Ovom svijetu fali pravi znakova ljubavi! Nisam htio biti bezobrazan kada smo se sastali koljenima, ali trebao sam to napraviti spontano i dodirnuti je naglašeno. Ona je dugo zadržala ispod stola svoju nogu na mojoj nozi, što je bio jasan znak , ali ja sam bio inertan i nisam je povratno drmnuo nogom. Ali ona Svjetski jezik tijela nije shvatila , kao i mnoge prije nje. To je moje greška. Ja sam je i dalje gledao oćima, ali ona nažalost to nije shvatila.
koji je smisao našeg susreta ? Ali ni ja nisam bio direktan. Moja greška.Da li je jači pogled oćima ili drmanje nogom. Da smo bili u Indiji na pustopoljani sve bi bilo drugačije.
Izgleda da sam je trebao gledati u oći i dodirnuti nogama . To sam skoro napravio, ali nisam htio biti "zloćest." Ne volim ništa ispod stola, mada i to može biti rješavajuće i zanimljivo.Nije pobijedio ni eros ni mi tanatos, sve je ispalo otvoreno.O tom susretu koji je trajao skoro sat vremena mogao bih napraviti roman od hiljadu stranica. Ali pustimo to.
Zbog toga svojim prijateljima - "BORCIMA IZ NICE - " ANDRI, ANDREJU, GORANU I PRVENKU PREDLAŽEM DA PUTUJEMU PONOVO NA AZURNU OBALU NA ISTI NAČIN KAO 1980. godine. Napravimo to još ovo sljedeće lito , pa neka se pripovida.
Vjerojatno čemo dosegnuti iste ideje, kao i prije. Švercovat čemo se vlakovima i autobusima. Iči čemo i pješke. Udvarat čemo se trubadurski svim ženskima na putu. Pričat čemo i upoznati sebe sa sobom i druge s nama! To če se pretvoriti u naš svjetski ep.
To mi možemo napraviti. Jer u tome i je smisao življenja.
TO JE BILA POEZIJA 198O. I BITI ČE POEZIJA U NAŠOJ PLANETARNOJ PUTANJI!!
Ž I V I L A L J U B A V! I M I S N J O M!
|