maligogo

utorak, 20.02.2007.

Mom dragom prijatelju

Imam prijatelja koji Bogu ni na blog svoj neda.
Ja ga eto stavih u drugi post. U prvom mi bol, omaklo mi se jedno slovo...

Nije tome davno, tek možda jedno desetljeće, tako prvih godina iza rata, šetao sam gradom,..., umoran, iscrpljen, izmučen neuspjehom,....izgubljen! Sudbina je bila zapečaćena, sa svih sedam svetih pečata, reklo bi se. Uhvatila me panika. Valjalo je nešto učiniti i to što prije, dok još i taj posljednji uzmak postoji, prije nego mi ruke svežu s leđa i obuku me u blatnjavo bijelu, posljednju odoru raspamećenih.
Plašio sam se smrti. Ne zbog toga što sam o njoj nešto pretjerano razmišljao, ma jok, više iz navike, iz tradicije. Čemu se bojati nečega što ne poznaješ, a ni moći nemaš da ga obuzdaš.
Uhvatilo me neko grobljeljublje tada pa odlučih poći do Aninog groblja da se nagledam i načudim onim prekrasnim spomenicima s kraja 19 stoljeća. Posjetite to čudesno staro groblje kad uzmognete, al ne zbog smrti, već zbog života. Puno se sudbina i nesuđenih blogera ondje skrilo. Uvijek sam volio to groblje. Djed mi je ondje, onaj kojem u zjenici oka nikada moja slika nije zatitrala.
Iako sam godinama odlazio ondje s majkom, prvi puta sam tada na samom ulazu spazio kip. Neka krhotina granate mu otkinula ispruženu ruku (Još uvijek nisu to željezo raskovali u plugove i raonike, moj Izaija!A tebi se već i spomen zaboravio.), no svejedno si mogao znati što taj čudak od tebe hoće. Čovjek obradatio, duge kose, obučen u nekakvu tuniku, ispružio tu svoju nepostojeću ruku k tebi. S visoka. Kad priđeš bliže vidjet ćeš u gornjem lijevom uglu skoro izblijedjeli citat iz markovog evanđelja: "Dođite k meni svi koji ste umorni, ja ću vas rasteretiti." Boga mi došlo mi tada da obgrlim onaj kip, da ga uhvatim za tu njegovu odbijenu ruku pa da skupa, držeći se za ruke, prošetamo onim prastarim grobljem, da oživimo sve te, kao što rekoh, nesuđene blogere pa da napravimo tulum. Onako starinski, Slavonski. Da bude ugodno i onima što već dvjesto godina ondje leže. E vidiš, tada u tom opustjelom groblju prvi i jedini put osjetio sam Boga. Sišao je s onog trona, uhvatio me za ruku svojim toplim ljudskim dlanovima, obgrlio me oko vrata i prošetao sa mnom, ljudski. I održao je obećanje. Skinuo mi je teret. Teret sumnje, straha, želje za nepostojanjem. Čak, nije da se hvalim, ali mislim da me je na kraju i poljubio u obraz. Od tada mi terete stavljaju samo ljudi. I ako meni imalo vjeruješ, prijatelju, nemoj ga tražit u crkvi, na misi, u svetištima,...., potraži ga u šumi, na groblju, u meni, u sebi... Siguran sam da je i u onom malom mačetu što ti cvili gladno pod prozorom. I ne boj ga se. Nije babaroga. Niti baba Jaga. Ta on je obični, najobičniji Bog, što god oni pričali o njemu. Ja ti to svjedočim, držao sam ga za ruku. I znam da sumnjaš, i znam da si ljut jer dopušta neke ne baš lijepe stvari, i znam da si ljut na njega što dopušta da imaš razlog da se u postu umjesto onog "G" u njegovoj tituli ponekad omakne i slovo "L", ali prijatelju, tako smo htjeli.
A ako ne znaš kako dalje, a ti sjedi na bus ili vlak, pa put Osijeka. Tamo na ulazu u Anino groblje možda i tebe čeka. Ustvari, sasvim sigurno te čeka, da teret sa tebe skine. I hodat ćete, i osjetit ćeš njegove tople ruke u svojim dlanovima i bit ćeš sretan. I shvatit ćeš da groblja, smrt, tuga i bol nisu za tebe stvoreni. Ta ti si stvoren da živiš i dišeš pod ovim suncem jer ti je to Bog tvoj dao.
- posvećeno mom novom prijatelju -