Sunce je bilo na zalazu kada sam s Bundeka kročila na nasip i krenula prema njemu. Zalazu, suncu... naravno.
Iznenadila me temperatura, hladni dah Save koji je obgrlio moje obraze.
Izvadila sam slušalice iz ušiju, pritiskom na gumb uštedjela malo baterije i prepustila se zvuku koji najviše volim.
Zagreb pred snivanje.
Neboderi s desne strane obale parali su nebo, koliko god svojom visinom oni mogu zahvatiti neba...a možda ih zato i najviše volim, daju nam priliku vidjeti to prekrasno plavetnilo, ne skrivaju ga, ne kradu.
Na obzoru koji je već poprimao boju breskve, jedna je linija dijelila svemir od kopna, linija vatrena i snena...kako bi bilo ovoga trena putovati negdje daleko, tamo visoko. A nekoliko malenih, šaralo je divan zalaz, kako uspomenu na današnji dan.
Pitam se jesu li još koje oči ovjekovječile taj trenutak. Hoću li sresti na svom putu te oči koje će me posjetiti na tu vatrenu igru iznad mog djela svemira.
I opet iznova požalim što nemam fotoaparat u ruci, ali znam da se osjećaj ne može prenijeti dalje...Grad ga daruje onima otvorena srca.
Odmičući prema zapadu, buka automobila s mosta Mladosti utišavala se u tupi muk i propuštala neke tajne nemire u moje uši.
Mirisi su zaokružili svježinu dana, posjetili me na neke druge, isto tko drage rijeke.
S lijeve strane Hipodrom i tu i tamo koji tihi topot, zgurane zgrade na Kajzerici i želja da jednom posjedujem baš takav balkon s te dvije stolice, dječjim biciklom i pogledom na Grad, balkon koji miriše na uspomene...pitam se cijene li njegovi vlasnici poklon koji im Grad daruje.
Tu i tamo neki trkač, biciklist ili par u šetnji, pas koji pronjuška moja stopala i čeka maženje, vlasnici s osmijehom zahvale umjesto njega ne znaju da mi je upravo to malo čudo zahvalio time što je pružilo leđa da kroz njih provučem svoje prste, nježno zagrlim kao plišanu igračku s police.
Jedna mi je pojava uhvatila pogled na koju minutu, a misli su se smirile, ipak postoji netko tko Ga voli baš kao i ja...
Sjeo je na sredinu nasipa, gledao preko i smiješio se, željela sam sam u tom trenu znati što mu prolazi kroz misli, ali znala sam da su lijepe i to me veselilo. Njegov je najbolji prijatelj nestrpljivo šetao oko njega, nezainteresirano bacao poglede na prolaznike i molio ga da krenu dalje.
Željela sam mu se pridružiti, sjesti pored njega i uživati u istom pogledu.
Tamo preko počela je igra svjetlima, pokušala sam spojiti prozore u neki smisao, ko zna...možda su slučajnim odabirom tvorili neko sazviježđe u malom.
Kada sam već dobar dio prehodala zastala sam, baš u onoj točki koja me prošloga puta najviše dirnula, ovdje, na točno tom mjestu možeš čuti kako Grad diše.
Tišina i neka pitoma buka s druge strane nijeme rijeke, pas koji laje iza mojih leđa, gromoglasan smijeh šetača, tramvaj u daljini, auti na mostu i jedna sasvim sama raspjevana ptica. Ma što radiš ovdje mala, pada mrak, vrati se u gnijezdo.
I još tisuću neidentificiranih zvukova koje nikad neću otkriti, a ipak čarobni su i spokojni.
Znala sam da je ovo najbolji put, za dana doći do Pješačkog mosta, i onda krenuti s druge strane kada se upali drvored uz nasip.
I tajming je bio dobar, tek što sam kročila na most, svjetla su poprimila svoj puni sjaj i otvarala mi put da se vratim natrag, drugim putem, a opet istim.
Na mostu živo, ribiči, neki mladi neki stari, djevojke koje su došle ispratiti zalaz, romantična šetnja njih dvoje, smrznuti biciklisti i djevojčica velikih očiju što istražuje svijet.
Prešla sam preko terminala i krenula Stazom zdravlja zaokružiti svoj put.
Krajolik je promijenio izgled, ali mirisi i zvukovi ostali s isti, nebo se iza mojih leđa ugasilo, nestale su sve one šare predivne, a pogled na istok pretvorio se u čarobnu igru sivo plavih sijena (ili su to bili oblaci), svjetala pored puta i zvijezda na Savici.
Sada pak s desne strane moga srca...Hipodrom sakriven iza mračnih stabala i malo niže gusjenica čarobnih boja što krči put prema jugu.
Ovdje me uvijek razvesele tri vjerna šetača, žabe isklesane a tako žive, posjete me na Ponča i Torra, pa se zato opet sjetim da sam vječno dijete, zagrebačko.
Strah? Nije me strah šetati sama, moj grad je pitom, miran, brižan i ljubazan. Kolike sam tek noćne puteve prebrojala svojim koracima, u gluše doba noći, u ranije doba jutra.
Moj grad je brižan, i u njem se osjećam sigurno; poput zaštitnika ogromna srca, poput iskusnog tipa što poznaje svaki dio mene kao svoj džep pušta me da i ja njega upoznam kao otvoren strip.
Kada sama šetam nikad nisam sama, Grad je sa mnom, odlučila sam mu često posvećivat svoje vrijeme, kad se tako brine o meni, da nikada ne osjeti da je unatoč tolikim stanovnicima ostao sasvim sam.
On zna, on zna da bih otišla već sutra u potrazi za svojom srećom. Otišla bih sutra da mi je netko odnio srce negdje daleko, il da se moja karijera drugdje gradi.
Pustio bi me da idem.
Jer On isto tako zna da bih se prvom prilikom vratila.
Je moja srce pripada ovdje, sreća me ovdje čeka.
Pa onda, nek me još netko pita zakaj volim Zagreb.
| Zagrebacki malisan... |