mali brat karlo
30.12.2008., utorak
KOLUMNA ka LIBRAR: TIGROVI IZ OSEJAVE PROSLAVILI 40. OBLJETNICU
|
Odakle početi? Da li od zgrade Decime kada je 20. prosinca 1968. godine održana osnivačka Skupština ili od 20. prosinca 2008. kada je na stadionu ispod tribina skromno proslavljena 40. obljetnica? Spontano mi pada na pamet situacija početkom 70-ih kada nam je Uprava Sportskog centra Makarska zabranila odigravanje prvenstvene prvoligaške utakmice iz njima samo poznatih razloga. Mada zbog studentskih obveza nisam bio prisutan na utakmici, suigrači su mi prićali o tome. Oni su na svoju ruku ušli u teren i pobijedili Upravu i sebe i na kraju dobili važnu utakmicu protiv favoriziranog Dinama iz Pančeva. O tome detaljnije piše Siniša Tartaglia-popularni Tare, jedan od osnivaca kluba. To će izaći u monografiji kluba, za koju sam ja bio zadužen da je napišem, ali do 40. obljetnice nisam je uspio završiti. Nadam se da će za nekoliko mjeseci biti završena. Naša proslava se odigrala na sličan nacin, ilegalno "revolucionarno". Znakovito je da je ragbi klub osnovan revolucionarne 1968. godine i to u znaku strijelca što je loš znakovitije. I to je poveznica sa svime. Nekidan me pitao jedan sportski funkcioner kakve su one nrančasto -crne šare kojim je obojan podtribinski prostor u kojem je bila proslava obljetnice. Htio sam mu objasniti koje su to šare i njihovu simboliku, ali sam odustao od toga, jer možda ne bi shvatio. Naime narančasto-crna boja predstavlja boju dresova kluba. U tim dresovima je isciđeno tisuće hektolitara znoja po makarskim burama , zaleđnom terenu na Kamberoviča polju u Zenici, preko snježnih i blatnjavih trena od Lazeravačkog druma u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sisku. . . do plus 40 stupnjeva kda smo igrali u Sydneju na turneji u Novoj Zelandi i Australiji. U tom znoju je isijana velika energija i ona se prelila u boju kojom je pituran podtribinski prostor. U početku smo imali mogometne crno-bijele dresove s okomitim prugama koji su bili poderljivi. Sredinom 70-ih Igranac Đek Lulić nam je donirao dresove u našj sadašnjoj boji koji su imali tigra na desnoj strani dresa. Kada bi gurali u skupu opet Igranac Drago Cvitanović bi iz druge linije vika - gurajmo tigrovi iz Osejave. I tako smo postali TIGROVI IZ OSEJAVE! Moram kazati da Makarska u početku nije razumjela ragbi, što nije čudno. Ali kasnije se publika profilirala i već u bivšoj Jugi smo na utakmicama imali oko dvje tisuce ljudi a u suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj u kojoj je RK "Makarska rivijera" organizirala 24 međudržavne utakmice, protiv Rusije i Italije bilo je preko četri tisuće ljudi. Ragbi zaljubljenici su shvatli bit ragbija. On se može kazati u jednoj rečenici - ala Englezi: AKO HOČEŠ BITI ĐENTLEMEN IGRAJ RAGBI! p.s. Glavno igralište na Sportskom centru u Makarskoj je postalo "hram hrvatskog ragbija". U ove 24 odigrane međudržavne utakmice mnoge od njih su bile prikazane na satelitskim TV postajama od Europe, Amerike do Nove Zelande, Australije. . . To je bila prava promiđba hrvatskog ragbija i Makarske kao turističke destinacije.        |
- 20:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #
24.12.2008., srijeda
KOLUMNA ka LIBRAR: NAJVEĆI SPORTSKI PODUHVAT 2008. GODINE
Ovo je vrijeme kada se sumiraju sportski i ini rezultati godine. Želim govoriti o sportskim rezultatima. Većinom kada se o tome govori spominju se medalje, rekordi i slične stvari.Ja u ovoj kratkoj priči želim govoriti o drugaćijem sportu kako se prikazuje većinom u tisovinama i elektronskim medijima. Radi se o ragbijašima ragbi kluba Makarska rivijera. Krajem rujna mjeseca ove godine 2008. blizu Makarske dogodio se veliki požar. Bila je subota 27. rujna kada su ragbijaši oko pet sat ujutro trebali otputovati na važnu utakmicu Inter lige u Ljubljanu protiv RK "Ljubljane" Kada su se igraći našli na Sportskom centru doznali da požar bjesni. Nisu ni trenutka oklijevali. Otkazali su prijevoz i utakmicu. Otišli su svi kučama i preobukli su se i ušli u furgon trenera Jakša Lovrete, koji se kolokvijalno zove "DVD"Kotišina". Bilo ih je stisnutih u furgonu oko 20. Odmah su se stavili na raspolaganju vatrogascima, jer više od njh su bili vatrogasci. Gasili su na području Veprica i Promajne. Istog dana oko pet sati gasili su na terenu raskrižja za Veliko brdo prema moru. I njihovom vještinom hrabrošču uspjeli su spasiti teren 100 za 50 metara prema moru od požara. Da su imali više vatrogasnih cijevi spasili bi i više terena, kazuju oni. Moram biti iskren i kazati da je iste subote na utakmicu odlazila i nogometna momčad HNK "Zmaja", iz Makarske ali nisu stali na požarište. Sa time ne omalovažavam igraće Zmaja. Zaključno makarski ragbijaši su još jednom pokazali da imaju srce i da im je opća stvar važnija od bodova i novca. Takve je primjere rijetko sresti, ne samo u Hrvatskoj, nego i puno šire. Zato je njihovo postupanje za mene najveći poduhvat 2008. godine u Hrvatskoj. Zašto? Svaka čast svim sportašima. Ali svi sportaši kada osvoje medalje od OIimpijskih igara do Svjetskih i Europskih medalja očekuju novac od sponzora i državnih organa za te uspjehe. A država im i daje novac, što i zaslužuju. Ali treba valorizirati i ovakve prave sportske i ljudske poduhvate. Jer opća stvar je važnija od svih bodova i medalja! p.s. O tome je pisalo više tiskovina u Hrvatskoj. Od Makarske kronike, Makarskog primorja, Slobodne dalmacije, Jutarnjeg lista. . .  |
- 10:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #
18.12.2008., četvrtak
KOLUMNA ka LIBRAR: ČAROLIJA "MAKARSKE KRONIKE"
 Sve čestitke redakciji Makarske kronike na šestoj obljetnici izlaženja. Uvik mi je drago kazati da sam pisao u Makarskoj kronici. Još dan danas ljudi me zaustavljaju na ulici i govore napišite ovo u Makarskoj kronici, ili nemojte o tome pisati. Makarska kronika je postala prepoznatljiva i relevantan izvor informacija u ovom turbulentom našem gradu , a i svijetu Sićam se, ka dan danas, kada me je Anđelko prije u šest godina, u jedanaesti misec doveo u sadašnje prostore Kronike. Izvadio je laptop, koji je tada za mene bio španjolsko selo, i objašnjavao mi je svoju viziju lista Kronike. Priko puta nas je bio Milivoj Kumpar, koji je sređivao grijanje. Objašnjavao mi je svoj projekt. Bio sam, iskreno kazano, pomalo skeptik u uspjeh. Ljudi moji je li moguce izdavat list u našoj provinciji. Cinilo mi se pomalo utopijski. Anđelko mi je reka da u prvu ruku od mene očekuje da pišem serijal clanaka o makarskim galebovima. Odgovorio sam mu da cu pokušati o tome pisati, ako nađem ljude koje o tome žele govoriti, jer to nije lako. Ali trudom cijele redakcije ipak smo o tome uspjeli napisati mini seriju clanaka, ali tek oko 200-broja. Sićam se i razgovora s Majom ispred Bety kafića, prije prvog broja. Ona mi je kazala da ako se prođe četvrti broj projekt je uspio. I pogodila je. Ovo je vec 314 broj. U to ime cestitam svim novinarima, suradnicima, fotografima, graficarima i inim zaslužnicima koji su sudjelovali u ovome izazovnome projektu lista "Makarska kronika". Jednom prilikom Maja, Ivo i ja samo išli prema Vrgorcu da bi napravili intervju s književnikom Ivanom Grljušićem. Sječam se da su nas ljudi u prolazu kada bi ih pitali kako stici prema Kozici, prepoznali kao ljude iz Kronike. Mada je izdavanje svake novine zahtjevan posao, on je i izazov i za urednika i novinare, fotografe, graficare i sve one koji su sudjeluju u finalnom projektu. Tko to nije radio ne zna o cemu se radi. Ponedjeljak je bio poseban dan. Jedan naš kolega je kazao da je to bio dan kao vježbe NATO-a. Krajnja koncentracija, nervoza, nesmi se falit. Kada bi stavljali naslovnicu u Kronici Anđelko bi pitao svakoga od nas što misli i da pomogne. Kada bi na kraju postavili Naslovnicu to bi bio duševni orgazam svih nas, a pogotovovo ako bi to uspjeli izvesti u zadanima rokovima s obzirom na izdavaca. Onda bi došlo do svojevrsne katarze svih nas. Poslije bi se išlo na veceru od Monda, Porta , Kalalarge, Rive. . . Tamo bi uz jelo i pice bistrili stvari i družili se. Mnogi bi nam prilazili s pitanjima, što je na Naslovnici, što izlazi. .. Ali mi nismo smili kazati. Imalo je sve to velikog smisla, izazova.. . Ja bih kazao za sebe i kreacije, koja mi je bila svjetionik, taman pisao najmanji članak. Koliko je god bilo stresno raditi u redakciji, a tako je u svim novinama, bilo je i viceva i puno se duhovitih stvari događalo u međuvremenu. Htio sam kao i moje kolegice i kolege doprinjeti inovaciji lista s novim idejama. Jednom sam kazao Anđelku da bih htio raditi clanak o ljudima koji nemaju mobitel, a po funkciji i svom radnom mjestu ocekuje se da ga imaju. Urednik Anđelko mi je kazao da je to zanimljiva ideja. Ali me nakon par dana pitao - Veselko kako ide clanak. Ja sam mu odgovorio-slabo, jer ne mogu doci s njima u kontakt, jer nemaju mobitel. Na to se Darko graficar poceo smijat, a i mene je uvatio smij. Na to se i Anđelko tiho usnama nasmijao i otišao. Moglo bi se još puno pisati o tome. Ali da parafraziram Antu Tomića - mislim da je vrijedila svaka riječ koja je napisana. Moj uredniče, prijatelju i suputniče Anđelko bio si burevjesnik vremena. Bio si ispred vremena, ali i u vremenu ovdje i sad.  |
- 19:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.12.2008., utorak
KOLUMNA ka LIBRAR: MOTOVUNSKA ČAROLIJA
S obzirom da je vrijeme kao kategorija, u najmanju ruku, po meni vrlo upitna, ovaj post pišem sa "velikim zakašnjenjem". Htio bih ovim postom istovremeno izvjestititi svoje prijatelje i poznanike da sam ipak bio na jubilarnom 10-om MFF u Motovunu, koji se održao od 27.7. do 1.8. 2008., iako do dan danas nisu dobili razglednice. Nije mi jasno zbog cega se to dogodilo. Iako sam uredno poslao razglednice, doduše standardno bez marke, one nisu stigle. Iako sam u tom stilu vec par godina stizale iz Motovuna, a par desetetljeca iz cijelog svijeta. Obratiti cu se najprije Hrvatskim poštama, a ako to ne uspije i međunarodnoj poštanskoj zajednici da mi daju objašnjenje. Jer postoji međunarodna poštanska konvecija, koja je još uvijek na snazi, i kaže - sve razglednice i pisma možete poslati na teret primatelja. Ali pustimo sad to. Želio bih da uživate u fotografijam koje su u postu. Ima ih razno raznih. Motovunski filmski festival je svojevrsni Woodstock, jer mladost i oni koji se baš tako osjecaju mladima, spavaju u vricama za spavanje u kampu više godina. Druženje je fantasticno. To su posebni filmovi, bez i jednog incidenta, iako su ljudi veseli i popiju. Ali vlada pozitivna energija. Na fotografijama su ljudi iz Makarske, i dragi ljudi iz cijelog svijeta, do bjelosvjetskih glumaca, kao Rade Šerbeđija i redatelja na čelu sa slavnim svjetskim redateljem Kenom Russellom. Russell je dobitnik - The Motovun Maverick Award nagrade - namijenjen autorima koji su, najkrace kazano, zadužili filmsku povijest kršenjem tabua.Redatelj je između ostalog filma Tommy, rock opere grupe "The Who" u kojoj nastupaju Elton John, Eric Clapton, Tina Turner, i Jack Nicholson. Ken Russell je moja posebna prića. Htio sam ga sresti, ali nisam znao kako? Nakon svih dodjelivanja nagrada, za koje nisam imao ulaznicu sjeo sam ne terasu hotela Kastel u Motovunu, družeči se sa sobom. I što se dogodilo? U jednom trenutku sjedeci sam za stolom, otišao sam u WC. Kada sam se vratio bio sam iznenađeno zapanjen, kada sam za svojim stolom vidio Kena Russella sa svojim društvom. S obzirom da sam postavio vriću za spavanje na jednu stolicu sve druge stolice su bile slobodne. On mi se ispričavao što su sjeli za mojim stolom bez pitanja, i šeretski me pitao da li ja znam tko je on. Ja sam odgovorio u njegovom stilu da znam više Russella, kao engleskog filozofa Bertranda Russella. Sve je završeno u stilu zafrkancije i druženja.( na slici Russell je sijedi gospodin, a ja iznad njega). Našim susretom se još jednom pokazalo, da ono što želite, da vam se to upravo može dogoditi. Doduše nisam to pošto poto želio. Ali se ipak dogodilo. Sve je moguce! Na kraju želim cestitati direktoru festivala Igoru Mirkovicu, što sam napravio i u živo(pogledaj sliku) Vidimo se dogodine u Motovunu.               |
- 11:31 - Komentari (4) - Isprintaj - #
04.12.2008., četvrtak
KOLUMNA ka LIBRAR: OTIŠA JE ANDREJ. . .
Što kazati kada otiđe i zauvijek nas napusti, bar u ovoj dimenziji, dragi čovjek. Vrlo dobro se sjećam naših putovanja po Europi početkom osamdesetih po Azurnoj obali i Parizu. Ti si našoj skupini putnika dao ime - "borci iz Nice", po kojoj smo kolokvijalno bili prepoznatljivi. Imao si duha i smisao za humor, kojeg je rijetko sresti. I u svojim najtežim danima bacao si viceve i isijavao humorom. Drago mi je što sam se s tobom družio i obogatio se s tvojim vedrim duhom.Let It Be - The Beatles |
