Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblaži nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...
Još uvijek me prođu trnci kad pomislim na tebe...
A ne bi smjeli nikako...
Ne nakon toliko vremena...
Ne, ne žalim što je ispalo tako,
različiti svjetovi i neke druge priče,
samo mi ponekad prođe kroz glavu...
Jesam li trebala bolje slušati što mi pričaš?
Jesam li trebala bolje izraziti svoje riječi?
Jesam li trebala drugačije?
Možda me nisi razumio?
Možda me nisi želio razumjeti...
Dali bi mi danas manje falio?
Ili bi možda bio bliže nego milijun kilometara daleko...
Ne patim, vjeruj mi, ne ni trena kao onda davno,
možda je samo jesen u gradu kriva što se sjećanje vratilo,
jedan dan koji me posjetio na ono vrijeme s tobom,
ili možda činjenica da nemamo kome poslati sms da me smiri...
Smiješno je znaš, ni onda me nije imao tko smiriti...
A opet...
Još uvijek me prođu trnci kad pomislim na tebe...