl. Kao što kod vožnje bicikla nismo svjesni svakog pokreta noge, sile kojom pritišćemo pedalo, snage u rukama i postupaka kod upravljanja kormanom. Vozimo "sami od sebe", a mozak ima vremena razmišljati o okolini, prisjećati se starih sjećanja, maštati i predviđati buduće događaje.
Dakle, kad sam pročitao nešto o ovome gore navedenom, pokušao sam to primijeniti na sebi. Volim pisati (to se može zaključiti i iz mojih podugačkih postova) pa sam jedno vrijeme nešto piskarao i zaista tada nisam razmišljao ni o čemu, osim o onom što želim staviti na papir. Čim sam završio, ponovo su mi se javili osjećaji koje sam htio zaboraviti. Nisam htio da me emocije ponovo svladaju. Sjeo sam u auto, upalio glazbu i pjevao. Sat, dva, tri....vozao se okolo i pjevušio. Ne tužne srcedirajuće pjesme, ma jok, vesele gluposti s radija koje inače ne želim nikada ni poslušati: "Vrapce i komarce", "Bube su u glavi"....
Kad su političke govorancije smijenile pjesme na radiju, upalio sam CD. Eh da sam ja zakonodavac, prvi članak našeg Ustava bi zabranio bilo kakvu političku aktivnost i govorancije nedjeljom. Ona bi bila zakonom određena za zabavu, ljubav, vjeru(onima koji vjeruju), druženje i prijateljevanje. Politika ima ove teže dane na raspolaganju za ispiranje mozgova. Kud nam i u tu tužnu nedjelju diraju, vrag ih osedl'o napasne.
Nisam znao da mi je u playeru ostao CD s dječjim pjesmama, koji su slušali moji nećaci kad sam ih dan ranije vozio u trgovinu. Nisam tada obraćao pažnju što to slušaju, čemu se tako veselo smiju i na što cijuču. Imao sam važnijeg posla. Bio sam zauzet svojim mukama, trebalo je kukati, depresirati, sam sebe sažalijevati i planirati kako riješiti te silne probleme koji me muče.
Znači upalio ja CD i slušam...hej pa te stare dječje pjesme sam i ja slušao kao klinac, doduše na LP ploči s nekakvim bebačem u puloveru na prednjoj strani omota, a oni su to skinuli kao MP3 s interneta, no nije bitno, iste su pjesme i štoviše, isti izvođači kao i onda. Stvarno me obuzela neka dragost i veselje. Nisam mislio da se netko još uvijek sjeća tih pjesmica koju je moja generacija s užitkom slušala i pjevala u školi.
Tada su nedjeljna prijepodneva bila veselija. Tata je sjedio pred TV-om i gledao onu vojnu "Dozvolite da se obratimo", što je započinjala pjesmom: "Hej vojnici, vazduhoplovci; čelična krila naše armije...":))), a mama užurbano jurila po kuhinji, kako bi ručak što prije zamirisao cijelu kuću i dvorište. Ja i sestra napadali tatu da prebaci na prvi program jer nam počinje "Muzički tobogan" (s Minjom Subotom u ulozi voditelja) gdje smo slušali sve te predivne dječje pjesmice koje su eto sada, nakon 20 i kusur godina, ponovo oživjele na CD playeru u mom autu. Sestra sad ima svoje klince, moje najdraže nećake, a moja strana loze je, što nikad neću u potpunosti prežaliti, neplodna.
Ljudi moji, koje su to pjesmice. Kakva ozbiljna glazba, zabavna, R'n'R, narodnjaci, rep, hip-hop, ping-pong, hopa cupa-nas dva skupa i slične stvari. Ove pjesme te pogode direktno u onaj nevini, djetinji dio srca, za kog nisi mislio da uopće više postoji. Oživi ga, ojača i njime ispuni čitavo srce. I sjetiš se nedjeljnih prijepodneva s tatom na kauču i mamom u kuhinji, svađa sa sestrom, jurcanja zelenim pašnjakom u one očaravajuće, ljetne, sunčane dane (bez ozonskih rupa i faktora zaštite). Sjetiš se opojnog mirisa svakog zumbula koji si zdipio baki iz vrta, mirisa ubrane trave u proljeće, svježe iskopane zemlje i one ljetne jabuke ranke koja je još slađa bila ako je ubrana kod susjeda u vrtu, a ne s jabuke iz tvoga dvora. I ljetnih pljuskova, s punim šamcevima vode, po kojima smo bosonogi trčali čim bi kiša bar malo stala, a mama nam dopustila da izađemo iz kuće. To je bilo pravo djetinjstvo, bosonogo, kad su nam draže bile te bose noge, nego sve Nike patike cijeloga svijeta. Eh, kako nas je mama tjerala da se obuvamo, a mi čim malo zamaknemo iza ugla, skinemo patike, tutnemo ih u onaj grm pored plota i trč' u polje koliko te bose noge nose.
Da, sve ti to dođe u misli, al' najlakše ti se osmijeh iskrade na lice kad se sjetiš kako smo se onda puno smijali; smijeha tad bilo na izvoz,...., neprekidnog, nevinog, iscjeljujućeg, dječjeg smijeha kojeg se u zadnje vrijeme sve više čuje jedino kao odabir zvona na mobilnom aparatu.

Sjeća li se tko i od vas tih pjesama? Evo da vas malo podsjetim, ako ste i vi prevareni da više niste dijete, da ste ozbiljni ljudi i da vam ne priliči takve pjesme u srcu nositi : "Vuče, vuče bubo lenja", "Tata kupi mi auto", "Zeko i potočić", "Išli smo u Afriku, da sadimo papriku", "Razbolje se lisica", "Pozdravite moga tatu", "Jednog dana, rešio moj tata, za rođendan da mi kupi brata", "Kad se male ruke slože" i mnoge druge. Al najljepša mi od svih pjesama na CD-u ona:
"Cvijeće je ukras bašte,
leptir je ukras cvijeta,
al' djeca puna mašte,
djeca su ukras svijeta."