|
BI NOVI TRAMVAJ I BI NOVI POKVARENI TRAMVAJ  |
nadnevak 30.11.2005., (srijeda)
nadnevak 29.11.2005., (utorak)
Prazna
|
danas mi je glava prazna, nema snova, nema nade samo dani neki pusti, svaki minut, život krade... danas mi je glava prazna, samo neke priče stare, kolosjeke daljina guta, a za sutra, ko da mare... danas mi je glava prazna, lake su mi čak i rime, nemam duha, nemam suza, ni na usni tvoje ime... danas mi je glava prazna, bistra poput hladne rose, ni želja nema da ko nekad moj korak svijetom nose... danas mi je glava prazna, niti brige me ne more, danas sam ko ptica spremna, letjet iznad svake gore... ma danas mi je glava prazna, danas kad bi voljet htjela niti suze nit veselje, niti dodir tvoga tijela... prazna mi je danas glava, ko i onda prije tebe, kad suzama sam ispirala ove rime izvan sebe... ...fakat mi je glava prazna, i kada htjedoh to vam šapnut, krene riječ po riječ i jedan pjesma htjede kapnut...možda su vam smiješne moje rime, jednostavne poput dječjih, nije dubokoumno ali ipak, to su samo moje riječi...nakon cijelog glupog dana, fakat mi je glava prazna, možda će vam biti glupo, al praznina je moja kazna...i kad vam dođe da mi jednom, onako tek iz fore, velite da su ovi stihovi, poput neke noćne more... sjetite se bar na tren, kako je to prazan biti, slobodno knjigu zatvorite, iz ove čaše nemojte piti... jer dovoljne su moje boli, što mi nosi ova kazna, blago vama kada vaša, glava nikad nije prazna |
nadnevak 28.11.2005., (ponedjeljak)
Planiranje
|
E pa danas sam doma, cijeli dan spavala, malo bolovala, sutra sam već u pogonu... trebalo mi je, definitivno mi je trebalo...jest da je moglo i ljepše, bez mučnine i ostalih popratnih pojava ali eto, i s ovim sam zadovoljna... Opet kad mi dođe ću napraviti ovakav sličan eksces pa nećem ić na posal:-) Ma zezam se, nebum si ovo baš tak skoro ponovila:-) Sutra idem na fax, jedva čekam da idem na fax, zato sam se i upisala u treću da idem na fax, da sjedim na predavanjima, vidim se s kolegama (mahom kolegicama) i da idem na fax...na fax... Ako vam se ovo čini kao moj pokušaj da se uvjerim kako želim ići na fax, u krivu ste jer se ja fakat veselim! Jako! Od kad je počeo, nisam baš bila tamo, nisam nekako stigla, uvijek ima drugih stvari za delati, a ja jedino kaj sad želim je STUDIRATI i polagati ispite! Rekla mi je frendica da je skužila da mi fax fakat fali, i da razmislim o tome da dam otkaz i krenem s studiranjem, ali to si sada baš i nemerem priuštiti, ali definitivno ću smanjiti odlazak na posao, s obzirom da i jesam zaposlena na pola radnog vremena i da šefica uvijek pizdi kako me nemaju od kud platiti, pa ako budem manje tamo, manje će s tim imati problema, samo kaj ja sad moram sjesti i napraviti vlasti plan... koji dan od kad kaj radim....eto kad sam u ovakvom stanju, onda imam osjećaj da nemogu složit jednu pristoproširenu rečenicu... Idem prionuti sad na planiranje, jer ja inače voooolim planirat, imat rasporede i slično...a to mi od kad radim jako fali, i jako me sputava u žongliranju vremenom, i zato ni nisam išla na fax...a sad bum išla, jupiiii Nemojte se smijat, to sam se ja malo predozirala čajem danas:-) p.s. Hvala na vašim željama za brzo ozdravljenje:-) I još nešto...načila sam da će Balaš imati koncert u Zagrebu ove godine...zna li netko nešto o tome? |
nadnevak 27.11.2005., (nedjelja)
SICK
|
Danas sam vam bubina, stalno mi je mučno, a počelo je sve još jučer s povraćanjem po raznim WC -ima i vrećicama....sori što vam gadim život, ali sta ću kad je gadno skroz i meni :-) Stajala sam čitav dan na kiši i hladnoći, mada mi i nije bilo toliko hladno, tamo gore ispred Katedrale, s divnim društvom prodavala ukrase i ostalo za ovo nam nadolazeće vrijeme... Jedino kaj sam jela su bile neke krafne (inače mrzim krafne) i kuhano vino (striček kuhar ga nije razrijedio), i onda sam kasnije nabrzaka pojela neku krumpirušu....i gotovo.... dušu ispuštam što god jedem ili popijem, sad sam kao malo ručala i pijem čaj, ali imam lavor blizu sebe da nebi bilo zabune...a imala sam i temperaturu:-) Ko zna, možda ako bude potrajalo, nebum ništa mogla jesti pa smršavim, ili me ostave par dana na bolovanju, dakle, možda je ovo i dobra fora... Tata me je pitao dali ćemo ići kod doktora, jer ili sam trudna ili sam bolesna... Ako se ovo bude odvijalo još jedan dan, idem kod doktora, ali za sada je samo mogućnost da sam u petak pokupila virozicu od bratića koji je cijeli dan isto ovako ludovao, a onda sam ju još malo isprovocirala s glupim kuhanim vinom... Sve mi je bljakavo i fujavo, i samo ležim u krevetu, čak mi se neda ni po netu surfati:-( |
nadnevak 23.11.2005., (srijeda)
CAP
|
Pao je...jeste li ga čuli? Pao mi je kamen sa srca... Odradili smo i ono oko čega sam se gotovo cijeli tjedan pomalo živcirala, oko čega sam toliko bila napeta, oko čega sam ludila...CAP (Child Assault Prevention) iliti Prevencija zlostavljanja djece... E sad, s obzirom daje sve prošlo, da smo se nas tri timske igračice uspjele pripremiti i nismo se baš skorz obrukale, sad ću da vam onako malo i predstavim taj program u kojem sudjelujem i kojeg volim zbilja :-) Što je CAP? Jedan od najobuhvatnijih i najinovativnijih programa prevencije danas u svijetu Cilj CAP programa: - pružiti zajednici točnu informaciju o zlostavljanju, kako bi se razbili mitovi o tome Djecu treba naučiti kako da se sama zaštite i dati im podršku u tome, a ne ih učiniti potpuno ovisnima o odraslima. - počeo u SAD 1978. godine (Columbus, Ohio) - Hrvatska 14. zemlja u svijetu koja ga je uvela (šk. g.1999./2000.) (Udruga roditelja «Korak po korak») 3 komponente CAP programa: 1. Predavanja za roditelje 2. Predavanja za cjelokupno osoblje škole 3. Radionice za učenike Faktori dječje ranjivosti Zašto su djeca podložna zlostavljanju? 1. nedostatak informacija - ne znaju što je za njih opasno 2. bespomoćnost i ovisnost - ne znaju što mogu učiniti za sebe u opasnim situacijama - bez odraslih ne mogu preživjeti (a odrasli ih zlostavljaju) 3. izoliranost - okrenutost svojoj obitelji - odsječenost od izvora pomoći - u drugoj djeci vide samo društvo za igru, a ne saveznike koji mogu pomoći u slučaju potrebe Što CAP čini? 1. Informira djecu o potencijalno opasnim situacijama da bi ih znala prepoznati i da bi ih se manje plašila 2. Poučava ih njihovim pravima da bi se mogla boriti za njih 3. Naglašava tri glavne strategije kojima im nastoji pomoći da obrane svoja prava: - siguran nastup i postavljanje (samoobrana suprotstavljanjem), zalaganje za samog sebe, - podrška vršnjaka (obrana prava drugih) - povjeravanje odrasloj osobi u koju dijete ima povjerenja. Ciljevi radionica za roditelje kao i onih za cjelokupno osoblje škole su: - educirati odrasle o problemima zlostavljanja djece - educirati odrasle o važnosti osposobljavanja djece u mnogim područjima njihova života - razviti učinkovit sustav potpore djeci - pružiti odraslima izvore i poučiti ih vještinama koje će im pomoći prilikom pružanja pomoći djeci - promicati ulogu roditelja i učitelja u prevenciji zlostavljanja djece - pružiti informacije vezane uz zakone o prijavljivanju zlostavljanja djece CAP dječje radionice - djecu poučavamo strategijama koje smanjuju njihovu ranjivost - traju 1 sat - za učenike od 2. do 4. razreda (svake godine 3. razredi) - vode ju 3 osobe - djeca mogu birati hoće li sudjelovati u radionici Diskusija o: - pravima djece - razlici tužakanja i traženja pomoći - prihvatljivim i neprihvatljivim tajnama Glumljenje uloga: 1. Dijete protiv djeteta 2. Neznanac protiv djeteta 3. Poznata odrasla osoba protiv djeteta Igrokazi imaju tri dijela: - neuspješno dijete - diskusija: osjećaji djeteta, izgubljena prava, što učiniti - uspješno dijete Zadatak roditelja: - djeci ne unaprijed govoriti o radionicama - nakon radionice razgovarati o njenom sadržaju - povremeno obnoviti stečeno znanje i vještine Nakon završetka radionica za djecu, sva tri voditelja će jedno vrijeme biti na raspolaganju djeci koja žele s njima razgovarati. Ova komponenta CAP-a, koja se zove vrijeme za razgovor, traje oko 15-30 minuta. Učitelji puštaju iz razreda po troje djece istovremeno, sve dok sva djeca koja to žele ne dobiju priliku razgovarati s jednim od voditelja radionice. Ono je uvijek žrtva. Djecu treba slušati i vjerovati im. Ona nam najbolje mogu reći istinu o sebi i svojoj patnji. ŠTO UČINITI AKO DIJETE POSTANE ŽRTVA ZLOSTAVLJANJA? - najvažnija je kvaliteta podrške značajnih osoba - integriranje (a ne negiranje) traume u osobno iskustvo djeteta (i obitelji) - biti djetetu na raspolaganju - ostati pribran i miran - potvrditi djetetovu nedužnost - bezuvjetno vjerovati djetetu - procijeniti sigurnost djeteta - normalizirati osjećaje - aktivno ga slušati (ne ispitivati) - pokazati razumijevanje za djetetove osjećaje - problem ne “stavljati pod tepih” - biti iskreni (ne obećavati nemoguće) - dijete unaprijed obavijestiti o onome što ćete poduzeti - otkriti što dijete želi od Vas - govoriti djetetovim jezikom - potražiti stručnu pomoć (POLIKLINIKA ZA ZAŠTITU DJECE GRADA ZAGREBA, Argentinska 2, Gajnice) |
nadnevak 21.11.2005., (ponedjeljak)
Bla...
|
Umorna sam danas, ko pas sam umorna, valjda zato kaj sam od ranog jutra skroz poletna pa jednom mora i umor doći... imam puno posla, dijelom sam i sama kriva za to, jer nisam ga obavila na vrijeme, ali vidim da sam si ipak previše stvari uzela u zadatak i nemam za sve vremena...bojim se srijede kada držim radionice o prevenciji zlostavljanja klincima u školi, jest već sam ih držala, ali prošlo je par mjeseci, sigurnost se izgubi i sad sve učiti ponovno... ...odustat ću od radionica s klincima u frendicinoj udruzi, nemam sada vremena niti tražiti adekvatne radionice i teme, a o tome da moram naći vremena da si organiziram svoju glavu, svoje strahove, nema ni govora... žao mi je ali previše je tu novoga, da bih imala dovoljno sigurnosti a pogotovo zato što nemam resursa za pripremiti se...jest da počinje tek od drugog polugodišta, ali brzo će to... Možda samo tako mislim zato kaj sam umorna, ne kažem da nemam vremena za sjesti i malo surfati netom, ali to je uz pokoji kraći susret s mojim najdražima jedino slobodno vrijeme koje si mogu sada priuštiti...pretjerala sam...grozno sam pretjerala... Slijedećih pola sata ću potrošiti na slaganje puzli u svojoj glavi, puzli što želim i što hoću od života, što mogu stići, a što moram...a morala bih mnogo stvari, a mogla bi malo više, a željela bi najviše...a onda mislim...ima još života predamnom da steknem razna iskustva, sada trebam najbolje što mogu raspolagati ovima koje imam... idi spavat Chi, jer počela si komplicirat... ...ali prvo idem napisati nešto što sam trebala još prije više od mjesec dana... grrr želim spavati do podne, i gubiti vrijeme na konstruktivne gluposti, kao što su izrada nakita ili čitanje kakve knjige...eno Pleme spiljskog medvjeda samo čeka da se ponovno pročita... Ja ću samo jednom hodati ovim svijetom. Sve što mogu učiniti, sve dobro što mogu drugima pružiti moram učiniti sada. Ne smijem odgađati za poslije ili propustiti jer nikad se više neću moći vračati i hodati ovim putem. Henry Drummon |
nadnevak 20.11.2005., (nedjelja)
Čovječe ne ljuti se
|
Čitajući vaše komentare, i prekapajući po svojoj glavi shvatih...jeste li primijetili da ja u zadnje vrijeme stalno nešta shvaćam...obožavam ovaj blog jer mi bar on daje priliku da shvatim stvari koje me muče ili ne muče, ipak je ovo ubrzan svijet i nemožemo si svakodnevno uzeti dijelić vremena za shvaćaje nečega, ali eto za to imamo blogove...opet me odvela nit...shvatih da mogu promijeniti stvari ako mi je zbilja stalo do toga, ne forsirati na silu, nego sasvim polako...samo je bitno koje stvari mijenjam, koliko su one bitne i da za to treba vremena... Bitno je da vidim dali se nešto uopće treba promijeniti, i naravno da vidim dali to mijenjam unutar sebe ili u vanjskom svijetu... Treba biti zadovoljan onim što činiš, onim što je tvojih ruku djelo, od toga se kreće dalje, od toga se grade mostovi... Svatko bira svoje bitke, svako igra svoju igru, prvo trebamo posložiti figure u svojoj glavi a onda vući poteze... i nije bitno dali se razumijemo u šah, prvi korak je naučiti igrati Čovječe ne ljuti se. |
nadnevak 19.11.2005., (subota)
ANGRY
|
Danas sam skužila da je došlo vrijeme ili da idem na neku duhovnu ili štatijaznam kakvu obnovu, ili da promijenim kontracepcijske tablete...jer sam fakat u zadnje vrijeme neuračunjljiva...i to zadnje vrijeme nekoliko mjeseci... U kojem smislu sam neuračunjljiva...e pa sve više i više nisam jasna sama sebi, nikada nisam bila čangrizava osoba, kao što sam sada, nikada me više od sada nisu izbacivale iz takta gluposti pojedinih ljudi oko mene... sad ja neznam dali to ima veze s time što mi se napokon otvaraju oči, ili s time što me niti jedna osoba suprotnog spola nije ni ramenom okrznula u prolazu zadnjih nekoliko mjeseci a kamoli nešto više... Jer ja sam osoba (bar do sad bila) koja sve nekako podnosi, čak nisam niti imala osjećaj da bi trebala nešto podnositi, ili da bi trebala nečije mane prihvatiti... meni je sve normalno...meni je sve ok... Dobro kao i svatko imam svoje dobre i loše dane, dobre i loše ljude i sve ono što s tim ide...ali nikada kao do sada me ljudi nisu živcirali toliko da bih bila bijesna ovako... Moja Ana veli da je to Triquilar...ajde nadam se...jer ne želim se pretvoriti u ovakvu osobu kakva ću uskoro postati...pogotovo sada kada pomalo postajem zadovoljna sobom i sigurna u svoje postupke... Ili je sve to iluzija, možda sam oduvijek ovakva bila, a tek sad počinjem shvaćati... ma ne... to je triquliar Eto, kao i svatko, imam i ja svoje razloge... nadrkalo me to kaj sam danas fakat shvatila da oko mene postoje nevjerojatno neorganizirani ljudi, ljudi koji k tome, su samo stvoreni za boss around...stvoreni za neko fiktivno organiziranje stvari...ljudi koji su se na neki čudan način čak i domogli mjesta za boss around...ljudi koji će na taj način definitivno dogurati daleko...a nisu se udostojili dovući svoju guzicu na konkretan događaj, na konkretan rad, i ne obavljaju konkretne zadatke, mada se nama kretenima čini sasvim suprotno... ...i s druge strane, imaš sad tu jednu mene, koja kao nema obavezu učenja, obavezu u krajnju ruku, čišćenja kuće...i umjesto da radim ono što trebam, ja svoje vrijeme trošim na gluposti samo da na kraju krajeva nas nekoliko koji se zbija želimo potruditi nebi ostali osramoćeni.... E ako se slučajno dogodi da ta dotična boss osoba dobije pohvalu da je fino organizirala ovu našu akciji, i da je fino skupila ljude da u njoj sudjeluju, da je fino organizirala kod koga ćemo ići u dobrotvorne pohode, i da je fino napravila čestitke (koje by the way moja frendica i ja radimo) onda majke mi moje, niti jedna duhovna obnova na koju ću ja ići me neće spriječiti da ljudima otvorim oči. A to se zove timski rad... imati tim za neku aktivnost, tim u kojem pojedini ljudi imaju svoje zadatke, tim u kojem neki ljudi imaju malo veće zadatke, a neki imaju mali manje...tim u kojem postoji voditelj tima, koordinator, i to je sve ok, tak treba biti... ali da voditelj ne radi apsolutno ništa nego da dođe samo iznositi svoje fiksne ideje, e pa hebo ti ja takav tim... I prije nego je počeo...Advent... već mi se gadi... a ja sad odo radit čestitke, da ne ostenem popišana kad ih budem morala prezentirati... PA ZAKAJ SAM JA TAKO GLUPA DA SE OSJEĆAM NESPOSOBNO ORGANIZIRATI NEKU STVAR, KAD MI SE GADE OVAKVE TRALJEVE ORGANIZACIJE? Sori kaj histeriziram i vičem... vičem na sebe...kretena na kojem će se uvijek netko drugi učiti bossingu...jer meni je uvijek sve super, i uvijek sve ok...ma bolje da ja ostanem na triquilaru... |
nadnevak 18.11.2005., (petak)
Mali plamen
|
Ah, eto, mučne su mi te rasprave što se sad vode na TV oko ovoga dana, ovoga dana prije 14 godina, mučno mi je. I prolazi i taj dan, lampaši u Vukovarskoj su potrošili vosak, gorili su punom parom, kao i naše misli ovih dana...ali lampaši u srcu nisu još uvijek... I proći će i taj dan, i nećemo se sjetiti, sve do slijedećeg 18.11., niti Vukovara, a Slunja još manje...neki od nas... I baš to, najtužnije je da će se sjetiti jedino oni koji se još nisu, a nikad niti neće oporaviti od toga dana, tih dana prije 14 godina... Ali ne krivim ni one, koji se ne sjete, ne krivim sebe što ponekad zaboravim na tako bitne stvari, jer ipak u ljudskoj je naravi da potisne loše misli, loše priče, loše događaje, loša iskustva...jer ako ne potisneš, izgorit ćeš kao vosak u lampašu...u ulici Vukovarskoj...u Zagrebu, u Osijeku, u... Danas sam eto razmišljala o svemu tome, o tuzi, o boli, o nesretnim događajima...a onda sam, u potpunoj sreći srca svoga gledala jedno malo čudo koje je tek započelo živjeti, jednog malog, preslatkog, razmaženog dečkića, koji je zaslužio živjeti u boljem svijetu... Tome ovaj dan i služi, sjećanje na jedan grozan dan, jedno grozno vrijeme, na borbu ja milijune života, na borbu za taj jedan mali život...što je tek počeo gorjeti... Dali smo dostojni ikome zamjeriti što nastavlja živjeti i slaviti svaki novi plamen što mu život podari... plamen, svjetlost, sve je to prevažno da bi se u ovome mraku zanemarilo... |
Slunj
|
Danas sam razmišljala o Vukovaru, pod utjecajem vijesti i već ovdje otvorenih tema kod drugih blogera.... i guglala sam tražeći fotografije i uspomene toga lijepog grada, toga tužnog dana... te tragedije... i onda sam se sjetila... "Mama a kojeg je dana pao Slunj?"... nekako su istu sudbinu doživjeli u isto vrijeme... DANAS... NA DANAŠNJI DAN je pao Slunj.... Da li se netko toga sjetio, da li je to spomenuto... i isto kao što svaki put prošećem po svome Slunju, kroz svoje Rastoke... sjetila sam se slika... koje hvala Bogu nisam doživjela kada su se događale i stvarale... nego tek kada je sve bilo gotovo... kada smo svi mislili da se ohladilo... ali ne može se ohladiti nešto što je bolno tako... nešto što je ukralo vrijeme i živote, odrastanja i starenja... nešto što me odmaklo od mojih slapova... mojih lipa... murve s vrha Rastoka... Koranskih susreta i penjanja preko ograde na kocert Prljavog Kazališta... mlinova koji su radili punom parom.... onda, onda davno, prije dalekih 14 godina....puno je četrnaest godina za nekoga ko je tek prošao dvadestu... a što je za onoga ko je tek ušao u život, ili onoga kome je tamo sve bilo život... ali 14 godina sjećanja na taj jedan dan... na bijeg po tuđim šumama... preko tuđih država... danima lutajući s odjećom kao jedinom imovinom koja je ostala... odvođeni u logore iz koje mnogi nisu izašli... odlaziti u gradove koje nikada neće nazvati svojim... jer njihovo je netko uzeo, srušio, zapalio i ubio... zar nije sramota zaboraviti na sve one koji su to doživjeli... Ovo je spomenar na jedan dan... na jedan Grad kojeg se nitko nije sjetio... na jedan san koji nitko ne želi sanjati, na jednu groznu nesreću.... na one koji nisu više s nama... na one koji ožiljke nose i u srcu i na svome tijelu.... na one koji nikada nisu vidjeli Slunj onakav kakav je on uistinu bio...moj, lijep...naš, romantičan....na Grad koji je sada još uvijek pun rana koje nikada neće zacjeliti... na Grad koji je izgubio svoju djecu... i izgubio smisao jednoga Grada..... Na današnji dan... prije 14 godina.... umro je Grad Slunj i sva njegova okolica.... tiho, u tišini... istim bolom, istim suzama, suzama za Vukovar |
nadnevak 17.11.2005., (četvrtak)
Zima zima zube ima...
|
To je to... zazimilo je... a baš sam mislila ovaj vikend staviti pernatu jaknu u vešmašinu...no way, nakon onog jučer što sam mislila da će mi se glava raspuknuti od tog nečega, brljotine od vremena, danas je za ozbač bilo :-) A tek kakav nam se ozbač sprema:-) Uglavnom, pao je snijeg u Dubrovniku, nisam mogla vjerovati gledajući snimke... ljudi se skližu po Stradunu, moj se tata križa u čudu, a burazu je žao što to nije snimio... Volim suhe zime, nije mi problem kad je hladno, samo da je suho, onda imam neki osjećaj spokoja, manje ljudi na ulici, ali opet neka predblagdanska užurbanost, i ja u toplini svoje jakne :-) super... I baš mi je drago da je jesen preskočena jer strašno mrzim kada moram žonglirazi s torbom, vrećicama, kišobranom i svom tom gnjavažom...umara me :-) Ali ovo, ovo je super...mada sam danas nosila kišobran (onaj uspomena iz kišnog izleta brodom u Rovinj u 8.mjesecu) nije mi trebao, pa sam ga samo vrtila i ko zna koji put možda i opalila kakvog prolaznika :-) ali niko se nije bunio tak da neznam :-) Eto, danas vam malo serem onako, bez razloga, što je recimo moja specijalnost:-) Jer danas se super osjećam, rano ustajanje, suha zima, puno osmijeha, veselja, efikasnost na poslu, svjetla budućnost, bez onih prošlomjesečnih, prošlotjednih osjećaja opterećenja s ljubavlju...i tak:-) E da, jesam vam rekla...pao je snijeg u Dubrovniku |
nadnevak 16.11.2005., (srijeda)
Prolaznici
|
Kakav je osjećaj kada prođes pored osobe koju si nekada znao, koja je nekada bila nešto u tvom životu? Kakav je osjećaj kada se praviš da nekoga ne vidiš, da ne vidiš u nekome tu osobu koju si jednom volio? Kakav je osjećaj? Željela bih znati... Jer nakon tog tvog okretanja glave na tramvajskoj stanici, ja cijeli dan imam osjećaj da sam ja bila ta koja je okrenula glavu. Jesam li? Jesam li te ja trebala prepoznati? Jesam li se ja trebala iznenaditi što te vidim ovdje, u svome gradu? Jesam li ja prošla pored tebe kao da te ne poznam? Želim znati kakav je osjećaj, jer sam ja ta koja danas cijeli dan razmišlja zašto nisam još jednom provjerila jesi li to zbilja ti? Jer mene je danas pratila grižnja savjesti... Baš kao da sam ja prošla, kao da sam ja okrenula glavu, kao da sam se ja našla u tuđem gradu, na stanici, i kao da sam ja ignorirala jedinu osobu koju tamo poznajem...koja je jedina poznavala mene... A možda je bila samo fatamorgana... Moja je duša prilično optimistična, tako da nemože niti pojmiti da se to zbilja dogodilo... Što si pomislio da bih s tobom na kavu? Ne, samo bih ti uputila jedan smiješak dobrodošlice, kako bi moj Grad ostavio lijepo sijećanje, kad već ja nisam... Sada mi je žao što nisam bila ta što je okrenula glavu...jer i da jesam osjećaj bi bio jednak ovome koji sada osjećam...prazan... |
nadnevak 15.11.2005., (utorak)
Još jedan mali anđeo
|
Djevojčica sa srcem u ruci nije više s nama, ali to me opet potaklo na razmišljanje, a shvatila sam da je mnoge isto tako potaklo na razmišljanje, bar na suosjećanje... Mislim da je svatko od nas ovdje da bi svojim bićem, svojim životom, pokrenuo svijet... Potaknuo svijet da razmišlja na drugačiji način, jer svi smo mi dio ove velike kugle i ona se okreće kako nama paše bez obzira što mislimo da promijeniti stvari nije u našoj moći, nije tako i upravo je suprotno. Neki od nas mjenjaju svijet glasno, vidljivo, svojim akcijama, svojim razmišljanjima i svojim željama, dok ga neki od nas mijenjaju sasvim tiho, neprimjetno. Ponekad jedna tiha, skrivena promjena, koju čak ni sam onaj koji ju pokrene ne prepoznaje, može drastičnije od svih dobrotvornih akcija promijeniti nečiji život. Uvijek sam govorila da je rađanje jednog djeteta koje je vrlo brzo i umrlo, samo način da nebo dobije još jednog malog anđela, malog kupida, sa strijelom koja će nas upiknuti baš kad treba, pa makar da se ustanemo starijoj osobi u tramvaju. Isto tako sam sigurna da ljudi ovdje žive da bi ispunili svoju svrhu, da pokrenu svijet, neki to ispune ranije, neki kasnije, neki se nedaju pa to ne učine nikada. Neki su ovdje da bi poticali druge na akciju, neki su ovdje da bi balansirali između mašte i razuma, između akcije i pasive...da ne dužim... Mislim da je ta mala djevojčica vrlo brzo ispunila svoju svrhu... njezina poruka raširila se svijetom, i ako je pokrenula samo jednu misao, pokrenula je stotine:-) |
nadnevak 13.11.2005., (nedjelja)
Djevojčica sa srcem u ruci
|
Rođena djevojčica sa srcem u ruci 'Dijete ima razvijeno vanjsko srce između vrata i ključne kosti. Kad se rodila, držala ga je u desnoj ruci.' Liječnici su odvojili dlan od srca, ali djevojčica će umrijeti ne bude li hitno operirana. RAIPUR - Indijski liječnici bore se za život djevojčice rođene sa srcem izvan tijela, rekao je u nedjelju jedan od liječnika. "Dijete je imalo u potpunosti razvijeno vanjsko srce između vrata i ključne kosti. Kad se rodila, držala ga je u desnoj ruci", rekao je liječnik S. K. Pambhoi. Liječnici su odvojili dlan od srca, ali kažu da će djevojčica umrijeti ne bude li hitno operirana. "Srce joj je povezano s tijelom. Operacija je najbolje rješenje, treba umetnuti srce i učvrstiti ga na pravome mjestu", rekao je Pambhoi i dodao: "Velika je opasnost od infekcije pa je treba brzo operirati". Roditelji djevojčice presiromašni su za operaciju. preuzeto sa: Hina|IskonInternet Ostala sam šokirana ovom vješću, što zbog tog malog nesretnog djeteta... što zbog mojih asocijacija na tu temu... I mislim si, da li je ovo neka neslana šala, ili Božji način da nam pokaže kako treba živjeti... Potaklo me to na razmišljanje... nosimo li ponekad srce u desnoj ruci, ne razmišljajući može li nas zbog toga koštati života? Ipak, to je jedan od rizika koji ću ponijeti, nositi srce na otvorenom, čak i ako to znači da ću ga negdje izgubiti, ozlijediti ili da će mi ga netko ukrasti... puno bolje nego da ga sakrijem negdje duboko u sebe, negdje u petu, pa da ga nemogu dosegnuti kada mi zatreba :-) Što vi mislite o tome? |
nadnevak 12.11.2005., (subota)
JEDNA MALA PRIČA
|
Sjedim tu za ovim kompom već duže vrijeme i mrdam po blogu i neznam što bi sama sa sobom i dali bi išla van, na jarunu je neka kestenijada, a s druge strane hoću malo bit doma na miru... Tata mi je danas renovirao sobu, imamo još malo za završiti u ponedjeljak kad kupi nekaj kaj mu treba...ali već vidim da će biti super :-) pa je i to jedan od razloga zašto mi se ne ide van, vadim se na radnu angažiranost :-) Samo ću vam ovdje dolje priljepiti jednu priču koju sam "ukrala" s jednog foruma :-) Dajem vam na razmišljanje, a raspravu ćemo odgoditi za sutra... danas sam ljena za to:-) idem tražiti lijepe slikice... ili ne, idem gledat tekmu :-) Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Budući da je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo. Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u VIP čekaonicu da je nitko ne bi uznemirivao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan. Naravno, ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: "Ma gledaj ti ovo! Da imam samo malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila po ruci..." Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: "Baš me zanima što će sad uraditi!?" Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! "Ovo je zaista previše!" šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon sto ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci....................... u tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut. Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena. Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali? |
Day
|
Ovih sam dana uz pomoc meni drage D.S.O. tražila novi dizajn za svoj mali kutić, ali nisam našla baš puno onih koji mi se sviđaju, da je jednostavno a drugačije, još mi se najviše sviđa ovaj oblik, ali mu niti jedna podloga ne paše...grrr...tako da sam onda promijenila samo slikicu, jer vas je ona prijašnja plašila :-) Pošto je moj cilj, kao što rekoh jučer, ne utjerivati strah u kosti ljudima oko sebe, mislim da je ova slikica skorz bezopasna hehe :-) Danas sam imala buzy dan, od posla do "radnog sastanka", srela sam gomilu meni dragih ljudi, okupljenih oko jedne plemenite i nadasve zabavne akcije povodom nam nadolazećeg adventa... o tome ću vam još pričati, bez brige :-) I uopznala sam neke nove zanimljive ljude... joj super se osjećam kad imam filing da sam korisna, a osim toga kad sam okružena ljudima iz kojih izvire neka toplina i veselje, a pogotovo akcija, joj super :-) Kao što se prilično već kuži da sam ja pomalo nestalna na jednom mjestu i u jednoj poziciji, tražila sam pomoć i dobila obećanje od dvoje divnih ljudi... neće mi dati da opet odlutam, da opet pobjegnem, uljenim se i slično, da se opet udaljim od sredine koja toliko puno znači... od akcije, druženja, od sebe, od Boga... Jer toliko je puno ideja u mojoj glavi, one samo rastu ovih dana, pitam se dali ću sve to stići, i posao i učenje i advent i radionice s djecom i prevenciju zlostavljanja i...i... ma hoću naravno, ja najbolje funkcioniram kada znam da sam korisna i kada sam zauzeta ful, jer to je sve nešto što me strašno veseli :-) Pusam:-) red je da polako dopustim krevetu da odradi svoj svakodnevni zadatak i ispuni svrhu :-) |
nadnevak 10.11.2005., (četvrtak)
WTF
|
Sad sam imala okršaj s predragim bratom glede odlaska s psom u šetnju... tako da ću biti skroz kratka kako mi opet nebi prigovarali da lažem da sam umorna, a na netu mogu sjedit...a osim toga sutra moram rano na posao:-) Danas sam bila malo nadrkana, mislim ne od ranog jutra i ne dugo, da nisam naletila ne jednu staru frendicu s faxa (nije stara nego se odavno znamo) vjerojano bi došla na posao, ostavila sve stvari i rekla da se ne vraćam više...ali sam zbog nje, okrenula pješice do Trga, taman kad sam bila 50ak metara prije posla, pa sam se u tih 10ak minuta "ohladila"... opet ja i moje mučnine kada moram na poreznoj glumiti ulizicu, samo kaj jedno nemoram glumiti...kretena...jer za to sam kreten...a kad imaš poljuljano samopuzdanje kako što ga ja imam, onda naravno da ti to ne treba u životu. No dobro, onda sam bila malo mrzovoljna s razlogom na poslu...i napokon poslje svratila do frendice na njezin posal, popila tamo kavicu, popričala si i ona me skorz vratila u žive, a pogotovo kaj mi je dala i AAA bateriju za moj mp3 kako mi dan nebi prošao bez Balaša... OBOŽAVAM SE DRUŽITI S MOJOJM NINI :-) I tako, vraćajući se doma uz zvuke Djevojke s čardaš nogama, došlo mi je da skakučem putem, ali nisam to učinila... samo malo par puta, toliko da zbunim one kaj su hodali iza mene :-) I zato ću sada otvoriti jednu temu, za koju bi iovako došao red, ali bolje sada kad sam dobro raspoložena, nego kada nisam, jer bi se tada mogla s tom konstatacijom složiti...a pošto se ne slažem moram nešto o tome reći sada dok sam suvisla :-) Moj tata veli da se ja ponašam superiorno, a mama veli da param nosom oblake... pa mili Bože, imam 181cm visine, i uspravno se držim (uvijek su mi govorili, uspravno se drži da ti grudi ljepše izgledaju, pa kaj sad hoćete)... normalno da izgledam kao da param nosom oblake, heloooo Dobro, tata je mislio na nešto drugo, valjda je iz moga ponašanja i lajanja shvatio da se tako ponašam prema dečkima, jer to je uvijek izašlo u razgovorima o vezama i sličnom, kada bih ja rekla da me nitko ne doživljava ni 5 posto i da me se tipovi boje, on bi to rekao... možda, možda to i je istina, možda zbilja ostavljam takav dojam, zato što možda previše pametujem, ali šta ja mogu kad imam o svemu svašta za reći... ali ipak, tako se ne ponašam u delikatnim situacijama... A možda to i ispada tako, kada bolje sagledam, jer znam način kako se ponašam kada mi se netko sviđa, ja se povučem, ne flertujem, ne pokazujem zainteresiranost i ne prilazim prva... jedan mi je prijatelj rekao da sam mrka i da izgledam strogo... o Isuse Bože, pa nisam baš sigurna da u mom društvu postoji lajavija i pristupačnija osoba... majko mila... dobro, postoji, ali na drugi način... dok ja sa svima započnem razgovor, sa svima razbijam neku neugodnu tišinu i sa svima se zezam... ali ajde dobro bar se slažu u tome da nisam napasna i nisam glasna toliko da smetam i dosađujem... Zaljučak, i moj i od tog fredna je valjda bio da ja ne dopuštam nikome da mi priđe na onakav neki prisan način, kao što recimo prilazi njegova djevojka moja frendica, da joj se svi povjeravaju jer je slatka i štatijaznam... Ali ja nisam superiorna, i čak nemam pojama zašto bi me se neko bojao kada ima toliko stvari na koje na neznam odgovor, toliko stvari oko kojih ja nisam zadovoljna sobom, pa zašto onda svi misle da se držim umišljeno... Kad sam čula to malo me povrijedilo baš zbog toga što nikada sebe nisam gledala na način da ugrožavam druge svojim ponašanjem, i nikada mi nitko to prije nije rekao, nije mi rekao da sam gruba i umišljena... jer to nisam, da jesam nebih se ophodila prema drugima kako se ophodim...ali muškarci valjda imaju takav dojam o meni... Tješi me samo to da mi je drugi prijatelj rekao da to nije točno i da su to riječi i strahovi slabog muškarca... ali ja ne želim biti strah za nikoga, niti slabe niti jake... Zašto je nebih jednom bila ona koju netko želi žaštiti (jer svi to muškarci žele)...a ne da imaju osjećaj da trebaju biti zaštićeni od mene... ne kužim... i nitko mi nemože reći da je to zato što se ja tako ponašam, jer nije istina, već možda zato što tako izgledam, visoko, debelo i jako... E pošto sam sretna danas, mogu samo reći... najsretnija bih bila da imam toliku sigurnost u sebe da zbilja nosom param oblake, da zbilja rušim prepreke pred sobom, da zbilja prilazim onim tipovima koji mi se sviđaju... pa di bi mi onda bio kraj... uuuu, baš neki kratak post :-) Pusam |
nadnevak 09.11.2005., (srijeda)
Nešto
|
Kako sam danas samo zaspala popodne to nije bilo normalno, došla sam doma i malo na net da vidim šta ima, a tako mi se prispavalo da su me moji jedva sada probudili... iovako bi se probudila u 2 pa nebi znala kaj ću sama sa sobom... smrzla sam se danas, a čak sam obukla monticu... mislim da me stiže neka nebulozna groznica ili tak nekaj jer sam sva neka šućmurasta danas...jel to vrijeme ili? Kad ideš pospan u rano (čitaj 11h) maglovito ujutro na posao onda ti svakakve misli padaju na pamet, od onih gluposti pa sve do genijelanih zaključaka o tome na koji način se pokreće svemir... no dobro, danas nisam imala izljev genijalnosti o crnim rupama i ostalim nadnaravnim slilama, danas sam shvatila što pokreće mene...dali je ta činjenica bila vesela ili porazna to još uvijek neznam, ali bar sam je postala svjesna... kaže ovako... JA MORAM BITI ZALJUBLJENA... Od kad sam u zadnjih mjesec dana pokušala raskrstiti i razriješiti s stajaćom situacijom moje ljubavi na daljinu prema tipu koji me sve manje i manje doživljava, shvatila sam da ta fiksacija mene prema njemu ima samo jednu bitnu točku... svaka krpa treba svoju zakrpu... da ne ulazim sad u temu zašto ja baš zakrpe tražim... nastavit ću s onim što je ova krpa shvatila o sebi... Nisam ga voljela, niti ga sada volim, voljela sam situaciju da mi se netko obraća s mrvicom pažnje, koja je prema ostaloj pažnji koju dobivam bila i više nego golema... Nisam voljela njegove vrline i mane, nisam voljela njegovo ponašanje, nisam voljela njegovo ime, nisam voljela njegovo lice... voljela sam ono što sam htjela da on bude(nevažno dali se on prestavljao da je netko drugi) ...a najbitnije od svega voljela sam to što je on volio mene... bar malo...jednom tamo davno, na prvom susretu... Voljela sam biti zaljubljena, imati osjećaj da nekome nešto značim, da sam nekome posebna, voljela sam osjećaj da imam nešto, neku vrstu veze, helooooo, kakve veze, ali eto barem nešto... jer to je bilo prvo NEŠTO u moje 23 godine, prvo uzvraćeno nešto, duže od 2 sata. I sada, opet imam potrebu biti zaljubljena, opet imam potrebu krenuti dalje, krenuti u novu ljubav, u novo traženje, ali neznam želim li to zbilja, i upravo dolazim na onu dozu negativnog u mom shvaćanju... zašto tražim da netko pokrpa moju rupu, moju želju za pažnjom, zašto se hvatam za svaku slamkicu? Nikad nisam razumjela ljude koji su uletali iz jedne veze u drugu, nego tek sada, jer netrebam biti zaljubljena u drugoga samo da bih zaboravila bivšeg, samo da bih imala neki oslonac, ja trebam biti zaljubljena kako bih zaboravila sebe... a ujedno se sebe i sjetila, jer kada sam zaljubljena osjećam se bolje, osjećam se kako da imam neki razlog za život, uz sve one ostale razloge, da imam jedan svoj, lijep i ugodan, sladak i tako potreban... da imam nešto... Zašto se osjećam potpuno samo ako ima osjećaj da se sviđam nekom muškarcu, zašto ima potrebu da neko svojim bićem pokrpa moje rane? I sad već par dana kopam po nekim starim "ljubavima" da vidim može li se iz barem neke izvući neka nada u zaljubljenost...a i ovih novih se bojim, bojim se da ću se zakačiti za nečiju pažnju, baš kako sam se i za prošlu zakačila... Dear Chi, we need to have one long talk! |
nadnevak 08.11.2005., (utorak)
World wide feeling
|
Već mi se nekoliko puta dogodilo da sam slučajno, onako vozeći se u tramvaju ili autu, izašla iz svoga svijeta, svoga tijela, i shvatila... u biti neznam dali sam shvatila, nego je osjećaj bio poseban... da sam samo jedan mrav u nizu, i da svatko oko mene ima neka svoje drugačije brije...dakle svatko ide, vozi se, svojim putem, razmislja o nećem drugom, što mu se događa u životu, kuda ide... i tada bih osjetila nešto posebno, kao u filmovima što prikazuju...duša ti se povuče negdje visoko i razmišljaš o tome da tamo negdje daleko u jednom djeliću vremena negdje u npr.Čileu, ljudi žive isto svoj život i razmišljaju isto o svojim problemima, idu nekamo, žure, imaju svoju osobnu STVARNOST Strašan osjećaj... strašno dobar osjećaj da shvatiš da nisi sam i da sebični prohtjevi svakoga on nas ne pokreću svijet... da vjerojatno i tamo negdje, ima ljudi koji ponekad shvate tu činjenicu... izdignu se iz osobne stvarnosti... A pod ovo osobna stvarnost ne mislim na sebičnost, mada sam to spomenula, nego na to da svatko od nas ima za svoje dane zacrtane zadatke, želje, susrete, kreće se nekamo... bez obzira što ponekad mislimo na dobrobit drugih, radimo nešto za druge, s drugima, dakle ne za sebe, ipak nam je to ta stvarnost koja nas ponekad i ne veseli pretjerano, koja nas ponekad frustrira, ili pak nekad i veseli...ali opet nas udaljuje od misli da i ti drugi oko nas imaju svoju stvarnost... Ta me činjenica ne plaši, nego čak imam osjećaj da zbog toga postajem bolja osoba, ili se barem trudim to postati, jer me upravo to shvaćenje dovodi do zaključka da sam ovdje da bih uljepšala nečiju tuđu realnost, sadašnjost, da nisam samo broj, onaj pijun u masi, samo robot, već da trebam shvatiti da imam svoj put, razlog, svoj cilj, svoju bit koja može kako otežati, tako i nadasve olakšati tuđu... Imate li vi ikada takav osjećaj, plaši li vas i što o njemu mislite? |
nadnevak 07.11.2005., (ponedjeljak)
Iskreno...
|
Sada sam se malo ohladila, mini živčani slom je gotov... ako trebate kakve savjete od mene, slobodno tražite, ali evo some short tips... - Balašević u ovim slučajevima ne pomaže :-) - Vozite se u tramvaju... pa nećete plakati... - Kad ste na poslu/faxu što više komunicirajte s ljudima s kojima niste tako bliski ili su vam autoritet tako da nećete briznuti u plač bezveze - Ako imate kakvu frendicu koja ima malo dijete, pozovite se na kavu, jer onda nećete imati vremena razmišljati o svojim nebulozama već ćete se zabavljati s djetetom, a osim toga kad vam taman nahranjeno dijete riga preko ramena, svijet postaje više nego smiješan :-) - Obavezno se primite posla, odite na kakav sastanak, i javite se prijatelju koji vam je spomenuo da bi mogli pomoći s svojim volonterskim angažmanom :-) ... eto tako mi je baš i prošao dan... suze sam zadržala kada sam ulazila na posao, rješavala sam s našim informatičarom neki problem na kompu, kasnije mi se Dominik smiješio kada sam ga nosila, nakon čega je i povratio Bebimil po meni :-) ... a najbitnije od svega, vozila sam se u tramvaju dosta dugo, dovoljno da malo bolje proučim tu svoju "situaciju" i skužim da sam početak kraja započela baš zato da se ustanem s poda kad me netko konstantno šuta.. jer možda sam plavuša, ali glupa nisam :-) i svi oni savjeti koje sam prijateljicama djelila morali su i na meni djelovati... ...skužila sam da ne trebam takav život, ljubav na daljinu, s tipom za kojeg nisam niti sigurna sviđa li mi se toliko da se ponašam na ovaj način... ... skužila sam da me boljelo samo to što se netko prema Meni tako ponaša, te što i ta nada koju sam u Nas imala prestaje, a nisam mislila dali želim da uopće traje ili ne želim... ...sada više nije bitno hoće li mi odgovoriti na mail ili neće, sada više nije bitno, jer horizonti se otvore kada zbilja shvatiš svoje želje i prohtjeve :-) Pusam vas sve i hvala na podršci, jako je dobro došla i pomogla u mojim zaključcima :-) p.s. Valcer se može plesati u jednini, samo kaj onda smiješno izgledaš ;-) |
Namješten osmijeh
|
Trčala sam kroz podhodinik, u ušima je sviralo Miholjsko leto... trčala sam da pobjegnem od svojih groznih misli, misli o tome koliko sam glupa i jadna, i koliko se ponižavam, i da nemogu vjerovati da to radim, od misli da sam ja kriva za to sve što se dogodilo, od misli da je normalno da me nemože voljeti ovakvu...i od misli da uopće pomišljam takve pizdarije... trčala sam u ritmu, bježala, jer bio bi grozan prizor jedne ogromne poblajhane djevojke kako suznih očiju pleše valcer sama sa sobom na kiši na stanici kod Glavnog... ... da imam malo više snage, trčala bih skoz do Trga, mada ni to nebi bilo dovoljno da im pobjegnem, pobjegnem mislima... |
nadnevak 06.11.2005., (nedjelja)
BOOOOM
|
Ja sam puzačica...ja pužem...i kad mi netko veli, ja bi te malo gazio, ja se taman namjestim da mi probije rebra... i sada pužem, cijeli hebeni dan pužem...a zašto, zato što mi neda priliku da mu velim da je konj, da mu velim da je đubre, da mu velim koliko me boli ta njegova šutnja, da mu velim da sam ga gotovo zaboravila u ova 3 tjedna...sve do danas...kad je đubre iz prostog bezobrazluka uključio taj glupi msn, i neće da mi se javi... A ja, ma neću ga moliti, gadi mi se to sve, neću ga moliti da se javi samo kako bih ja mogla opaliti paljbu po njemu...jer to je jedino što želim, ništa drugo, niti da bude kao prije, jer nemogu s takvim čovjekom razgovarati, ne želim s takvim čovjekom razgovarati... Samo, ja sam puzačica, ja pužem, i vjerojatno mu netrebaju nikavi dokazi, i dovoljno je i ono malo što sam mu do sad rekla, da bi shvatio da sam bila luda za njim, da bi se nahranio mojim razočaranjem, mojim suzama napio, a s mojom boli nasladio... E pa neću ti dati gušta toliko da da mi polomiš sva rebra, jer već si polomio ono što ona skrivaju, a pluća si ostavio bez zraka... Ja sam puzačica, a on, kao iz onog groznog filma, isisao mi je dušu...jer ja sam mislila da sam već na svašta naviknuta i da sam svaša prošla, ali sad vidim da kod mene to sve kasni jako...moja prva ljubav... Glupa sam si... osjećam se odvratno, osjećam se jadno, zgaženo, prljavo, užasno... i zbog toga što vidim iz svojih reakcija da mi je do njega još stalo, a to ne želim... ne patim, kada nije tu, ali ipak boli kada vidim da me ignorira u toj mjeri da mi ne želi niti reći da sam luda i da prestanem srati. Jedna mi je frendica pokušala slikovno objasniti što ja radim... pikam prstom u vrećicu govana, znajući da su govna unutra, ali ja ipak pikam dok mi se ne rasprsne u facu... E pa ja želim da mi se rasprsne u facu, e pa ja želim bilo kakvu reakciju od te vreće... jer nemogu vjerovati da se netko može ponašati tako djetinjasto, a baš sam zato njega izabrala, jer je izgledao i izdavao se za ozbiljniju i odgovorniju osobu, za razliku od one hrpe mojih nedohranjenih vršnjaka! |
Samo postojim...bez stalnosti
|
Vratila sam se upravo s mise... nisam bila već neko vrijeme, već nekoliko mjeseci, već toliko dugo nisam vidjela niti društvo koje me je vezalo uz tu zajednicu...a falilo mi je... Nekada sam davno bila odvojena od svega, od vjere, Boga, mise i ostaloga, i mislila sam da su ti ljudi koji idu svake nedjelje na misu bezveznjaci, ali kada sam ja postala dio toga, vidjela sam da nisu ništa drugačili nego drugi...ima tu svega, i nesuglasica, i grupica, i tračeva, ali najviše od svaga... ima puno više razumijevanja i brige...a to mi fali... Fali mi imati jednu sredinu, jednu učestalost, kojoj se bar svake nedjelje vraćam, ako već ne stignem na tjedne susrete, zbor ili neke posebne akcije...fali mi... I glupa sam si već jer se vidim kako funkcioniram, imam svakodnevicu i ne stignem se naći s prijateljima, prošetati, otići na kavu, s nekima se čuti bar telefonom...i osjećam se grozno... jer mi fali učestalost razgovora i druženja s najdražima, pa makar to bilo uz čips i kavu i gledanje sapunice, ili šaranje po Črnomercu ili pak učenje u nsb-u, ili...ili Zanemarujem sve što mi je nekada bilo bitno, druženje, prijatelji, šetnje, misa, vjeronauci, imati smisao života...zanemarila sam i to...smisao Želim biti ona stara, raditi, učiti, ići utorcima na susrete, piti kavu u Trnskom, voziti se vlakom do Zaprešića, posjetiti Špansko, gledati sapunice kod moje najdraže mamice i bebice:-) Najviše od svega želim imati smisao, ne želim lelujati, ponovno odlaziti i vraćati se nekuda...mislim da mogu sve stići, da mogu svuda biti prisutana i dušom i tijelom, jer ništa se ne kosi jedno s drugim...jer sve moje je bitno povezano...a ja se ponekad ponašam kao da imam vremena samo za jedno, a drugo zamenarujem... i baš zato, ne želim da se moji prijatelji osjećaju zanemarenima, jer nikada to niti nisu bili, a ja im svojim ponašanjem pokazujem drugačije... Umorna sam, želim se odmoriti, pa ponovno iznova posložiti u svome životu, jer ovako, navrat na nos, ništa nema smisla, sve je bez početka i kraja...a ja nisam stalna...nigdje ne postojim kao činjenica, osoba koja je tu i negdje ne odlazi... Samo postojim, samo dišem, jedem i živim, život prolazi pored mene, a ja ga puštam...jedino od svega znam, prijatelji ipak ostaju, a s njima i Bog, bar u nedjeljnim misama. Imate li vi kada osjećaj da plovite bez pramca? I da na svom putu ponekad prolazite pored važnih stvari, osoba i događaja, ne shvaćajući da su važni? |
nadnevak 05.11.2005., (subota)
Ja sam Chi, a vi?
|
Evo odlučeno je...ipak ću biti ono što jesam...samo jedna mala (odnosno velika) Chi... a ovo je moj mali kutak :-) pošto sam ja velika, ni kutak nije doslovno mali...a ima ovdje mjesta i za sve vas :-) U duši ću ipak ostati štrumfeta...bucmasta, vesela plavuša, nadam se sa tendencijom da razveselim i cijelo svoje blog selo (sad će si dečki svašta pomisliti). Pusam vas i hvala vam na sugestijama! Vaša... Chi |
nadnevak 04.11.2005., (petak)
DILEMEEEEEEEEE
|
Upisala sam tu na blogu, svoj nick u Pogodak pretrazivač...i onda sam shvatila da već postoji jedna Štrumfeta...nije naziv bloga, već nick s kojim se djevojka potpisuje... pošto sam ja došla kasnije, bilo bi u redu da promijenim ime... što vi mislite o tome? i koji bi mi nick savjetovali... ja nemam pojma...štrumfeta mi je tako super, drago, a osim toga i štrumfeta je bucmasta plavuša...bas kao i ja... nemam pojma... kako vam se čini siguran-jak-slobodan? ili da bude jednostavno mala_chi? Jer naravno ovdje postoji već jedna Chiara (to je moj moj nadimak u većinu krugova u kojima se krećem na webu) PLIIIIIIIZ HELP Meeeeeeeeeee |
nadnevak 03.11.2005., (četvrtak)
Balon
|
Evo da i ja nekaj napokon napišem... tako sam zadnjih dana sva buljava hehe...kako moja frendica veli...imam u glavi napuhani balon...i nemam pojma kaj će se dogoditi kad pukne... Znate ono, kad mislite sad je napokon sve dobro, i onda se opet nekaj drugo javi...samo onako da mi nebude dosadno u životu... Mrzim biti tajnica... mrzim da se ljudi dreče na mene, šta ja znam zašto taj honorar od prije 2 godine nije isplaćen! Mrzim kad moram obavljati stvari za koje se nisam niti školovala... da sam htjela išla bi u ekonomsku, a onda i na ekonomski fax...grrrrrr Mrzim kad se pokvari zaostali program za knjiženje, a ni njegov tvorac nema pojma kako da to popravi, jer se to u 8 godina tog programa još nije dogodilo... E PA DUŠO MOJA...NEMAŠ TI POJMA KAJ JA RADIM SOFTWAREU... KAKVE JA KVAROVE RADIM TO SVIJET JOŠ NIJE VIDIO... ...jedva sam se suzdržala jučer da i hardwareu ne napravim nešto... ...a o printeru da ne pričam...moram printati na 2 kata niže... ...mrzim i kad moram detektirati tuđe pogreške iz 2003.g. i danas se ja osjećati neugodno zbog toga što su još neriješene... ...mrzim i kada moram brinuti od tome dali smo potrošili svu lovu iz buđeta... ...mrzim i kad moram misliti na to dali će biti za moju plaću... ...mrzim i to što mi se svaki dan nabija na nos da sam jedina ja tamo plaćena a svi ostali volontiraju... ma f... off... ...popravila sam sama taj glupi dos program... ...printer ću ili baciti s 3 kata, ili ću napokon smršaviti jer se stalno penjem gore dolje... ...sutra se idem ulizivati u poreznu upravu za nečija tuđa sranja... ...mislim da ću teti na Burzi rada ipak dati svoj pravi životopis s pravim iskustvom... ... jer raditi na tuđi student servis, za smiješnu satnicu...postaje prilično bezobrezno... |
A tek mu je stotinu godina
|
MJESEČINA Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini, Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao. Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, Gledao sam s tobom, u zanosu, Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove, U rasvjeti mliječnoj i smijehu. Oh, kakve li smo krhke igračke U krvničkima jakim rukama! Tuga me je, i ja sam posve sam: Mjesečina večeras grob tvoj poliva. Mjesečina večeras meni šapuće Da tebe nema, i nema, zauvijek. O, dugo, dugo, još dugo poslije nas Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi: Naže se sunčani dan, Večernje sjenke oduljaše; Mjesec se pomalja Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini. Dragutin Tadijanović  |
nadnevak 02.11.2005., (srijeda)
Ti Koja Imaš Nevinije Ruke
|
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu. Vesna Parun |
nadnevak 01.11.2005., (utorak)
Tikvu vam vašu...
|
Uh strašno mi ovo ide na živce...putujem od Slunja prema Zagrebu, i u mjestima koja do jučer nisu znala što je televizor, vidim izdubljene tikve na balkonima...od kad mi to gajimo taj glupi običaj? Možda je to nekome zabavno, ali meni nije nimalo... jer mi u svojim korjenima, običajima i tradiciji imamo samo Maškare iliti Karneval... nemamo halloween...Naše se domaće, vulgaris vještice nisu bavile dubljenjem tikava, kod nas su se ako ćemo tako... događalja prava vraćanja, letenja na metlama i ostalo... ...osim toga vjernica sam...katolkinja...a danas je blagdan Svih svetih koji se nemože ni na koji način uspoređivati s ovom glupošću koju svake godine sve više prihvaćamo kako dio svoje kulture... Pitam se kako to da nikome ne padne na pamet obilježiti Dušni dan...kao naš halloween... možda zato što mi nemamo strah od svoji mrtvih duša, već poštovanje, pa ne radimo od njih još veći biznis od onoga kojeg čine prodavači cvijeća i svijeća? Ovo nije direktno vezano uz ovu temu...ali mi se anegdota svidjela... Jedan trgovac htio je na brzinu iskolovati svoga sina. Opazivsi vrlo opsiran program kojimu je nudio ravnatelj skole, zacudeno upita: “Pa zar moj sin mora sve to uciti? Platiti cu vam da mu skratite skolovanje. Koliko trazite?” Ravnatelj mirno odgovori: “Sve ovisi o tome sto zelite da mali postane. Vidite, kad Bog stvara hrast, uzme si obicno dvadesetak godina. Ali ako treba stvoriti tikvu, dovoljna su mu i dva mjeseca.” |
Svijeća za tijelo koje sam poznavala, za dušu koju ću još upoznati
 Danas smo šetali po zagrebačkim grobljima, obilazili svoje pokojne, bili smo prilično zadovoljni jer smo ih sve "pronašli", jer u moru tih umrlih duša, danas prepoznajemo svoje samo po nadgrobnom kamenu. Ali danas, više nego prošlih godina, bila sam tužna, jer samo jedno polje niže od groba tijela mojega djeda, kojeg se gotovo ni ne sjećam više, leži tijelo jednoga divnog dečka koji je nesretnim slučajem otišao od nas... Ponekad shvatim... da mi ne znači mnogo posjećivati grobove nekih davnih ljudi, nekih meni nepoznatih rođaka i prijatelja, mada ih se svih sjećam kako se smiju...volim gajiti lijepa sjećanja...Počeli su odlaziti prijatelji i rođaci koje sam životom nosila...koji su za sobom ostavili moje prave iskrene suze...mada sam znala da nisu otišli zauvijek...da nisu otišli... da su ovdje...možda se samo tješim... ...a Dado...friško je sjećanje...i njega se sjećam kako se smije, jer smijao se zadnji put kada sam ga srela...ali mnogo je suza bilo i ostat će na njegovom putu kroz vječni odlazak k Bogu. Vjerujem da se smiješ i tamo, na Boljem mjestu, i ne želim plakati kada ti vidim lice, jer previše si tuge ostavio svojim najbližima, nemoraš i nama...dalekima...jer znam da si htio ostaviti veselje... veselje je bilo poznavati te...znam samo da ću se truditi živjeti kako si ti živio...jer još će veće veselje biti kada se sretnemo na tom Boljem mjestu... |
