Baš razmišljam danas, o razgovoru koji se dogodio neki dan.
Žalim se ja frendici kako se moram naći s jednom frendicom, curom koja mi je ok draga i sve, ali nismo isti film, na neki čudan način je odjebavam konstantno, ne namjerno, ali namjerno... recimo umjesto da sam uplanirala učiti cijeli dan pa onda otići do nje navečer kako smo se dogovorile, ja sam sa potpuno trećom osobom otišla u Avenue Mall, šopingirala i kafenisala u ugodnom društvu, i onda sam skužila da si nemrem priuštiti dvije kave tj. čaja dnevno. Ispala sam bitch.
Ali nije to sad tema, lako ću ja ovo riješiti...ali priča ide dalje.
Uglavnom velim jednoj od boljih frendica kako moram "odraditi" kavu s tom curom, a ne da mi se.
I ona mi veli nešto u stilu:
"Ti uvijek privučeš takve ljude, tvoj problem je u tome što privlačiš tamu i negativu... (nabroji mi nekoliko osoba koje su mi bile polugnjavaža) i nastavi: Uzmimo D., kak si se ti s njim počela družit, mislim, ti si njega pitala kako je i nastavila razgovarat o njegovom problemu, pa nije ni čudno da ti je poslao poruku da će se ubiti. Kad ja pitam D. kako je, on veli nije dobro blablabla, ja mu na to velim "Ma D. bit će bolje" i nastavim dalje po svom."
Sad već nekoliko dana zvoni u mojoj glavi ta izjava.
"Nastavim dalje po svom..."
Ko je tu lud, a tko nije normalan?
Da, nisam uredu kad poklanjam pažnju ljudima koji tu pažnju trebaju, a da nisam u potpunosti predana i iskrena.
Nisam u redu, jer mi na kraju taj odnos bude naporan i ugrožavajuć, toliko da pobjegnem iz njega.
Takav me odnos doveo do toga da sam ušla u nešto dublje s Bernijem, onim Švabom o kojem sam vam davno pričala, ali eto, skužih da nemogu nekome baš tako bezgranično davati pažnju i podršku. I skužila sam kako smo potpuno drugačije osobe i odnos sam prekinula, mada i danas kategorički tvrdim da bih mogla dijeliti dio života s njim samo da se potrudio izvući iz svoj negative, jer ja to nisam mogla i kada sam shvatila da niti ne trebam nego da to mora učiniti on sam, na lijep način sam ga otpravila...čujemo se i dalje ali površno...i ništa se nije promjenilo...ali ja sam dala koliko je tada bilo u mojoj moći...iskreno, da je došao samo 6 mjeseci kasnije, nebih mogla dati ni toliko.
Onda, imala sam i takav odnos s curom koja mi je bila "studentski prijatelj" tj. kod koje sam jedne godine išla na praksu, pa sam onda ostala u tom nečem s njom jer nisam znala kako prekinuti, na kraju jesam, neslavno, i kada sam nedavno saznala da je umrla, bilo mi je žao...ne zbog mog bijega, već zbog činjenice da je samo trebala nekoga da se druži s njom, a ja joj nisam mogla biti prijateljica. Mrzila sam se zbog toga.
S tim dotičnim D. sam u poslovno poznaničkim odnosima, i valjda jedina od cijele ekipe koja je reagirala na njegov napisani mail kako nije dobro, poslala mu isti podrške i na kraju sam bila dijelom "uvedena" u njegovu priču, mada ne toliko duboko da se obvežem na prijateljstvo. Pa čak i danas sam mu poslala mail ohrabrenja. Šta u tome ima loše?
Osim toga sijećam se da D. došao u bolnicu vidjeti kako sam, što se za neke nije moglo reći, pa i u slučaju te prijateljice koja je došla puno puno kasnije (ali i to se broji).
Ne mogu ignorirati kad ljudi traže pomoć, ne mogu zaspati ako nisam napravila ono što je bilo najmanje od mene...jedan sms podrške.
Ne mogu odmahnuti rukom i reći, "Ma bit će dobro" i okrenuti leđa.
Ne mogu i ne želim.
Možda zbog ovoga neću biti dobar socijalni radnik, možda će me posao pojesti u prva dva mjeseca, možda ću skrenuti s uma, popesti se na neku lipu i tamo živjeti slijedećih 50 godina.
Možda ću na kraju priče ispasti najgora osoba na svijetu, u nečijim očima izdajica, mlaki prijatelj ili slično.
Ali ne mogu vjerovati da se pod krinkom riječi koje izlaze iz ljudkih usta a glase "Ja sam dobra osoba." i "Ja tako mnogo brinem o drugima." izlaze i teze o tome kako ja imam problem što privlačim k sebi osobe koje imaju problema i trebaju pažnju.
Ponekad se osjećam kao govno što im ne mogu pružiti više pažnje, ali znam da oni prihvaćaju i ono malo što im se pruža, svjesni toga da nemogu dobiti sve, mada se ja bojim da će zagristi za moju nogavicu i nikad neće pustiti.
A ne samo da se toga bojim, već mi i drugi govore da će se to dogoditi, pa ja onda šmugnem što je prije moguće.
A koliko sam puta shvatila da to što slušam druge a ne radim prema svome srcu, nije dobro.
Kako ću znati popraviti situaciju koja se pokvarila jer sam ja reagirala prema tuđem navođenju...kako da popravim nešto za što nisam imala argument ni u početku cijele priče. Nemoguće.
Ovako, ako idem srcem, popravljam srcem, a ako idem iz vlastite gluposti, onda će vlastita glupost morati to i popraviti.
Tuđa glupost tada nije na vidiku.
Sada sam tek primjetila koliko se ne slažem s jednom od svojih boljih prijateljica i koliko mi je pala u očima.
Do te mjere da su mi se razbistrile mnoge stvari... "pala je magla zaljubljenosti" i u nekim drugim aspektima...ali znam, neću je odbaciti...sve dok ide ide...radim srcem...bez obzira što bi mi ona sama savjetovala baš suprotno.
A možda sam samo plava...možda ovo sve skupa ne drži vodu...
Post je objavljen 02.10.2007. u 22:59 sati.