Netko tamo gore vidi sve...
|
Psihoman je kriv. Za kaj? Za ovaj post. Ponekad budem sretna što je sunčano nebo i što vjetar lagano puše, a ja mogu sjediti na nekoj terasi kafića u centru i pričati pizdarije. Chill out. Ponekad budem sretna što mi misli obuzimaju samo one slatke gluposti, kakvu mi je sad dvosmislenu rečenicu napisao i hoću li ikada uživati u tom zagrljaju. I onda kad potpuno u svom filmu šećem gradom s osmijehom na licu, a Balaš atmosferu stvara, baš kao da je svijet idealan i da je sve kako treba. I baš sam nekad sretna. A onda se desi da pukne film, ono, vrpca se okrene oko onog kotača na projektoru, platno ostane prazno...onda bih pak vikala jer ne možeš vjerovati koliko u biti obrambenih mehanizama čovjeku treba da bi zbilja, zaista iskreno mislio da je ovdje vrijedno živjeti. Gade mi se današnji mladi...pa se i sama sebi gadim jer sam mlada. Gdje je nestao svijet pun ideala, gdje su nestale revolucije za bolje sutra, gdje ne zaspala ona istina za koju se trebalo boriti stoljećima? Ne, ne, nismo je izborili...i dalje se treba truditi... Zašto smo tako mlaki, zar ovdje ne postoji nitko tko iskreno vjeruje u nešto i spreman je boriti se za to? Bilo šta...heeej... bilo šta! Od kad su mladi postali apolitični? Od kad su postali tako dosadni? Od kad su postali tako nezainteresirani za promjene, za bolje, za druge...gdje je altruizam ljudi moji? Osjećam da je sve otišlo baš tamo...u honduras... (ja sam fina pa ne psujem)...idemo za svojim ugodama, za svojim osobnim idejama, i to samo neki... ostali, oni samo idu. Briga nas što nam oduzimaju pravo na obrazovanje bez stresa, što nam podižu školarine i postavljaju smiješne uvjete, briga nas što neki tako kolege ne mogu zbog glupog profesora dobiti potpis i napredovati. Briga nas što kad završimo to jadno obrazovanje koje dobivamo od alkoholiziranih starih prdonja, nemamo nikakve predispozicije dobiti posao. Briga nas što nas na razgovoru za posao pitaju za potvrdu o nekažnjavanju, mada je to protivno Ustavu. Briga nas što nas na razgovoru za posao pitaju dali i kada mislimo roditi. Briga nas što nas u životopisu traže da priložimo sliku. Briga nas što se ljudima srušila kuća i nemaju gdje živjeti, a gradonačelnik jede kolače na Gerontološkom tulumu. Briga nas što ne postoje dvorane ili centri za zabavu, sport ili rekreaciju gdje klinci mogu doći i zabaviti se umjesto pušenja trave u parkićima. Briga nas što pedere tuku po ulicama, ne sjećam se da je igdje pisalo da pederi nisu ljudi. Kako ćemo uopće brinuti za druge, stare, siromašne, invalide, djecu, kada ne možemo izboriti niti svoja osnovna prava... Mlaki smo...mlaki mladi...ne čini mi se da je ona famozna ´71 bila tako davno, a ono vrijeme tako različito. Jesmo li ovo htjeli? Jesmo li htjeli svijet koji se vrti oko ugode i novca? Jesmo li htjeli svijet koji je tako hladan, nemilosrdan, svijet bez ideala, mlade bez motivacije, sex bez ljubavi? Ne znam kako vi, ali je ga ne želim takvog. I sram me je što bih u budućnosti trebala biti angažirana na zagovaranju tuđih socijalnih prava...a to se učim u svijetu koji nije kreativan, prkosan, idealistički. A ko zna...možda je uvijek takav i bio...samo knjige iz povijesti lažu... Nadam se da će lagati i one koje će pričati priču o početku 21st.... ne zbog toga da obranimo svoj obraz, nego da ne ubijemo u pojam mlade koji dolaze iza nas. |
