Sanjala sam da sam rodila bebu.
Sina.
I dala sam mu ime Jakov.
Na stranu okolnosti zbog kojih se taj san dogodio...bolna menga, pritisak na trbuhu, dječji rođendan s puno beba i tak to sve.
I bili smo u snu, moj sin (obično se radilo o curici koju bih nazvala Tena) i ja.
Bez tate.
Tatu nikad ne sanjam...uvijek sanjam bebu bez tate...
Pojavi se u snu i aktualni muškarac u mom životu, koji većinom uopće nije aktualan nego bi ja htjela da bude, ali on ne bude otac toga djeteta.
Kad sam bila klinka, 17godina, izjavila sam nešto čega se i sada držim, ako u dogledno vrijeme (a to je onda bilo sa 27, sada je granica pomaknula na 35 godina) ne budem bila u braku, napravit ću si dijete.
Sigurno će se naći kakav dobrovoljni davalac...što se mene tiče, ne mora ni biti dobrovoljni, neka samo bude davalac.
Sada u cijelu priču uvrštavam da ću sigurno birati...ne izgledom, moje dijete će sigurno biti lijepo dijete, nego da ću probati proučiti ima li tu kakvih nasljednih bolesti i sl. što znači da ne dolazi u obzir baš neko sa ceste...ali kako stvari stoje već imam kandidata, samo kaj dečko ima manu...HDZovac je... sva sreća da to nije nasljedno.
Šalu na stranu,
uvijek me je brinulo zašto ne vidim oca svoga djeteta.
Ili zašto bih željela i ja šetati Bundekom s odabranim čovjekom, a nikada si ne mogu predočiti tko bi to bio, pa čak ni u najjačim trenucima zaljubljenosti.
Možda ti trenuci nisu bili toliko jaki kao što sam mislila da jesu, a možda si samo to ne mogu predočiti zbog toga što se situacija nikad nije niti dogodila, i nisam se našla u tolikoj razini opuštenosti s nekim da hodamo po svijetu zagrljeni...
Serem li ga sad...da, ali većinom je to to, ista stvar se ponavlja u više aspekata, već sam pisala o tome kako nisam našla nekog koga bi mogla dovesti doma, pa onda kako ću naći nekog da s njime imam dijete.
Priča ide dalje, jesam li sama sebi dovoljna da ne trebam nikoga, ili je to samo rezultat mog dosadašnjeg samačkog života?
I u trenucima kada me je bezrazložno prala ideja da sam trudna (svaka od nas je bar jednom "bila" trudna), nikada se nisam obraćala muškarcu, nego sam u mogućim scenarijima priče, sve rješavala sama, uz pomoć obitelji naravno.
Ima li uopće mjesta za muškarca u mome životu?
Jeli moj razlog samaštva upravo u tome što silno želim nekoga a u biti ponašam se kao da ne želim, ne trebam..
A kada realno promislim, rađe bih imala muškarca nego dijete, ako ne mogu imati oboje, pa zašto onda sanjam djecu bez očeva?
Post je objavljen 09.10.2007. u 13:22 sati.