Ovo je navodno istinit događaj i odgovor na testu iz Terme (Nauke o toplini)
na FSB-u u Zagrebu.
Odgovor jednog od studenata je bio toliko "dubok", te je profesor odlučio podijeli ga sa svojim kolegama preko Interneta.

Pitanje: "Je li pakao egzoterman (predaje toplinu) ili endoterman (apsorbira
toplinu)?"
Većina studenata je napisala svoje pretpostavke na osnovu Boil-Mariottovog
zakona (plinovi se hlade kad se šire i zagrijavaju kad se skupljaju) ili neku drugu varijantu...

Jedan od studenata je napisao slijedeće:

Prvo moramo znati volumen u kojem duše ulaze u pakao i izlaze iz njega.
Smatram da odmah možemo pretpostaviti, da duša koja jednom uđe u pakao više ne izlazi.
Znači, broj duša se povećava. Da bi dobili ideju o tome koliko je u
paklu duša, osvrnimo se na različite vjere koje danas postoje na svijetu.
Većina tih vjera tvrdi, da onaj ko nije pripadnik bša te određene
vjeroispovijesti ide u pakao. Dakle, zaključak je da će sve duše zavriti u
paklu. Ako tome dodamo odnos nataliteta i mortaliteta,
možemo očekivati da broj duša eksponencijalno raste.

Dakle, obratimo pažnju na odnos promjene zapremine pakla,
jer prema Boilovom zakonu za zadržavanje istog tlaka i
topline zapremina mora rasti proporcionalno s brojem pristiglih duša.

To nam pruža 2 mogućnosti:

1) Ako se zapremina pakla povećava manje od potrebnog prosječnog broja duša koje stignu u pakao,
temperatura i tlak pakla će toliko porasti da će pakao eksplodirati.
2) Ako se pakao širi brže od prosjeka koji mu je potreban da primi sve duše,
temperatura i tlak će toliko opasti da će se pakao smrznuti.

Koja od mogućnosti je ispravna?

Ako uzmemo u obzir izjavu, koju je prošli semestar kategorički iznijela Ivana s četvrte godine,
a koja glasi: "Prije će se pakao smrznuti nego to ću ja s tobom spavati"
i s obzirom na to da je sa mnom spavala jučer,
mora biti ispravna teorija br. 2, dakle pakao je sigurno egzoterman i smrznuo se.

Zaključak ovog izlaganja je, da ako je pakao smrznut, ne prima više duše i
preostalo je samo nebo, to je dokaz postojanja Boga, a to objašnjava i zašto
je Milica sinoć vikala "Ah moj Bože!"

Ovaj student je jedini dobio 10 bodova.

Kad je profesor završio s predavanjem, upitao je kao i obično, iz navike: »Ima li pitanja?«
Ne očekujući nikakav odgovor, bio je silno iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

»Profesore, koji je smisao života?«

Neki od studenata koji su već izlazili čudno su se podsmjehnuli na taj izričaj svog kolege i nastavili svojim putem.
Zatečen, profesor je neko vrijeme promatrao studenta pitajući pogledom je li to pitanje bilo zaista ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da ga je student ipak ozbiljno postavio.

Profesor reče: »Odgovorit ću vam.«

Posegne u džep i izvuče novčanik, a iz njega izvadi komadić zrcala veličine novčića.

I započne svoju priču:
»Bio sam dječak u vrijeme rata.
ednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića zrcala koje je netko razbio.
Budući da nisam imao igračaka, uzeo sam jedan od tih komadića kako bih se njime malo poigrao.
Kada sam se počeo igrati zrcalom, ponijelo me saznanje da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove kamo sunce nikad nije moglo doprijeti:
duboke rupe, tamne prostorije na sjevernoj i hladnoj strani zgrada...

Kada sam odrastao i postao čovjek, shvatio sam da to nije bila samo igra,
već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.

I ja sam djelić jednog zrcala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno.

Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.«

Cvijet
Autor: Prof. dr. Anton Tamarut



Tko nije barem na trenutak doživio kako je ružno i kako teško biti sam, prostorno daleko od voljenih osoba ili još mnogo teže, duhovno i emotivno daleko od onih kojima smo tjelesno blizu?! Nametnuta samoća prava je, ponekad i nepodnošljiva muka. I zbog toga u nama više ili manje razgovjetan strah da ne izgubimo one koje volimo, u čijoj se blizini osjećamo ugodno i sigurno, koji nam naprosto znače život. Nije bez razloga i Isusove učenike uhvatio strah kad im je počeo govoriti o svom odlasku k Ocu (usp. Iv 14, 27). Jer život je zapravo sav u odnosima, u bliskim i prijateljskim odnosima; živjeti znači s drugima razgovarati i raditi, smijati se i plakati, vjerovati i sanjati. Život se samo tamo događa gdje se ljudi iskreno i predano vole, gdje jedni bez drugih neće i ne mogu bili (makar se u nečemu i ne slagali, makar se ponekad i posvađali!).

Naš se život ostvaruje i neprestano potvrđuje zahvaljujući drugima koji su nam trajno nadahnuće i poziv na stvaranje i darivanje.
Čovjek se može razgranati i rascvjetati i cvjetan ostari samo ukoliko je okružen pažnjom i ljubavlju voljenih osoba. Kao što je cvijetu potrebno svjetlo i toplina sunca da bi pokazao svu raskoš i ljepotu svojih boja, opojnost svojih mirisa, tako je čovjeku, da bi se ostvario u bogatstvu Božjih darova potrebna nježna i topla ljudska ljubav. Čovjek naime nije ništa manje krhak i osjetljiv od cvijeta. A dobri poznavatelji cvijeća kažu, ukoliko želimo da nam cvijet bude zdrav i lijep, s njime moramo razgovarati, gledati ga i diviti mu se, da ne govorimo o tome, s kolikom ga pažnjom trebamo zalijevati. Da netko bude uspješan i ugodan Čovjek, jednostavan i drag, susretljiv i darežljiv, u nj treba ulagati puno pažnje i ljubavi, i to ne samo u djetinjstvu, ne samo dok smo zaručnici ili u prvim godinama braka, na početku prijateljskih ili poslovnih odnosa, nego uvijek. Kao vjernici ne smijemo zaboraviti da nam je Isus poslao od Oca dar Duha Svetoga upravo zbog toga da bismo u njemu uvijek iznova mogli naći svježi izraz prijateljstva prema Bogu i bližnjima. Tko pravo ljubi, na ljubi na određeno vrijeme i ne svodi pažnju prema bližnjima na rijetke (godišnje!) prilike. Čim prestanemo redovito njegovati bračnu i prijateljsku ljubav, događa se isto Sto i kod cvijeća; ljubav se počinje hladiti, prijateljstvo venuti; brak se postupno pretvara u samicu, prijateljstvo u spomenicu, zajednički život u nelagodnu šutnju i dosadu.

Može li se u ljubavi i pažnji pretjerati? Mislim da u pravoj ljubavi koja se na Kristovoj žrtvi nadahnjuje, ne. Jer tko pravo ljubi, taj se trudi drugoga upoznati, vodi računa o njegovoj naravi i raspoloženju, mjeri i potrebama, te poput vrsnog »cvjećara« pomno pazi da nikakvim prekomjernim količinama ne naškodi voljenoj osobi. Tko naime drugoga iskreno ljubi taj ga ne svodi na vlastitu mjeru i ne prekraja na svoju sliku. Da ne dospijemo u neželjenu samoću potrebno je da se jedni oko drugih više trudimo, da jedni druge baš kao cvijet promatramo i njegujemo.

ANTON TAMARUT, Smijem biti slab, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.