Marketing
Biti svet...
**********************************************************
Ovo sam dobila od jedne blogerice, sad vec meni drage prijateljice, oštorumna je ta žena...taman našla baš ono što mi treba...mada sam se poslje čitanja ovog teksta osjećala posramljeno...
Jučer je bilo divno, toliko da sam u jednom trenu plakala, zbog skeča koji prikazan na kraju našeg bdijenja.
Pomislila sam da mi je žao da mnogi prirasli mome srcu nisu vidjeli taj skeč, ali valjda nisu trebali vidjeti, valjda im trebam ja prenesti ono što je ta večer izazvala u meni... o tome koji drugi dan...
A sad tekst...
Cvijet
Autor: Prof. dr. Anton Tamarut
Tko nije barem na trenutak doživio kako je ružno i kako teško biti sam, prostorno daleko od voljenih osoba ili još mnogo teže, duhovno i emotivno daleko od onih kojima smo tjelesno blizu?! Nametnuta samoća prava je, ponekad i nepodnošljiva muka. I zbog toga u nama više ili manje razgovjetan strah da ne izgubimo one koje volimo, u čijoj se blizini osjećamo ugodno i sigurno, koji nam naprosto znače život. Nije bez razloga i Isusove učenike uhvatio strah kad im je počeo govoriti o svom odlasku k Ocu (usp. Iv 14, 27). Jer život je zapravo sav u odnosima, u bliskim i prijateljskim odnosima; živjeti znači s drugima razgovarati i raditi, smijati se i plakati, vjerovati i sanjati. Život se samo tamo događa gdje se ljudi iskreno i predano vole, gdje jedni bez drugih neće i ne mogu bili (makar se u nečemu i ne slagali, makar se ponekad i posvađali!).
Naš se život ostvaruje i neprestano potvrđuje zahvaljujući drugima koji su nam trajno nadahnuće i poziv na stvaranje i darivanje.
Čovjek se može razgranati i rascvjetati i cvjetan ostari samo ukoliko je okružen pažnjom i ljubavlju voljenih osoba. Kao što je cvijetu potrebno svjetlo i toplina sunca da bi pokazao svu raskoš i ljepotu svojih boja, opojnost svojih mirisa, tako je čovjeku, da bi se ostvario u bogatstvu Božjih darova potrebna nježna i topla ljudska ljubav. Čovjek naime nije ništa manje krhak i osjetljiv od cvijeta. A dobri poznavatelji cvijeća kažu, ukoliko želimo da nam cvijet bude zdrav i lijep, s njime moramo razgovarati, gledati ga i diviti mu se, da ne govorimo o tome, s kolikom ga pažnjom trebamo zalijevati. Da netko bude uspješan i ugodan Čovjek, jednostavan i drag, susretljiv i darežljiv, u nj treba ulagati puno pažnje i ljubavi, i to ne samo u djetinjstvu, ne samo dok smo zaručnici ili u prvim godinama braka, na početku prijateljskih ili poslovnih odnosa, nego uvijek. Kao vjernici ne smijemo zaboraviti da nam je Isus poslao od Oca dar Duha Svetoga upravo zbog toga da bismo u njemu uvijek iznova mogli naći svježi izraz prijateljstva prema Bogu i bližnjima. Tko pravo ljubi, na ljubi na određeno vrijeme i ne svodi pažnju prema bližnjima na rijetke (godišnje!) prilike. Čim prestanemo redovito njegovati bračnu i prijateljsku ljubav, događa se isto Sto i kod cvijeća; ljubav se počinje hladiti, prijateljstvo venuti; brak se postupno pretvara u samicu, prijateljstvo u spomenicu, zajednički život u nelagodnu šutnju i dosadu.
Može li se u ljubavi i pažnji pretjerati? Mislim da u pravoj ljubavi koja se na Kristovoj žrtvi nadahnjuje, ne. Jer tko pravo ljubi, taj se trudi drugoga upoznati, vodi računa o njegovoj naravi i raspoloženju, mjeri i potrebama, te poput vrsnog »cvjećara« pomno pazi da nikakvim prekomjernim količinama ne naškodi voljenoj osobi. Tko naime drugoga iskreno ljubi taj ga ne svodi na vlastitu mjeru i ne prekraja na svoju sliku. Da ne dospijemo u neželjenu samoću potrebno je da se jedni oko drugih više trudimo, da jedni druge baš kao cvijet promatramo i njegujemo.
ANTON TAMARUT, Smijem biti slab, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
Autor: Prof. dr. Anton Tamarut
Tko nije barem na trenutak doživio kako je ružno i kako teško biti sam, prostorno daleko od voljenih osoba ili još mnogo teže, duhovno i emotivno daleko od onih kojima smo tjelesno blizu?! Nametnuta samoća prava je, ponekad i nepodnošljiva muka. I zbog toga u nama više ili manje razgovjetan strah da ne izgubimo one koje volimo, u čijoj se blizini osjećamo ugodno i sigurno, koji nam naprosto znače život. Nije bez razloga i Isusove učenike uhvatio strah kad im je počeo govoriti o svom odlasku k Ocu (usp. Iv 14, 27). Jer život je zapravo sav u odnosima, u bliskim i prijateljskim odnosima; živjeti znači s drugima razgovarati i raditi, smijati se i plakati, vjerovati i sanjati. Život se samo tamo događa gdje se ljudi iskreno i predano vole, gdje jedni bez drugih neće i ne mogu bili (makar se u nečemu i ne slagali, makar se ponekad i posvađali!).
Naš se život ostvaruje i neprestano potvrđuje zahvaljujući drugima koji su nam trajno nadahnuće i poziv na stvaranje i darivanje.
Čovjek se može razgranati i rascvjetati i cvjetan ostari samo ukoliko je okružen pažnjom i ljubavlju voljenih osoba. Kao što je cvijetu potrebno svjetlo i toplina sunca da bi pokazao svu raskoš i ljepotu svojih boja, opojnost svojih mirisa, tako je čovjeku, da bi se ostvario u bogatstvu Božjih darova potrebna nježna i topla ljudska ljubav. Čovjek naime nije ništa manje krhak i osjetljiv od cvijeta. A dobri poznavatelji cvijeća kažu, ukoliko želimo da nam cvijet bude zdrav i lijep, s njime moramo razgovarati, gledati ga i diviti mu se, da ne govorimo o tome, s kolikom ga pažnjom trebamo zalijevati. Da netko bude uspješan i ugodan Čovjek, jednostavan i drag, susretljiv i darežljiv, u nj treba ulagati puno pažnje i ljubavi, i to ne samo u djetinjstvu, ne samo dok smo zaručnici ili u prvim godinama braka, na početku prijateljskih ili poslovnih odnosa, nego uvijek. Kao vjernici ne smijemo zaboraviti da nam je Isus poslao od Oca dar Duha Svetoga upravo zbog toga da bismo u njemu uvijek iznova mogli naći svježi izraz prijateljstva prema Bogu i bližnjima. Tko pravo ljubi, na ljubi na određeno vrijeme i ne svodi pažnju prema bližnjima na rijetke (godišnje!) prilike. Čim prestanemo redovito njegovati bračnu i prijateljsku ljubav, događa se isto Sto i kod cvijeća; ljubav se počinje hladiti, prijateljstvo venuti; brak se postupno pretvara u samicu, prijateljstvo u spomenicu, zajednički život u nelagodnu šutnju i dosadu.
Može li se u ljubavi i pažnji pretjerati? Mislim da u pravoj ljubavi koja se na Kristovoj žrtvi nadahnjuje, ne. Jer tko pravo ljubi, taj se trudi drugoga upoznati, vodi računa o njegovoj naravi i raspoloženju, mjeri i potrebama, te poput vrsnog »cvjećara« pomno pazi da nikakvim prekomjernim količinama ne naškodi voljenoj osobi. Tko naime drugoga iskreno ljubi taj ga ne svodi na vlastitu mjeru i ne prekraja na svoju sliku. Da ne dospijemo u neželjenu samoću potrebno je da se jedni oko drugih više trudimo, da jedni druge baš kao cvijet promatramo i njegujemo.
ANTON TAMARUT, Smijem biti slab, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
Post je objavljen 01.11.2007. u 10:23 sati.