Već su me nekipitali da di sam, i da zakaj ništa ne pišem, da kaj se ovaj put dogodilo.
Nije se dogodilo ništa...samo imam novu tastaturu.
Koja mi ide na živce.
Nemrem se naviknuti na nju.
A kao što znate kod mene nema kratkih postova, pa je onda prilično naporno pisati duge postove na novi način.
To je jedna sasvim normalna tastatura, sve je na njoj isto kao i na svakoj drugoj, šđžčć su tamo di im je mjesto, ali razmaknica je smanjena maksimalno, enter mi je isto smanjen, strelice su ukomponirane u ostale gumbe, a nemogu se niti naviknuti na umanjeni backspace...nista srašno ali glupo i bezveze.
Ali inace mije bas slatka ta moja tastatura bez žice, i miš koji se sam sa sobom gasi kad ga ne koristiš, i svaki put kad se zgasi vrati komp iz stand bay u budnost...ja poludim...
Jučer sam bila na misi za mlade i kestenijada tulumu u Sv. Mati Slobode na Jarunu.
Na misli sam se uspjela rasplakati, što me posebno razveselilo na kraju priče.
I u globalu sam se lijepo provela, puno poznatih i tek upoznatih ljudi...
U prošlom sam vam postu obećala neke dojmove s onog bdijenja, ali sad mi je to već stara priča, ali osjećaj je nekako isti...pa ću pokušati sada.
Rekla mi je jedna blogerica da je razočarana Crkvom kao institucijom, i da, ja to razumijem, i ne, neću ti zamjeriti načitanje posta...neću ti zamjeriti ni razočaranje, i možebitnu činjenicu da ću te naživcirati sa svojim postovima...ali i za to postoji razlog...žao mi je što se nismo uspjele sresti na msnu da mi ispričaš što te muči...a ja ovdje želim napisati što je mene učinilo osobom trenutnog različitog mišljenja.
U Crkvu se nije teško razočarati, pogovoro kada uđeš dublje u odnose među ljudima, jer Crkva se stastoji od ljudi, a ljudi, oni su grešni, svako ima neku svoju briju, svatko ima svoje rane, neke svoje potrebe, i često se dogode situacije s kojima se ti isti ljudi nemogu nositi.
Ljudi u Crkvi se ne razlikuju od onih van nje, mada bi trebali...ali ljudi su uvijek ljudi, i nikad ništa nije crno-bijelo.
Zašto se ne razlikuju?
Zato što je Bog jedan, i taj isti Bog prema svim ljudima postupa na isti način, bili oni unutar institucije ili ne, bili vjernici ili ateisti, bili sektaši ili katolici...
Na ljudima je da izaberu svoj put.
Dakle, nije crno-bijelo, već je tu bezbroj sivih varijanti.
Kada prihvatiš da su ljudi u nijansama sive boje, onda ti vrlo brzo svijet postaje šarolik...
A u mom je svijetu puno raznih boja, crvenih, plavih, žutih i zelenih, tu i tamo se pojavi neka siva, ali volim je pofarbati u vesele boje.
Uvijek sam voljela crtić Bojan...uvijek sam željela biti poput Bojana.
A od kud šarenilo?
U ljude i institucije se uvijek možeš razočarati, ali u Boga nikada.
Lako se razočarati kada vidiš da baš oni ljudi koji bi trebali uz Isusovu pomoć bojiti svijet u šarene boje, nabace one ružne face, ukradu sunce i ostave nam da se borimo sa osjećajem razočaranja.
Ma kakve to situacije bile, i što god da ti život stavi na tvoj put, Isus je tak koji te može pretvoriti u Bojana.
Upravo zato što On i jest taj mali Bojan koji može ofarbati tvoje srce u dugine boje.
Kod Isusa nema daltonista, te se boje ne vide, osjete se, od tih boja ti duša bude puna, samopuzdanje frca na sve strane, rijeke od njih žubore, a lišće suška pod nogama...i kako onda nebih bila sretna.
Nisam sveta, daleko sam od toga, naljutim se, kažem svakakve riječi, opsujem, nekad i slažem da se izvučem iz neugode, često pretjerujem, maštam o raznoraznim stvarima i još mnogo toga...ali sve se to briše kad stanjem pred Njega i kad mi boje obuzmu srce.
Suze krenu u oči i znam da je to to...
To je to... sasvim jednostavno...i kad tako mislim... ne brinem, ništa mi nije teško, ništa nije grozno, sve ima svoga smisla, čak je i tastatura najdraža na svijetu.
Ne nisam luda, samo sam zaljubljena u život i Isusa...
Post je objavljen 11.11.2007. u 18:12 sati.