mali brat karlo
18.12.2008., četvrtak
KOLUMNA ka LIBRAR: ČAROLIJA "MAKARSKE KRONIKE"
 Sve čestitke redakciji Makarske kronike na šestoj obljetnici izlaženja. Uvik mi je drago kazati da sam pisao u Makarskoj kronici. Još dan danas ljudi me zaustavljaju na ulici i govore napišite ovo u Makarskoj kronici, ili nemojte o tome pisati. Makarska kronika je postala prepoznatljiva i relevantan izvor informacija u ovom turbulentom našem gradu , a i svijetu Sićam se, ka dan danas, kada me je Anđelko prije u šest godina, u jedanaesti misec doveo u sadašnje prostore Kronike. Izvadio je laptop, koji je tada za mene bio španjolsko selo, i objašnjavao mi je svoju viziju lista Kronike. Priko puta nas je bio Milivoj Kumpar, koji je sređivao grijanje. Objašnjavao mi je svoj projekt. Bio sam, iskreno kazano, pomalo skeptik u uspjeh. Ljudi moji je li moguce izdavat list u našoj provinciji. Cinilo mi se pomalo utopijski. Anđelko mi je reka da u prvu ruku od mene očekuje da pišem serijal clanaka o makarskim galebovima. Odgovorio sam mu da cu pokušati o tome pisati, ako nađem ljude koje o tome žele govoriti, jer to nije lako. Ali trudom cijele redakcije ipak smo o tome uspjeli napisati mini seriju clanaka, ali tek oko 200-broja. Sićam se i razgovora s Majom ispred Bety kafića, prije prvog broja. Ona mi je kazala da ako se prođe četvrti broj projekt je uspio. I pogodila je. Ovo je vec 314 broj. U to ime cestitam svim novinarima, suradnicima, fotografima, graficarima i inim zaslužnicima koji su sudjelovali u ovome izazovnome projektu lista "Makarska kronika". Jednom prilikom Maja, Ivo i ja samo išli prema Vrgorcu da bi napravili intervju s književnikom Ivanom Grljušićem. Sječam se da su nas ljudi u prolazu kada bi ih pitali kako stici prema Kozici, prepoznali kao ljude iz Kronike. Mada je izdavanje svake novine zahtjevan posao, on je i izazov i za urednika i novinare, fotografe, graficare i sve one koji su sudjeluju u finalnom projektu. Tko to nije radio ne zna o cemu se radi. Ponedjeljak je bio poseban dan. Jedan naš kolega je kazao da je to bio dan kao vježbe NATO-a. Krajnja koncentracija, nervoza, nesmi se falit. Kada bi stavljali naslovnicu u Kronici Anđelko bi pitao svakoga od nas što misli i da pomogne. Kada bi na kraju postavili Naslovnicu to bi bio duševni orgazam svih nas, a pogotovovo ako bi to uspjeli izvesti u zadanima rokovima s obzirom na izdavaca. Onda bi došlo do svojevrsne katarze svih nas. Poslije bi se išlo na veceru od Monda, Porta , Kalalarge, Rive. . . Tamo bi uz jelo i pice bistrili stvari i družili se. Mnogi bi nam prilazili s pitanjima, što je na Naslovnici, što izlazi. .. Ali mi nismo smili kazati. Imalo je sve to velikog smisla, izazova.. . Ja bih kazao za sebe i kreacije, koja mi je bila svjetionik, taman pisao najmanji članak. Koliko je god bilo stresno raditi u redakciji, a tako je u svim novinama, bilo je i viceva i puno se duhovitih stvari događalo u međuvremenu. Htio sam kao i moje kolegice i kolege doprinjeti inovaciji lista s novim idejama. Jednom sam kazao Anđelku da bih htio raditi clanak o ljudima koji nemaju mobitel, a po funkciji i svom radnom mjestu ocekuje se da ga imaju. Urednik Anđelko mi je kazao da je to zanimljiva ideja. Ali me nakon par dana pitao - Veselko kako ide clanak. Ja sam mu odgovorio-slabo, jer ne mogu doci s njima u kontakt, jer nemaju mobitel. Na to se Darko graficar poceo smijat, a i mene je uvatio smij. Na to se i Anđelko tiho usnama nasmijao i otišao. Moglo bi se još puno pisati o tome. Ali da parafraziram Antu Tomića - mislim da je vrijedila svaka riječ koja je napisana. Moj uredniče, prijatelju i suputniče Anđelko bio si burevjesnik vremena. Bio si ispred vremena, ali i u vremenu ovdje i sad.  |
