maligogo

četvrtak, 22.02.2007.

Daaaa mi je biti......zumbul!

Nedavno sam jednom prijatelju rekao da me svim svojim bićem podsjeća na moćni hrast. Čudo jedno kako se brzo srozao do običnog maslačka.

Svakog čovjeka, kad malo o njem porazmislite, možete časkom usporediti s nekom od biljaka. Zanimljivo kako i te naše zelene prijateljice imaju svoje osobine, baš kao i mi. A uostalom u čemu je razlika, u tome što se molekula njihova udaha razlikuje od naše tek za jedan ugljikov atom? Sve to što je u njima biti će u nama, i ono što je dio nas, jednom postat će biljka. U božjoj bašti recikliranje odvajkada postoji.

Da objasnim ovo o mom gore navedenom prijatelju. Za hrast ću citirati Kozarca iz njegove "Slavonske šume":

"Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma. Ponosito se oni redaju jedan do drugoga, kao negda kršni vojnici krajiški, a iz cijele im prikaze čitaš, da su orijaši snagom, da prkose buri i munji, da su najjači i najplemenitiji u svom carstvu i plemenu. A kad vjetrić gore zalahori, a tvrdo, glatko lišće sad zašapće, sad zašušti i zašumi, čini ti se, da obijesne vile Slavonkinje sad popijevaju hitro neobuzdano kolo, sad tužnim glasom spominju tuge i jade prošlih davnih vremena, - a sad ti se opet čini, da čuješ nad sobom veličanstveni žubor crkvene glazbe, ili tužnu, srcedirajuću pjesmu nadgrobnicu... "

Hrast je zaista moćan. Živi stoljećima, orijaš je visinom i snagom, dom je slavenskog boga, gromovnika Peruna (al mu ni njegov silazak s nebesa ne naudi baš previše), dominira krajem gdje raste i stotinama godina on određuje temeljne crte krajobraza. Drvo mu je plemenito, tvrdo....Car ove naše Slavonske ravnice, reklo bi se.

Maslačak pak, višegodišnja je zeljasta biljka, koja među prvima proviri iz korijena čim malo sunce otopli tlo ili s ljeta kad kiše dobro natope zemlju. Od njega pčele imaju tek nešto cvjetnog praha, slatki nektar iz njega ne mogu izvući. Životinje mu vole listiće jesti dok je mlad, a kad ostari toliko ogorča da ga sve izbjegavaju. Jedini mu smisao postojanja što prije načiniti ono svoje sjeme, okačiti o njega svilena perca i s prvim vjetrom rasuti sjeme, što dalje, to bolje.

Sebe vidim kao onaj mali, starinski, obični, domaći, ljubičasti zumbul. Izađe iz zemlje čim se tlo malo ugrije, čak nekad proviri i kroz snijeg (eno ga već i sad viri iz zemlje) i uljepša dvorišta u vrijeme kad druge moćnije biljke još nisu dobile šansu za dominacijom u ljepoti. Proviri, procvjeta, prekrasno zamiriši i ponovo se uplašeno vrati u svoju lukovicu, u svoju sigurnost.
Prema grčkim legendama Hijacint, spartanski princ bio je prekrasan i atletski građen Apolonov ljubavnik. Njih su dvojica vježbali bacanje diska, kad je odjednom Hijacint pogođen u glavu s diskom koji je skrenuo s puta, a uzrok tome bio je Zefir koji je bio ljubomoran na Apolona jer je i sam volio Hijacinta. Kad je Hijacint umro, Apolon je bio shrvan i prokleo je svoju besmrtnost htjevši se pridružiti svome ljubavniku u smrti. Od njegove je krvi Apolon stvorio zumbul (lat. Hyacinthus), a njegove su suze ostavile trag na laticama.
Pogledajte sliku! Zar zaista ne izgleda kao božanske suze prelijepog Apolona?

Onda priznajte, koja biste vi biljka, sve sa svojim vrlinama i manama, u ovom našem zemaljskom vrtu zaslužili biti? Al iskreno....