MM

nadnevak 30.10.2007., (utorak)


Nani... +++++ HolyWin

Pričale smo.
Poslala sam joj sms da bih željela razgovorati s njom o nečemu.
I odmah je znala da nešto ne valja, jer je i ona osjetila da sam je pokušala isključiti iz života.
Kada je došla dala sam joj ovo pismo ispod.
U jednu ruku nije bilo od mene uredu što sam je uhvatila na tankom ledu na ovaj način i stavila u poziciju da se brani i opravdava, te pogotovo za neke stvari koje su bile davno.

Ali odlučila sam da to moramo riješiti jer me previše mučilo.
Zato što ih nisam izrekla davnih dana, onda kada su trebale biti izrečene.
Tada bi meni bilo lakše shvatiti razloge zašto su učinjene i a njoj vidjeti da su me povrijedile. Tada bi bilo lakše vidjeti obje strane medalje.

Odlučila sam promjeniti svoj način ponašanja, prema njoj i prema drugima, baš zato što to radim pogrešno, ne izrazim ono što mislim pa se stvari gomilaju i gomilaju sve dok ne postanu bolne, što za mene, što za tu drugu osobu.

I zato sam ovo željela napraviti, pobrisati sve loše što je bilo prije i nastaviti dalje.
Zato što mi previše znači kao prijateljica, i nisam željela nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, ne riješiti to sve, nisam htjela lagati sebi i njoj.

Bilo bi najjednostavnije kada bih okrenula leđa, zatvorila vrata i otišla, a to nema smisla, ona nije jedna od usputnih prijeteljica, ona je posebna.
Nemam ih mnogo, ali mislim ih čuvati, one posebne.

Nisam mogla podnositi da o njoj mislim loše, da se ljutim, da ju izbjegavam ili da sam živčana kad o njoj mislim.
Nisam mogla podnositi da sam neiskrena.
To nije bit prijateljstva.

Prijateljstvo znači smijati se i plakati zajedno, razumjeti se i bez straha pričati, ponekad se ljutiti ali i miriti, i ja sa željela da ona sve zna.
Da zna sve što je me smetalo, da zna da je ne mrzim zbog toga nego da samo želim da vidi moju stranu.

Koliko sam shvatila sve je ok, sigurno ćemo još koji put pričati o tome, treba stvari izgladiti, izglancati i posipati šljokicama :-)

A što se mene tiče, mislim tako prema svim prijateljima, ne biti oštra, već iskrena, ne biti ljuta, već lojalna.
Jer svjesna sam da ponekad odmahnem rukom, a u biti neke me stvari dirnu i opterećuju, i onda na kraju balade ne budem dobra prijeteljica.
A prvi izbor mi nije, vjerujem da nikome nije, družiti se s ljudima kojima nešto zamjeram, s ljudima o kojima ne mislim lijepo... prijatelj je upravo onaj koji je blizu srca, i ako se udaljuje treba ga vratiti.

U krajnju ruku, moje verbaliziranje problema kada se jadam drugima nije uredu zbog dvije stvari, prvo, nije u redu prema prijatelju koji je predmetom jadanja, a drugo, niti prema onome koji je slušač jer on treba dobiti svoj prostor i svoje vrijeme, ne biti zakinut zbog mojih neslaganja s drugima...
Nismo više mala djeca, a ni kad sam bila mala nisam ogovarala...

Moje je mišljenje da nesuglasice među ljudima nastaju zbog ne razgovaranja, zbog činjanice da mislimo da znamo što druga osoba misli i želi, i onda prihvaćamo situaciju pokvarnog telefona iliti buke u komunikacijskom kanalu.

I baš zato što znam da je moj odnos s Kumom mogao upravo tako i završiti, da se nismo srele jednog dana u bolnici i opet povezale. Ja sam mislila jedno, a ona drugo i na kraju nitko nije mislio ništa, ljubav je pukla zbog gluposti, ponos je igrao ulogu, a osoba koja je otišla iz života na nekoliko mjeseci toliko je puno značila.
Ponovno je ovdje i na tome sam zahvalna Bogu, jer znam koliko je život važniji od glupih nesuglasica.

Pa kako onda nebih pokušala izgladiti stvari sa Nani, koja je još jedna od posebnih osoba u mom životu.
Nadam se samo da ju nisu povrijedile moje iskrene riječi što sam i na koji način mislila o njoj, što sada, što prije.

**********************************

U srijedu, 31. listopada, u zupi Marije Pomocnice na Kneziji će se s početkom u 19:30h održati Bdijenje mladih zagrebačke nadbiskupije uoči blagdana Svih Svetih, popularno zvani HolyWin, pod geslom: "Ljubi, i kaži to svojim životom." (sv. Augustin).
Susret počinje svetom misom, a nakon nje slijedi zanimljiv prikaz života svetaca: sv. Augustin, sv. Mala Terezija, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Bosco (izvodi Salezijanska mladež).
Poslije slijedi zajedničko druženje u dvorani.

...bila sam prošle godine, i jako mi je lijepo bilo... zašto ne dati još jedan udarac glupoj američkoj izmišljotini koja nema veze s našom tradicijom...zabavan način, opuštena atmosfera i puno smijeha...

- 00:32 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 25.10.2007., (četvrtak)


Hrpa svega i puno "ja mrzim" gluposti

Neće bit zanimljiv post, već jedan u nizu ventiliranja onog što se skriva iza ovog lijepog lica (ovo je ironično).
Na početku par upozorenja:
1. Nisam u komi.
2. Ne samosaželjevam se.
3. Ne kenjam.
4. Odlično se osjećam.
5. Život je lijep!


Dođe tako neko vrijeme, jesu li kiše (il su labudovi), kada klima postane čudna, teška i dosadna, toliko vlažna da kovrče nisu stojeće već baš suprotno, i tak to bude... i onda mi se piše svašta, jer mi se i misli svašta... pa evo par crtica o tom svačem.

**********************
Postoje dani kad mi svi idu na živce, postoje dani kada mi pojedini ljudi idu na živce.
U mojih 25 i kusur godina, ti se dani mogu nabrojati na prste...
Na sreću.
Ali s druge strane postoje i dani koji se pretvore u tjedne, pa tjedni u mjesece kada ti određeni ljudi i ti određeni događaji skaču po sred onog centra za nervozu i izazivaju u meni "Ja mrzim Štrumfove" osjećaj.
I nije to uopće problem, to bude nekad zamorno, ali uvijek sam tome znala stati na kraj, ako uzmemo u obzir da se rad o poslovnim odnosima.
Problem krene kada ti odnosi imaju prijateljski šmek.
E onda nastanu bure i oluje, redovito u meni, jer ja rijetko kad šizim javno, ili točnije, šizim javno ali ne onima kojima bih trebala nego se jadam onima koji mi ne idu na nerv.

Da specificiramo, imam jednu frendicu, među boljima je, polako mi ide na živce jer sam u zadnji nekoliko mjeseci o njoj shvatila mnogo toga, mnogo toga me razočaralo i imam osjećaj da je nemrem vidjet očima, a kad je vidim, malo me manje živcira, ali čim se raziđemo još gore postane.
A pošto je ona sama sebi centar svemira, (što uopće nije loše, problem počinje kada misli da je i svima drugima centar svemira...), neće primijetiti ništa, a kada osjeti da joj ne ljubim tlo pod nogama, onda će me pitati koji je moj problem, a ja ću kao što je i uobičajeno reći da problema nema.
Nadam se da ću ovaj put biti odrasla, biti svoja, biti iskrena, i sve joj fino reći kako je ide...jer mi je fakat već dosta bit nečija budala, ja mrzim budale...a sebe moram voljeti...

************************
Postoje trenuci kada bih najrađe okrenula telefonski broj i plakala.
A postoje i oni kada bih kleknula pred njega i molila...za milost, samo da me voli...samo to malo.
I njih se može nabrojati na prste, jedne ruke.
A postoje i oni trenuci kada bih mu rekla da je gad i da ga mrzim, i ti su jako rijetki, na sreću.
A postoje i oni kada bih ga samo posjela pred sebe i zamislila da prijateljstvo nije prošlo.
Jeftino sam prošla u toj cijeloj priči, neću biti u prilici potrošiti 50 ili 100€ za tu svadbu, jer zbog mladenke izgubih prijatelja, a zbog prijatelja izgubih sebe.

************************

Otišla bih nekamo daleko, na par dana, negdje gdje je sunce ili snijeg, svejedno, negdje gdje neće biti signala i gdje ću biti samo svoja, bez razmišljanja o tome što smijem jesti a što ne, bez razmišljanja o tome kako smijem sjediti a kako ne, kako se smijem ponašati a kako ne...negdje gdje neće boljeti organ kojeg više niti nemam...

Negdje gdje neće biti nesposobnih i neodgovornih ljudi, ljudi koji su spori i neefikasni, ljudi koji druge krive za svoje greške, ljudi koji me profesionalno nerviraju.
Negdje gdje neće biti kašnjenja honorara, gdje neće biti zaostataka u zadacima, birokracije i administracije, financija i blagajne.
Gdje neće biti nejasnih odnosa i očekivanja, gdje će misija pratiti viziju, a cilj opravdavati sredstvo.

Gdje ću moći reći da sam se opet predomislila i da neću učiniti što sam rekla.
Gdje ću moći poslati sms na broj na koji želim bez straha da će mi nebo pasti na glavu.

Negdje gdje ću biti opuštena...fale mi moje Rastoke...fali mi lipa preko puta slapa...fali mi miris Korane i šum od kojeg mi se stalno piški...

******************************

Eto ga...
Finito...
Arivederči do skora...
Pusam




- 01:56 - Komentari (17) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 23.10.2007., (utorak)


B +

Jako čudan osjećaj, čudan skroz.
Kao da sam pomalo izgubila sebe.
I baš sam iskreno tužna bila.
Kada sam saznala da sam krvna grupa B+.

Kada čitav svoj život živite u uvjerenju da ste AB, a uvjerenje vam je dala vlastita majka, jer po njezinom mišljenju morate biti AB jer vam je i otac AB, ili u najgorem slučaju A, jer je ona A.

I onda priča okrene svoj tok i baš vas razočara.

Nikad nisam upoznali nekog ko je B.
Oko mene hrpa nula i A minusa.
I jako je čudan osjećaj to bio, neki spuky filing.
B.
Be mi zvuči nekako okruglo, drugačije.
A je klasika.
AB je kraljevska krvna grupa, ona posebna, kako moj tata zna reći plava krv jer je nema puno.
Kako se suočiti s činjenicom da nisam plave krvi?
A ako moj brat ima AB...ta će kap preliti čašu.
Nego sam jedan običan priprosti B.
Ne prvi, nego drugi, ne A, nego B.
Bucmasto B.

Da sam AB+ je bio dio mog identiteta, a onda ispadne da nisam, gotovo kao da vam netko veli da vam u rodnom listu ne piše da se zovete Ana nego Ljubica ili Ksenija.
E baš upravo tako, dođe netko i kaže vam potpuno ono što niste očekivali, pa sad ti živi s tim.
Kao da nije bilo dovoljno što sam uzgojila drago kamenje ispod desne dojke, nego su mi morali promijeniti svijest o identitetu vlastite kraljevske veličine.

I ne, nije zabuna, moji roditelji su moji roditelji, inače bih izašla u znanstvenim časopisima diljem planete kao dokaz da se fizičke osobine i izgled prenose socijalnim kontaktom.
Mada, ima nešto u tome da počneš ličiti na osobu koju voliš.

Ali lagala sam, sad sam se sjetila sa sam lagala, poznavala sam jednu osobu koja je bila B.
I ona je bila jedina B u obitelji.
Sva njezina djeca imaju grupu svoga oca.

I ponosna sam što je to njezino B postalo moje B.
Možda sam je zato uvijek jako puno voljela, možda smo se baš zato uvijek jako dobro razumjele.
Možda mi baš zato i danas jako nedostaje.
Od sada će ona za mene imati novi nadimak...moja Baka B.

A sad nešto s neta...

Krvna grupa B - Razvila se između 10 i 35 tisuća godina pr.n.e. na područjima Himalaja. Hladni predjeli uzrokovali su mutaciju i nastanak antigena koji je pružio novu otpornost. Antigen na fukozi krvne grupe B je D-galaktozamin. Tadašnji ljudi bili su pastiri nomadi koji su uzgajali stoku. Međutim, kako su se selili, razvili su poljoprivredu i izrazito napredne sustave navodnjavanja i obrade zemlje. Prehrana se zasnivala na mesu, mliječnim proizvodima i žitaricama, te se za osobe krvne grupe B može reći da su svejedi.
Narodi Dalekog istoka (Japan, Mongolija, Kina i dio Indije) predstavljaju najbrojniju skupinu grupe B. Seljenjem azijskih nomada na zapad krvna grupa B dospjela je u većem postotku i do Nijemaca i Austrijanaca.


Ljudi krvne grupe B su uravnoteženi, sa jakim imunološkim i izdržljivim probavnim sustavom. Oni su sretnici sa najfleksibilnijim izborom prehrane, mljekožderi su i imaju najbolju reakciju na stres - kreativnost. Da bi ostali vitki, zahtijevaju ravnotežu između fizičke i mentalne aktivnosti.

Najveći činilac debljanja za ovu krvnu grupu su kukuruz, heljda, leća, kikiriki i sezamove sjemenke. To apsolutno izbaciti! Zanimljiv je izbor mesa: ljudi krvne grupe B trebali bi se hraniti divljači, janjetinom, kunićevim mesom i ovčetinom, dok su guska, kokoš, patka, pile i svinjetina zabranjeni. Krvna grupa B je jedina koja može u potpunosti uživati u mliječnim proizvodima, ali bi ipak trebali izbjegavati američke sireve i sladoled.

Za poticanje pravilne probave u prehranu bi se trebalo uvesti maslinovo ulje, dok apsolutno treba izbjegavati sezamovo, suncokretovo i kukuruzno ulje. Većina koštunjavog voća i sjemenki nije preporučljiva za ovu krvnu grupu, tako da ih je najbolje sve izbaciti iz ishrane. Izbaciti bijelo brašno i umjesto njega uvesti rižino ili zobeno brašno. Od povrća izbjegavati kukuruz, masline, paradajz i rotkvicu, od voća indijsku smokvu, kokosov orah i nar. Sve ostalo - navali! Izbjegavati alkohol, mineralnu vodu i gazirana bezalkoholna pića.

Osobama krvne grupe B odgovaraju vježbe koje nisu ni pretjerano intenzivne ni u potpunosti namijenjene mentalnom opuštanju. Idealne su one koje uključuju i druge ljude, poput planinarenja, izleta, manje agresivnih borilačkih vještina, tenisa i aerobika. Grupi B odgovaraju košarka i skvoš. <


Hodanje, vožnja biciklom, tenis i plivanje preporuke su za osobe krvne grupe B.


Osobe s tom krvnom grupom su naslijedile vrlo dobru sposobnost prilagođavanja različitim uvjetima života.




Psihološki gledano, muškarci i žene krvne grupe B su najinteresantniji. Naizgled su introvertni, djeluju suzdržano i povučeno, ali imaju jasno izgrađen pojam o sopstvenim željama i vrijednostima.


U profesionalnom životu žene krvne grupe B karijeru uglavnom grade na osnovu dokazanih ličnih kvaliteta i napora i gotovo nikad ne ispoljavaju takmičarski duh. Funkcioniraju pretežno u uskom krugu svojih provjerenih prijatelja, kojima su odane.


Muškarci ove krvne grupe imaju jednu vrstu socijalne fasade; djeluju uzdržano, skrušeno ili povučeno, a za to vrijeme kao šahisti smišljaju korake koje će preduzeti bez velike pompe, kako bi konačno stigli do željenog cilja. Da bi dobili ono što žele, skloni su da sebe malo smanje u očima drugih. Oni ne biraju profesije koje ih izbacuju u prvi plan, jer ih eksponiranje, kao i kod žena, mnogo ne privlači. Oni uglavnom vuku konce u tajnosti i daleko od očiju onih za koje su zainteresirani.


Partnerstvo i obitelj: Žene krvne grupe B u ljubavi očekuju nježnosti i zadovoljstva, sreću i vijernost, te stalnu pažnju svojih izabranika. U partnerskim odnosima djeluju pomalo zahtjevno i nedodirljivo i stoga se teže odlučuju za ulazak u brak. Inače, kada se već udaju i postanu majke vrlo su odane i posvećene obiteljii.


Moglo bi se reći da muškarci krvne grupe B žene poštuju na specifičan način. Ženi za koju se odluče i koju odaberu donijeće sve pred noge i treitrat će je kao kraljicu. Međutim, zamaskirana priroda muškarca krvne grupe B dolazi do izražaja tek u emotivnom odnosu. Skloni su bezvoljnosti i melankoliji kada nemaju adekvatnog partnera, lakše im je da maštaju nego da se uhvate u koštac sa sopstvenom prirodom.



- 22:10 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 20.10.2007., (subota)


Otvorenje nove sezone H-epicentra

Image Hosted by ImageShack.us


Uz disco ritmove zabavljat ce vas 2 DJ-a
RnB, Dance, Funky, Soul, 80's, Cro Music Hits, House

- 20:00 - 23:30 DJ Brana
- 23:30 - ........ DJ Cavali


Ukratko:

IDEJA H-epicentra
U našem društvu kronično nedostaju sadržaji neformalnog tipa gdje se izgrađuju pozitivni odnosi.
Nedostaje mjesto gdje se mladi moći zabaviti, veseliti, družiti, radovati, igrati, plesati, susresti drugoga i živjeti svoju mladost u pozitivnom ozračju.
Jednostavno, nedostaje mjesto gdje ćeš se kvalitetno družiti i biti ono što jesi!

CILJ H-epicentra
Stvoriti mjesto i vrijeme za međusobno druženje mladih različitih, pokreta, zajednica i projekata u nakani da se razvije komuniciranje, prijateljstvo i podloga za zajedničko djelovanje u svakodnevnom životu.
Zabaviti se i činiti puno dobra na jednom mjestu!

1. približiti osobe jedne drugima (poticati pozitivne vrijednosti)
2. pomoći potrebnome (povećati socijalnu osjetljivost i solidarnost)
3. upoznati što više udruga i inicijativa (poticati na volonterstvo)
4. poticati na odgovorno ponašanje prema vremenu i obvezama
(završetak službenog programa do 24 sata).

MISIJA H-epicentra
Pomoći potrebnima. (humanitarne akcije)
Spajati nespojene (parove).
Odmarati umorne.
Oraspoložiti voljne.
Nasmijati tužne.
Pogledati nevidljive.
Nadahnuti prazne.
Uočiti dobre.
Istaknuti jednostavne.
Podržati slabe.
Osnažiti vjerne!

VRIJEME održavanja H-epicentra
Tijekom akademske godine, od listopada do lipnja (kroz 10 mjeseci),
obično predzadnji utorak u mjesecu. Od 20 h pa do ponoći.

MJESTO održavanja H-epicentra
Zagreb, Šalata (kod športskih terena) - prostor bara Euphoria (bivša Papaya)


Projekt H-epicentar zamišljen je prije 6 godina kao odgovor na potrebu nekolicine mladih okupljenih oko ideje katoličke malonogometne lige da stvore mjesto i vrijeme za međuosobno druženje i prijateljstvo. U nakani da se razvije komuniciranje, prijateljstvo i podloga za zajedničko djelovanje u svakodnevnom životu, te se pri tome zabave i čine dobro – nastao je 2002. godine Pilot projekt H-epicentar. Nakon uspješno prihvaćenih večeri, odlučeno je stvoriti „event“ koji će pratiti akademsku godinu i upotpuniti prazninu u osmišljavanju cjelovitih sadržaja za mlade, posebno studente i radničku mladež.

Kako bi što kvalitetnije stvarali projekt i širili ideju, 20-ak mladih osnovalo je istoimenu Udrugu H-epicentar u siječnju 2006. U 5 godina postojanja projekt H-epicentar pomogao je preko 40 subjekata u potrebi (invalida, višebrojne obitelji, djece, mladih i ostalih) s preko 100 000 kuna pomoći.



- 20:28 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 18.10.2007., (četvrtak)


Home again

Moja kučica moja slobodica!

Imam jako mala 3 reza, jako slatka, stavila bih vam sliku, ali pošto je kirurg bio baš super, rezovi su mi na mjestu koje se ne pokazuje baš svima, ispod donjeg trbuha, a jedan je u pupku i nemrem ga ulovit fotićem hehe...
Inače izgledaju kao male ogrebotinice.

Još malo boli, više je neugodno nego kaj boli, ali bude se to smirilo valjda već ovih dana, mada mi je propisano mirovanje i ne smijem puno lajsati, ali je dokotor rekao da moram hodati što više mogu.

Trbuh mi je još malo napuhan, ali splasnut će kad se organi poslože natrag tamo di trebaju bit.

Pusu vam šaljem i hvala na podršci i čestitkama koje ste ostavili za 2. godine bloga, jako mu je to bilo drago i crvenio se o sramote :-)

Bila sam jako tužna kad sam čula da je Toše poginuo, ali tek sad kad sam to i sama pročitala suzu sam pustila, vjerujem ta je dobio krila i da ga je Bog uzeo k sebi.
Sebičan je Bog kad voli...nemožemo mu to zamjeriti što ga je uzeo k sebi.

Pusa svima :-)



- 12:12 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 15.10.2007., (ponedjeljak)


Slobodan, slobodan

Juhuuuu... slobodan krevet yes

Ajte bok, see jaaa kiss

I da, mom blogu je sutra dvije godine, čestitajte mu rođendani i napravite party umjesto mene :-)
A tortu ćemo kad gazdarica bude mogla papat slatko i čokoladno njami

Puuuusamcerek

- 10:44 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 14.10.2007., (nedjelja)


Zakaj volim Zagreb?

Sunce je bilo na zalazu kada sam s Bundeka kročila na nasip i krenula prema njemu. Zalazu, suncu... naravno.
Iznenadila me temperatura, hladni dah Save koji je obgrlio moje obraze.
Izvadila sam slušalice iz ušiju, pritiskom na gumb uštedjela malo baterije i prepustila se zvuku koji najviše volim.
Zagreb pred snivanje.
Neboderi s desne strane obale parali su nebo, koliko god svojom visinom oni mogu zahvatiti neba...a možda ih zato i najviše volim, daju nam priliku vidjeti to prekrasno plavetnilo, ne skrivaju ga, ne kradu.
Na obzoru koji je već poprimao boju breskve, jedna je linija dijelila svemir od kopna, linija vatrena i snena...kako bi bilo ovoga trena putovati negdje daleko, tamo visoko. A nekoliko malenih, šaralo je divan zalaz, kako uspomenu na današnji dan.
Pitam se jesu li još koje oči ovjekovječile taj trenutak. Hoću li sresti na svom putu te oči koje će me posjetiti na tu vatrenu igru iznad mog djela svemira.

I opet iznova požalim što nemam fotoaparat u ruci, ali znam da se osjećaj ne može prenijeti dalje...Grad ga daruje onima otvorena srca.

Odmičući prema zapadu, buka automobila s mosta Mladosti utišavala se u tupi muk i propuštala neke tajne nemire u moje uši.
Mirisi su zaokružili svježinu dana, posjetili me na neke druge, isto tko drage rijeke.
S lijeve strane Hipodrom i tu i tamo koji tihi topot, zgurane zgrade na Kajzerici i želja da jednom posjedujem baš takav balkon s te dvije stolice, dječjim biciklom i pogledom na Grad, balkon koji miriše na uspomene...pitam se cijene li njegovi vlasnici poklon koji im Grad daruje.

Tu i tamo neki trkač, biciklist ili par u šetnji, pas koji pronjuška moja stopala i čeka maženje, vlasnici s osmijehom zahvale umjesto njega ne znaju da mi je upravo to malo čudo zahvalio time što je pružilo leđa da kroz njih provučem svoje prste, nježno zagrlim kao plišanu igračku s police.

Jedna mi je pojava uhvatila pogled na koju minutu, a misli su se smirile, ipak postoji netko tko Ga voli baš kao i ja...
Sjeo je na sredinu nasipa, gledao preko i smiješio se, željela sam sam u tom trenu znati što mu prolazi kroz misli, ali znala sam da su lijepe i to me veselilo. Njegov je najbolji prijatelj nestrpljivo šetao oko njega, nezainteresirano bacao poglede na prolaznike i molio ga da krenu dalje.
Željela sam mu se pridružiti, sjesti pored njega i uživati u istom pogledu.

Tamo preko počela je igra svjetlima, pokušala sam spojiti prozore u neki smisao, ko zna...možda su slučajnim odabirom tvorili neko sazviježđe u malom.

Kada sam već dobar dio prehodala zastala sam, baš u onoj točki koja me prošloga puta najviše dirnula, ovdje, na točno tom mjestu možeš čuti kako Grad diše.
Tišina i neka pitoma buka s druge strane nijeme rijeke, pas koji laje iza mojih leđa, gromoglasan smijeh šetača, tramvaj u daljini, auti na mostu i jedna sasvim sama raspjevana ptica. Ma što radiš ovdje mala, pada mrak, vrati se u gnijezdo.
I još tisuću neidentificiranih zvukova koje nikad neću otkriti, a ipak čarobni su i spokojni.

Znala sam da je ovo najbolji put, za dana doći do Pješačkog mosta, i onda krenuti s druge strane kada se upali drvored uz nasip.
I tajming je bio dobar, tek što sam kročila na most, svjetla su poprimila svoj puni sjaj i otvarala mi put da se vratim natrag, drugim putem, a opet istim.
Na mostu živo, ribiči, neki mladi neki stari, djevojke koje su došle ispratiti zalaz, romantična šetnja njih dvoje, smrznuti biciklisti i djevojčica velikih očiju što istražuje svijet.
Prešla sam preko terminala i krenula Stazom zdravlja zaokružiti svoj put.

Krajolik je promijenio izgled, ali mirisi i zvukovi ostali s isti, nebo se iza mojih leđa ugasilo, nestale su sve one šare predivne, a pogled na istok pretvorio se u čarobnu igru sivo plavih sijena (ili su to bili oblaci), svjetala pored puta i zvijezda na Savici.
Sada pak s desne strane moga srca...Hipodrom sakriven iza mračnih stabala i malo niže gusjenica čarobnih boja što krči put prema jugu.
Ovdje me uvijek razvesele tri vjerna šetača, žabe isklesane a tako žive, posjete me na Ponča i Torra, pa se zato opet sjetim da sam vječno dijete, zagrebačko.

Strah? Nije me strah šetati sama, moj grad je pitom, miran, brižan i ljubazan. Kolike sam tek noćne puteve prebrojala svojim koracima, u gluše doba noći, u ranije doba jutra.
Moj grad je brižan, i u njem se osjećam sigurno; poput zaštitnika ogromna srca, poput iskusnog tipa što poznaje svaki dio mene kao svoj džep pušta me da i ja njega upoznam kao otvoren strip.
Kada sama šetam nikad nisam sama, Grad je sa mnom, odlučila sam mu često posvećivat svoje vrijeme, kad se tako brine o meni, da nikada ne osjeti da je unatoč tolikim stanovnicima ostao sasvim sam.

On zna, on zna da bih otišla već sutra u potrazi za svojom srećom. Otišla bih sutra da mi je netko odnio srce negdje daleko, il da se moja karijera drugdje gradi.
Pustio bi me da idem.
Jer On isto tako zna da bih se prvom prilikom vratila.

Je moja srce pripada ovdje, sreća me ovdje čeka.
Pa onda, nek me još netko pita zakaj volim Zagreb.


Zagrebacki malisan...



- 22:06 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 10.10.2007., (srijeda)


Vrijeme je :-) + UPDATE

Sutra napokon idem u bolnicu, i da vam pravo velim pomalo se veselim da će ta cijela priča nakon dobiti zaplet, rasplet i kraj :-)

Inače danas sam išla odgovarati na konzultacije kod profesora, pa mi sutra frendica ide na upis ocijene kad je pismeni ipit, što znači da sma prošla i dobila sam lijepu 4. kad bolje razmislim mislim da mi je to prva prava 4. u inexu :-) moš milit kakav sam student kad mi je za to trebalo 7 godina loool...

Image Hosted by ImageShack.us


Spremila sam se, pakirala stvari, uzela neke literature, ali i praznu bilježnicu da bilježim misli, extra baterije za mp3 i to je to :-)

Čitamo se opet za par dana, budite mi dobri, lijepi i pametni, bacite koju molitvu za ovu moju rutinsku operaciju i šaljite dobre vibre :-)

Puno pusa...

Chi

******Update******

Kaže teta medicinska sestra: "Žao nam je ali trenutno nemamo slobodnih kreveta, pa možete ići doma, kada se prvi oslobodi zvat ćemo vas... ovih dana, vrlo brzo."

I tako sam ja vraćena doma...i imam zadaću čekanja kraj telefona.
Nadam se da ne dugo...
I kako da onda nešto planiraš u životu... jednostavno ne preostaje ništa nego se potpuno posvetiti bolesti, sve dok se ne savlada u potpunosti.
Nije da mi je žao... poslje ručka se idem naspavat jer sam se prošlu noć kasno zaputila u krevet...veseli me televizor i komp... ali jedva sam čekala ovaj dan... ah ništa, čekat ću još koji.

Toliko o hrvatskom zdravstvu. Razumijem da je gužva, razumijem da ima komplikacija, razumijem sve, ali to je cijena naručivanja za 2 tjedna...a kao naručenost je bila garancija da će me primiti i ostaviti tamo gdje sam trebala biti danas.

Pusam

- 23:54 - Komentari (14) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 09.10.2007., (utorak)


Bebe bez očeva...

Sanjala sam da sam rodila bebu.
Sina.
I dala sam mu ime Jakov.

Na stranu okolnosti zbog kojih se taj san dogodio...bolna menga, pritisak na trbuhu, dječji rođendan s puno beba i tak to sve.

I bili smo u snu, moj sin (obično se radilo o curici koju bih nazvala Tena) i ja.
Bez tate.

Tatu nikad ne sanjam...uvijek sanjam bebu bez tate...
Pojavi se u snu i aktualni muškarac u mom životu, koji većinom uopće nije aktualan nego bi ja htjela da bude, ali on ne bude otac toga djeteta.

Kad sam bila klinka, 17godina, izjavila sam nešto čega se i sada držim, ako u dogledno vrijeme (a to je onda bilo sa 27, sada je granica pomaknula na 35 godina) ne budem bila u braku, napravit ću si dijete.
Sigurno će se naći kakav dobrovoljni davalac...što se mene tiče, ne mora ni biti dobrovoljni, neka samo bude davalac.
Sada u cijelu priču uvrštavam da ću sigurno birati...ne izgledom, moje dijete će sigurno biti lijepo dijete, nego da ću probati proučiti ima li tu kakvih nasljednih bolesti i sl. što znači da ne dolazi u obzir baš neko sa ceste...ali kako stvari stoje već imam kandidata, samo kaj dečko ima manu...HDZovac je... sva sreća da to nije nasljedno.

Šalu na stranu,
uvijek me je brinulo zašto ne vidim oca svoga djeteta.
Ili zašto bih željela i ja šetati Bundekom s odabranim čovjekom, a nikada si ne mogu predočiti tko bi to bio, pa čak ni u najjačim trenucima zaljubljenosti.
Možda ti trenuci nisu bili toliko jaki kao što sam mislila da jesu, a možda si samo to ne mogu predočiti zbog toga što se situacija nikad nije niti dogodila, i nisam se našla u tolikoj razini opuštenosti s nekim da hodamo po svijetu zagrljeni...
Serem li ga sad...da, ali većinom je to to, ista stvar se ponavlja u više aspekata, već sam pisala o tome kako nisam našla nekog koga bi mogla dovesti doma, pa onda kako ću naći nekog da s njime imam dijete.

Priča ide dalje, jesam li sama sebi dovoljna da ne trebam nikoga, ili je to samo rezultat mog dosadašnjeg samačkog života?
I u trenucima kada me je bezrazložno prala ideja da sam trudna (svaka od nas je bar jednom "bila" trudna), nikada se nisam obraćala muškarcu, nego sam u mogućim scenarijima priče, sve rješavala sama, uz pomoć obitelji naravno.

Ima li uopće mjesta za muškarca u mome životu?
Jeli moj razlog samaštva upravo u tome što silno želim nekoga a u biti ponašam se kao da ne želim, ne trebam..

A kada realno promislim, rađe bih imala muškarca nego dijete, ako ne mogu imati oboje, pa zašto onda sanjam djecu bez očeva?


- 13:22 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 08.10.2007., (ponedjeljak)


Što reći više?

Danas je na glupom TVu bio jedan glupi film, zbog kojeg se eto...baš glupo osjećam...




- 23:20 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 07.10.2007., (nedjelja)


Još uvijek me prođu trnci kad pomislim na tebe...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblaži nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...


Još uvijek me prođu trnci kad pomislim na tebe...
A ne bi smjeli nikako...
Ne nakon toliko vremena...
Ne, ne žalim što je ispalo tako,
različiti svjetovi i neke druge priče,
samo mi ponekad prođe kroz glavu...
Jesam li trebala bolje slušati što mi pričaš?
Jesam li trebala bolje izraziti svoje riječi?
Jesam li trebala drugačije?
Možda me nisi razumio?
Možda me nisi želio razumjeti...
Dali bi mi danas manje falio?
Ili bi možda bio bliže nego milijun kilometara daleko...

Ne patim, vjeruj mi, ne ni trena kao onda davno,
možda je samo jesen u gradu kriva što se sjećanje vratilo,
jedan dan koji me posjetio na ono vrijeme s tobom,
ili možda činjenica da nemamo kome poslati sms da me smiri...
Smiješno je znaš, ni onda me nije imao tko smiriti...

A opet...
Još uvijek me prođu trnci kad pomislim na tebe...


- 23:45 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 05.10.2007., (petak)


Netko tamo gore vidi sve...

Psihoman je kriv.
Za kaj?
Za ovaj post.

Ponekad budem sretna što je sunčano nebo i što vjetar lagano puše, a ja mogu sjediti na nekoj terasi kafića u centru i pričati pizdarije.
Chill out.

Ponekad budem sretna što mi misli obuzimaju samo one slatke gluposti, kakvu mi je sad dvosmislenu rečenicu napisao i hoću li ikada uživati u tom zagrljaju.

I onda kad potpuno u svom filmu šećem gradom s osmijehom na licu, a Balaš atmosferu stvara, baš kao da je svijet idealan i da je sve kako treba.

I baš sam nekad sretna.

A onda se desi da pukne film, ono, vrpca se okrene oko onog kotača na projektoru, platno ostane prazno...onda bih pak vikala jer ne možeš vjerovati koliko u biti obrambenih mehanizama čovjeku treba da bi zbilja, zaista iskreno mislio da je ovdje vrijedno živjeti.

Gade mi se današnji mladi...pa se i sama sebi gadim jer sam mlada.
Gdje je nestao svijet pun ideala, gdje su nestale revolucije za bolje sutra, gdje ne zaspala ona istina za koju se trebalo boriti stoljećima?

Ne, ne, nismo je izborili...i dalje se treba truditi...
Zašto smo tako mlaki, zar ovdje ne postoji nitko tko iskreno vjeruje u nešto i spreman je boriti se za to?
Bilo šta...heeej... bilo šta!

Od kad su mladi postali apolitični?
Od kad su postali tako dosadni?
Od kad su postali tako nezainteresirani za promjene, za bolje, za druge...gdje je altruizam ljudi moji?

Osjećam da je sve otišlo baš tamo...u honduras... (ja sam fina pa ne psujem)...idemo za svojim ugodama, za svojim osobnim idejama, i to samo neki... ostali, oni samo idu.
Briga nas što nam oduzimaju pravo na obrazovanje bez stresa, što nam podižu školarine i postavljaju smiješne uvjete, briga nas što neki tako kolege ne mogu zbog glupog profesora dobiti potpis i napredovati.
Briga nas što kad završimo to jadno obrazovanje koje dobivamo od alkoholiziranih starih prdonja, nemamo nikakve predispozicije dobiti posao.
Briga nas što nas na razgovoru za posao pitaju za potvrdu o nekažnjavanju, mada je to protivno Ustavu.
Briga nas što nas na razgovoru za posao pitaju dali i kada mislimo roditi.
Briga nas što nas u životopisu traže da priložimo sliku.
Briga nas što se ljudima srušila kuća i nemaju gdje živjeti, a gradonačelnik jede kolače na Gerontološkom tulumu.
Briga nas što ne postoje dvorane ili centri za zabavu, sport ili rekreaciju gdje klinci mogu doći i zabaviti se umjesto pušenja trave u parkićima.
Briga nas što pedere tuku po ulicama, ne sjećam se da je igdje pisalo da pederi nisu ljudi.

Kako ćemo uopće brinuti za druge, stare, siromašne, invalide, djecu, kada ne možemo izboriti niti svoja osnovna prava...

Mlaki smo...mlaki mladi...ne čini mi se da je ona famozna ´71 bila tako davno, a ono vrijeme tako različito.

Jesmo li ovo htjeli?
Jesmo li htjeli svijet koji se vrti oko ugode i novca?
Jesmo li htjeli svijet koji je tako hladan, nemilosrdan, svijet bez ideala, mlade bez motivacije, sex bez ljubavi?

Ne znam kako vi, ali je ga ne želim takvog.
I sram me je što bih u budućnosti trebala biti angažirana na zagovaranju tuđih socijalnih prava...a to se učim u svijetu koji nije kreativan, prkosan, idealistički.
A ko zna...možda je uvijek takav i bio...samo knjige iz povijesti lažu...
Nadam se da će lagati i one koje će pričati priču o početku 21st.... ne zbog toga da obranimo svoj obraz, nego da ne ubijemo u pojam mlade koji dolaze iza nas.



- 23:42 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

Samo želim da ovo prođe

Image Hosted by ImageShack.us
TAG this image

Drži me neko čudno razdoblje, odlično se osjećam, što fizički što psihički, pa ga zato i ne znam objasniti.

Možda je strah pomiješan s umorom ili tako nešto, stresić ili šta ja znam, ali kada pogledam te pojmove pojedinačno, ništa od toga nije.

Jedva čekam trenutak kada ću u četvrtak stupiti na Sv. Duh, jedva čekam trenutak da legnem na bolnički krevet i da sve ovo bude iza mene.
Dosta mi je više čekanja, ne mogu se stalno nadati da će doći taj dan kada ću se riješiti te svoje boli, potrebe za mirovanjem i slično.
Dva mjeseca je predugo što se mene tiče, razmišljam o tome kako bi bilo da se radi o nekoj dugotrajnijoj bolesti, mislim da bi već sada polako izgubila živce.
A možda i nebi jer bi se posvetila samo tome, ovako, stalno stavljam na čekanje obaveze, i razmišljam kako ću se svega primiti kada operacija prođe.

Učim, i nadam se da ću bar jedan od dva ispita proći sljedeći tjedan.
Na onaj u utorak još nisam sigurna hoću li ići jer sam za onaj drugi koji bi trebao biti u četvrtak molila profesora da me pita na konzultacijama u srijedu, jer mi je ispit u 12h a ja u bolnici moram biti u 10h.
Ako prođem, morat ću moliti nekog da mi ide na upis ocijene, i preda papire za upis i riješi to mjesto mene.
A tako bih voljela da to mogu sama i da ne gnjavim nikoga, mada već znam u koga se mogu pouzdati.

Jedva čekam četvrtak kada ću znati daje to sve iza mene, naravno da se nadam da će biti pozitivno, jer mi treba još samo jedan ispit da bih mogla upisati parcijalu 4., jest da je to tehnički pad 3. ali ljepše zvuči.

A posebno me muči i činjenica da sam ovo vrijeme trebala iskoristiti za definiranje prioriteta.

Poslije te cijele priče se moram opet baciti na učenje, i to temeljito kako bih što prije položila sve drugo, jer inače nema smisla.
I zato mi se opet kroz glavu vrti potreba da sve fino ostavim, sve gluposti, sve projekte i posvetim se učenju, jedino tako ću nešto postići, jer ovako ako nemam obavezu biti fizički angažirana, psihički stalno vrtim u glavi milijun stvari, a pogotovo mi ide na živce što mnogi odnosi nisu riješeni i atmosfera nije onakva kakvu bih željela.

Jesam li vam rekla da jedva čekam četvrtak?


- 13:14 - Komentari (2) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 02.10.2007., (utorak)


Ko je tu lud, a tko nije normalan?

Baš razmišljam danas, o razgovoru koji se dogodio neki dan.

Žalim se ja frendici kako se moram naći s jednom frendicom, curom koja mi je ok draga i sve, ali nismo isti film, na neki čudan način je odjebavam konstantno, ne namjerno, ali namjerno... recimo umjesto da sam uplanirala učiti cijeli dan pa onda otići do nje navečer kako smo se dogovorile, ja sam sa potpuno trećom osobom otišla u Avenue Mall, šopingirala i kafenisala u ugodnom društvu, i onda sam skužila da si nemrem priuštiti dvije kave tj. čaja dnevno. Ispala sam bitch.
Ali nije to sad tema, lako ću ja ovo riješiti...ali priča ide dalje.

Uglavnom velim jednoj od boljih frendica kako moram "odraditi" kavu s tom curom, a ne da mi se.
I ona mi veli nešto u stilu:
"Ti uvijek privučeš takve ljude, tvoj problem je u tome što privlačiš tamu i negativu... (nabroji mi nekoliko osoba koje su mi bile polugnjavaža) i nastavi: Uzmimo D., kak si se ti s njim počela družit, mislim, ti si njega pitala kako je i nastavila razgovarat o njegovom problemu, pa nije ni čudno da ti je poslao poruku da će se ubiti. Kad ja pitam D. kako je, on veli nije dobro blablabla, ja mu na to velim "Ma D. bit će bolje" i nastavim dalje po svom."

Sad već nekoliko dana zvoni u mojoj glavi ta izjava.
"Nastavim dalje po svom..."

Ko je tu lud, a tko nije normalan?

Da, nisam uredu kad poklanjam pažnju ljudima koji tu pažnju trebaju, a da nisam u potpunosti predana i iskrena.
Nisam u redu, jer mi na kraju taj odnos bude naporan i ugrožavajuć, toliko da pobjegnem iz njega.

Takav me odnos doveo do toga da sam ušla u nešto dublje s Bernijem, onim Švabom o kojem sam vam davno pričala, ali eto, skužih da nemogu nekome baš tako bezgranično davati pažnju i podršku. I skužila sam kako smo potpuno drugačije osobe i odnos sam prekinula, mada i danas kategorički tvrdim da bih mogla dijeliti dio života s njim samo da se potrudio izvući iz svoj negative, jer ja to nisam mogla i kada sam shvatila da niti ne trebam nego da to mora učiniti on sam, na lijep način sam ga otpravila...čujemo se i dalje ali površno...i ništa se nije promjenilo...ali ja sam dala koliko je tada bilo u mojoj moći...iskreno, da je došao samo 6 mjeseci kasnije, nebih mogla dati ni toliko.

Onda, imala sam i takav odnos s curom koja mi je bila "studentski prijatelj" tj. kod koje sam jedne godine išla na praksu, pa sam onda ostala u tom nečem s njom jer nisam znala kako prekinuti, na kraju jesam, neslavno, i kada sam nedavno saznala da je umrla, bilo mi je žao...ne zbog mog bijega, već zbog činjenice da je samo trebala nekoga da se druži s njom, a ja joj nisam mogla biti prijateljica. Mrzila sam se zbog toga.

S tim dotičnim D. sam u poslovno poznaničkim odnosima, i valjda jedina od cijele ekipe koja je reagirala na njegov napisani mail kako nije dobro, poslala mu isti podrške i na kraju sam bila dijelom "uvedena" u njegovu priču, mada ne toliko duboko da se obvežem na prijateljstvo. Pa čak i danas sam mu poslala mail ohrabrenja. Šta u tome ima loše?
Osim toga sijećam se da D. došao u bolnicu vidjeti kako sam, što se za neke nije moglo reći, pa i u slučaju te prijateljice koja je došla puno puno kasnije (ali i to se broji).

Ne mogu ignorirati kad ljudi traže pomoć, ne mogu zaspati ako nisam napravila ono što je bilo najmanje od mene...jedan sms podrške.
Ne mogu odmahnuti rukom i reći, "Ma bit će dobro" i okrenuti leđa.
Ne mogu i ne želim.

Možda zbog ovoga neću biti dobar socijalni radnik, možda će me posao pojesti u prva dva mjeseca, možda ću skrenuti s uma, popesti se na neku lipu i tamo živjeti slijedećih 50 godina.

Možda ću na kraju priče ispasti najgora osoba na svijetu, u nečijim očima izdajica, mlaki prijatelj ili slično.

Ali ne mogu vjerovati da se pod krinkom riječi koje izlaze iz ljudkih usta a glase "Ja sam dobra osoba." i "Ja tako mnogo brinem o drugima." izlaze i teze o tome kako ja imam problem što privlačim k sebi osobe koje imaju problema i trebaju pažnju.

Ponekad se osjećam kao govno što im ne mogu pružiti više pažnje, ali znam da oni prihvaćaju i ono malo što im se pruža, svjesni toga da nemogu dobiti sve, mada se ja bojim da će zagristi za moju nogavicu i nikad neće pustiti.
A ne samo da se toga bojim, već mi i drugi govore da će se to dogoditi, pa ja onda šmugnem što je prije moguće.

A koliko sam puta shvatila da to što slušam druge a ne radim prema svome srcu, nije dobro.
Kako ću znati popraviti situaciju koja se pokvarila jer sam ja reagirala prema tuđem navođenju...kako da popravim nešto za što nisam imala argument ni u početku cijele priče. Nemoguće.
Ovako, ako idem srcem, popravljam srcem, a ako idem iz vlastite gluposti, onda će vlastita glupost morati to i popraviti.
Tuđa glupost tada nije na vidiku.

Sada sam tek primjetila koliko se ne slažem s jednom od svojih boljih prijateljica i koliko mi je pala u očima.
Do te mjere da su mi se razbistrile mnoge stvari... "pala je magla zaljubljenosti" i u nekim drugim aspektima...ali znam, neću je odbaciti...sve dok ide ide...radim srcem...bez obzira što bi mi ona sama savjetovala baš suprotno.

A možda sam samo plava...možda ovo sve skupa ne drži vodu...

- 22:59 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 01.10.2007., (ponedjeljak)


7 glavnih grijeha

Sjedim tu a trebala bih sjediti negdje drugdje, za nekom knjigom ili skriprom recimo.
Već polako mrzim učenje, jedan sam ispit prošla, a onda još jedan nikako...sljedeći tjedan moram na dva pa se nadam da će bar nekaj upaliti.
Pomalo me pere neučenje i frustracije glede toga, ali to je zato kaj sam upala u tu neku glupu letargičnu fazu.
A bojala sam je se, znala sam da će se to dogoditi.
Vjerojatno ne bi da smijem zvrnjati okolo i da se smijem bavim svim i svačim, onda bi možda imala neke volje za ičim.
Mada eto, onda bi vjerojatno zvrnjala okolo a ne učila, ali nikad ne možeš znati kako bi bilo kad bi bilo.

Jako mi se sviđa ova bezbrižnost, sviđa jer netko drugi obavlja sve ono i brine o svem onome šo sam do sad trebala brinuti ja, pa ono, kad mi se ne da, nemam grižnju savjesti. I ne štrecne me kad netko nazove i pita "A kaj je sa onim...", sad bez pol frke kažem "Ne znam" i fino mi pri srcu. Do razine oholosti idem, jes, jes, sam vrh ljestvice grijeha.
A neće to još dugo, ne ne, to će se tolerirat još možda do kraja mjeseca, ali cijelih 31. dan...di ćeš bolje :-)

I bez obzira što je takvo vrijeme, bilo je detalja i situacija koje sam željela podijeliti s vama i zaslužile bi jedan divan post, ali i lijenost je jedan od 7 smrtnih grijeha, doduše zadnji, ali ne i najmanje strašan.

Čak sam i po dizajnima prestala mrdat, a kad sam izašla iz bolnice, naštancala sam 3-4, ne preveć zadovoljna njima ali iskoristit ću ih možda koji put, nije ništa za vas, da slučajno niste ni pomislili, svi su u Merlinka stilu. Hm, škrtost je na 2. mjestu na strašnoj ljestvici.

Žderem, žderem ko luda, i ako se vagi vjeruje udebljala sam se 5 kila, a možda je samo stvar u vagama.
Kako i ne bi kad stalno nekaj jedem, nisu ni ti keksi koje tamanim (jer samo njih smijem) dobri kad ih se njupa u ogrooomnim količinama. Prestrašno. 5-a točka smrtnosti.

Hm, ostaje još bludnost...hm...zar vam nisam rekla da sam po cijele dane doma i da nemam vremena nalaziti moguće objekte ili subjekte za ovaj pojam...pa ono...valjda me jedino to nije zadesilo ovih dana, mada se Smetalo trudilo itekako, nek čovjek bude rasipan, baš me briga ak ne štedi smsove na mene.

Šta mi još ostaje? Zavist i srditost.
Srditost me pere kad vidim kako su glupi ovi u Big Brotheru, nevjerojatno nešto, a zavist što je ovako normalna nisam na njihovom mjestu da zaradim bar nešto sitne love ne radeći ništa, ovako, samo jadna gubim dane na isto, a nitko mi niš ne plaća za to.

Gorit ću u paklu pjeva



- 16:16 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun