maligogo

četvrtak, 22.02.2007.

U izobilju da ga imamo...

Drago mi je da još postoje ljudi koje zaboli ovakva priča o, iz djetinje obijesti, ubijenom zečiću. Dok god je takvih, ima nade da naš svijet postane kao iz mjuzikla: "Zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina, livada iz sna!"

Zato prijatelji, sjetimo se tih malih, slatkih, čupavih stvorenja i kad ih nabodemo na vilicu, bez obzira što tada njihovi komadi tijela više ne podsjećaju da su nekad bili sastavni dijelovi božjeg stvorenja, koje je donedavno skakutao po nekoj staroj, oronuloj seoskoj avliji.
Sjetimo se da njihova smrt, prije konačnog kraja u tanjuru, nije bila ništa manje bolna ili tragična od sudbine ovog nesretnika koji je meni u prvim godinama života dopao šaka. Skončao on udarcima o zid ili obješen za noge i udaran nekom masnom, zgrušanom krvlju prekrivenom, metalnom šipkom, što visi o čavlu na drvenoj šupi, na isto mu dođe. Ljudi sa sela, koji su imali prilike prisustvovati prazniku klanja svinja, pilića, krave, jarića, janjića ili kunića znaju o čemu govorim. I bez obzira što smo im prije klanja, po novim propisima, dužni iz pištolja zariti onu iglu u mozak i bez obzira što ćemo se pravdati da moramo jesti meso, jer smo svejedi, smrt je smrt, njezin cilj nije bitan. Bog kad je stvarao svijet dao je Adamu i Evi sve raslinje u vrtu za hranu, meso nije spominjao. Čak smatram, ovako kad ponekad besposlen i rasanjen mudrujem do duboko u noć, da je onaj plod od znanja dobra i zla ustvari bila prva mesna gozba. I trenutna znanstvena saznanja idu toj mojoj "teoriji" u prilog. Navodno je prije nastanka čovjeka postojala neka vrsta praprimata od kog su se na jednu stranu razvili ljudi, a na drugu svi ostali majmuni.:) Ova ljudska linija nastala je od onih praprimata koji su iz neutvrđenih razloga bili prisiljeni jesti meso. Tada se kao nuspojava pojavio višak slobodnog vremena (Budući da je meso daleko hranjivije pa ne moraš cijeli dan provesti grickajući biljke.), ostalo je više vremena za vježbanje moždanih vijuga, vilica im se smanjila, mentalna snaga povećala. Kasnije opet razvile se dvije vrste ljudi, od kojih je prevladala ona kromanjonska, agresivnija vrsta, a ti genetski ostaci kromanjonskog mozga u meni uhvatili su onog zečića i udarili ga o zid. Baš kao onaj majmun što razbija kosti u Odiseji u svemiru.
Kod Hinduista navodno postoji običaj da se zahvale hrani koju jedu, pogotovo životinjama, jer su dale tijelo da bismo mi izgradili svoje vlastito. Lijepo, zar ne. Kamo sreće da i mi civilizirani zapadnjaci, prije nego zagrizemo hamburger, pomislimo na kravu od čijih je mišića nastao taj brzopotezni obrok.
Ne želim sad pretjerano moralizirati oko toga, budući da sam kao i svi zgriješio ješno, ali nije naodmet ponekad se prisjetiti i zahvaliti se onima koji su izgubili i svakog dana gube svoje živote da bi ga mi ovako u izobilju imali i trošili bez mjere.