Neće bit zanimljiv post, već jedan u nizu ventiliranja onog što se skriva iza ovog lijepog lica (ovo je ironično).
Na početku par upozorenja:
1. Nisam u komi.
2. Ne samosaželjevam se.
3. Ne kenjam.
4. Odlično se osjećam.
5. Život je lijep!
Dođe tako neko vrijeme, jesu li kiše (il su labudovi), kada klima postane čudna, teška i dosadna, toliko vlažna da kovrče nisu stojeće već baš suprotno, i tak to bude... i onda mi se piše svašta, jer mi se i misli svašta... pa evo par crtica o tom svačem.
**********************
Postoje dani kad mi svi idu na živce, postoje dani kada mi pojedini ljudi idu na živce.
U mojih 25 i kusur godina, ti se dani mogu nabrojati na prste...
Na sreću.
Ali s druge strane postoje i dani koji se pretvore u tjedne, pa tjedni u mjesece kada ti određeni ljudi i ti određeni događaji skaču po sred onog centra za nervozu i izazivaju u meni "Ja mrzim Štrumfove" osjećaj.
I nije to uopće problem, to bude nekad zamorno, ali uvijek sam tome znala stati na kraj, ako uzmemo u obzir da se rad o poslovnim odnosima.
Problem krene kada ti odnosi imaju prijateljski šmek.
E onda nastanu bure i oluje, redovito u meni, jer ja rijetko kad šizim javno, ili točnije, šizim javno ali ne onima kojima bih trebala nego se jadam onima koji mi ne idu na nerv.
Da specificiramo, imam jednu frendicu, među boljima je, polako mi ide na živce jer sam u zadnji nekoliko mjeseci o njoj shvatila mnogo toga, mnogo toga me razočaralo i imam osjećaj da je nemrem vidjet očima, a kad je vidim, malo me manje živcira, ali čim se raziđemo još gore postane.
A pošto je ona sama sebi centar svemira, (što uopće nije loše, problem počinje kada misli da je i svima drugima centar svemira...), neće primijetiti ništa, a kada osjeti da joj ne ljubim tlo pod nogama, onda će me pitati koji je moj problem, a ja ću kao što je i uobičajeno reći da problema nema.
Nadam se da ću ovaj put biti odrasla, biti svoja, biti iskrena, i sve joj fino reći kako je ide...jer mi je fakat već dosta bit nečija budala, ja mrzim budale...a sebe moram voljeti...
************************
Postoje trenuci kada bih najrađe okrenula telefonski broj i plakala.
A postoje i oni kada bih kleknula pred njega i molila...za milost, samo da me voli...samo to malo.
I njih se može nabrojati na prste, jedne ruke.
A postoje i oni trenuci kada bih mu rekla da je gad i da ga mrzim, i ti su jako rijetki, na sreću.
A postoje i oni kada bih ga samo posjela pred sebe i zamislila da prijateljstvo nije prošlo.
Jeftino sam prošla u toj cijeloj priči, neću biti u prilici potrošiti 50 ili 100€ za tu svadbu, jer zbog mladenke izgubih prijatelja, a zbog prijatelja izgubih sebe.
************************
Otišla bih nekamo daleko, na par dana, negdje gdje je sunce ili snijeg, svejedno, negdje gdje neće biti signala i gdje ću biti samo svoja, bez razmišljanja o tome što smijem jesti a što ne, bez razmišljanja o tome kako smijem sjediti a kako ne, kako se smijem ponašati a kako ne...negdje gdje neće boljeti organ kojeg više niti nemam...
Negdje gdje neće biti nesposobnih i neodgovornih ljudi, ljudi koji su spori i neefikasni, ljudi koji druge krive za svoje greške, ljudi koji me profesionalno nerviraju.
Negdje gdje neće biti kašnjenja honorara, gdje neće biti zaostataka u zadacima, birokracije i administracije, financija i blagajne.
Gdje neće biti nejasnih odnosa i očekivanja, gdje će misija pratiti viziju, a cilj opravdavati sredstvo.
Gdje ću moći reći da sam se opet predomislila i da neću učiniti što sam rekla.
Gdje ću moći poslati sms na broj na koji želim bez straha da će mi nebo pasti na glavu.
Negdje gdje ću biti opuštena...fale mi moje Rastoke...fali mi lipa preko puta slapa...fali mi miris Korane i šum od kojeg mi se stalno piški...
******************************
Eto ga...
Finito...
Arivederči do skora...
Pusam
Post je objavljen 25.10.2007. u 01:56 sati.