MM

nadnevak 31.12.2005., (subota)


Novogodišnje želje

Neki dan sam se nasla na kavi s frendicom i frendom, pošto sam im debelo kasnila već su razvuzli raspravu, i prva stvar koju su me pitali je bila "Jesi li ti sretna ili nesretna?"


Ja sam sretna!


Naravno, pitanje je imalo filozofsku podlogu, konkluzija do koje je došao taj moj prijatelj, da se svijet dijeli na dvije vrste ljudi, one koji su rođeni da budu sretni, i one koji su rođeni nesretni. Potonjima, naime ništa nikad ne ide od ruke, prolaze životom, ali za sve se u globalu moraju dobrano potruditi, a i kada se potrude, ne znači da će dostići cilj, jer uvijek je tamo neka rupa u koju putem mogu upasti. I ja si mislim čemu onda živjeti?


A oni drugi, sretni, ljudi su kojima ništa ne polazi po zlu, sve što krenu, oni i završe, zadovoljni su, imaju veliko samopouzdanje i na svijevrstan su način zaštićeni od nesreća.


I onda, ja si mislim, u nekim stvarima sam se u razgovoru, koji je believe me bio kompleksan, s njime i složila, ali nikako se nemogu složiti s time da se neki rode nesretni. I možda nije sve u stavu ako ti nemaš na ćemu taj stav graditi, ali kad sam sebe bolje upozaš uvijek dobiješ te temelje za stav, samoga sebe.


Ne vjerujem u to, to bi definitivno išlo protiv svega onoga što ja mislim, da se za sebe moraš izboriti sam...sam odlučiti koja ti solucije bolje paše...sreća ili nesreća.
Ponekad kad nas uhvati depra o sebi pričamo i mislimo vrlo loše i nepoticajne stvari, a one u biti nisu takve.
Tako i ja, voljela sam o samoj sebi gajiti mišljenje da sam sramežljiva, da sam zadovoljna sa svima što pred mene staviš na stol, da nisam dobra u učenju novih stvari, od jezika, plesa itd. I da me ništa pod molim Bogom ne smeta na ovom svijetu, s svime se mogu nositi. I za vjeke vjekova sam bila sigurna da nikada neću biti sretna u ljubavi, da se nikome pod milom Bogom ne sviđam i da ću biti nesretna. I najvažnije od svega, da sam slaba da bih mogla izraziti svoj stav, slaba da bih mogla podijeliti svoje mišljenje u relevantnim situacijama...da sam slaba...


A sada, sada sam počela prihvaćati sebe kakva u biti jesam, da teže učim jezike, plesne korake, ali imam ritma a i sluha...
Da, zbilja sam zadovoljna s onim što pred mene staviš na stol, ne tražim puno, ali začine nosim sa sobom...
Da, još uvijek nisam sretna u ljubavi, ali nisam niti nesretna, i znam da ću jednoga dana izgraditi upravo ono o čemu sanjam svih ovih godina...
I, o ne, nikako nisam slaba, moja jačina je u onome što dobivam od drugih ljudi, podršku, slušanje i ljubav.


I da, JA SAM SRETNA.


Sretna sam sa svojim životom ovakvim kakav je sada, sretna sam s time što sam samosvjesna osoba, sretna sam s time što imam obitelj koja me voli i podržava, sretna sam s time što imam prijatelje na koje uvijek mogu računati, sretna sam s time što sam i ja osoba na koju mogu računati prijatelji, a i ona za koju roditelji i brat znaju da ih voli...


SRETNA SAM


I nema veze što nemam dečka, i nema veze što me svakodnevne poslovne situacije frustriraju, i nema veze što vec 2 mjeseca nisam i prismrdila nad ispitnom literaturom, a kamoli na predavanje...


I nema veze, jer to nisu znakovi da sam se rodila nesretna, i nema veze jer to nisu znakovi uspješnosti!


Svakome od nas većinom mnoge stvari idu od ruke, ali ih ne primjećujemo, nego volimo slagati novogodišnje liste od onoga što bi bi željeli biti... nikad se ne sjetimo onoga što već jesmo....


E pa ja neću slagati listu, jer opet bi na njoj bile stvari koje sam upisala i prošle godine, godina je bila viiiiiiiiše nego odlična, kako to kada mi se nije ispunilo ništa s tog popisa?


Dali uopće želite da vam se išta ispuni s tog popisa, jer ako želite to bi već pokrenuli, ja sam zaželjela smršaviti, a ni jednom nisam pokrenula djetu, evo i sada žderem medenjake :-)


ŽELIM VAM SVE ONO ŠTO NISTE STAVILI NA POPIS NOVOGODIŠNJIH ŽELJA,
SVE ONO ŠTO VAM SE DOBRO U SVAODNEVNOM ŽIVOTU DOGAĐA, SVE ONO ŠTO IMATE U SVOJEM SRCU,
SVE ONO ŠTO NOSITE U SVOJOJ DUŠI,
SVE ONO ŠTO JESTE,
ALI 2006. PUTA VIŠE I BOLJE!

Sretna vam nova godina, ona nije ništa novo, ništa posebno, samo je još vremena da ostvarite SEBE!

Pusa

- 16:24 - Komentari (11) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 27.12.2005., (utorak)


Bolesna

Ja sam se fakat razboljela, a morala sam danas na posao, evo kad sam se vratila doma u 16, nakon 2h hodanja po bankama i poštama i ko zna čemu još, najela sam se ko guzica, nisam imala pojma kako uopće mogu gutati, ali najela sam se i zaspala, sada je pol 11, probudila sam se prije 10min i opet mi se spava...SUTRA OSTAJEM DOMA!


Pocuclala sam cijelu vrečicu bombona u ta dva sata šetanja jer se moje grlo odlučilo igrati kaktusa, hebate kad ti dijelovi tijela poblesave...a još ću dobit i mengu (većina ste cure pa me kužite), jedino me muči kak već nisam dobila, ma ne zbog trudnoće, jer dosta je jedno bezgriješno začeće ovih dana, nego sam prestala sa pilulama i sad nemam pojma kaj se događa, osim da sam opet grlo podsjetila na kaktusizam, idem po bombon, ček...


I još nisam nabavila poklone za ljude moje, samo sam jednoj frendici napravila naušnice, a ovi moji doma, nisu ništa dobila, grozna sam kćer, ma do kraja tjedna će svi dobiti nekaj, spašava me ova situacija da se nemrem s nikim vidjeti ovih dana...


Zaljubljenost, ma tip je super i super i super i tak, jedino za sada kaj znam je da voli Thopmsona, ali i od te bolesti se da izlječiti s adekvatnom terapijom...


Ma zgodan je, i što da još velim, možda to da me pere neka brija da nije moguće da nema curu...garant ju ima... ali ipak se čini da nema, a ja pošto znam sebe, kad ga vidim zatiltat ću, mucat ću (pazi ja...mucam? užas) i pričat ću bedastoće, ko zna, možda zagrizem u onaj najgori stadij pa ga uopće nebudem doživljavala...tako da bolje da brijem da ima curu, jer tada ću bar biti opuštena i normalna...


Jedino ako mi opet ne dođe s tim svojim divnim smješkom i provali neki kvazi kompliment kako mu je drago da bla bla bla....e onda, onda ću se samo proliti po podu...

***update***

Neću vam nista još pričati o njemu da nebi morala pisati post za poricanje :-)

- 22:53 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 26.12.2005., (ponedjeljak)


Mjenjam se

Ne da se baš ono pravo mjenjam nego sam u zadnje vrijeme skužila da pomalo postajem sve svjesnija sebe, znate ono kad vam ljudi briju o tome kakvi su oni, i kako se poznaju dobro i kako znaju kontrolirati svoja ponašanja, pa eto to je meni bilo sve bullshit....a sada postajem jedna od njih...hehe


Svakim danom svi otkivamo nešto novo o sebi, o svijetu, o životu, ljudima i međuljudskim odnosima, ali većinom nismo toga svjesni, idemo kroz život kao muhe bez glave razmišljajući o tome da kasnimo negdje, da nas boli nešto, da imamo rokove, da nismo učili, ili da jednostavno onaj majmun nije nazvao već 3 dana. I onda se te svakodnevne misli još i trodimenzioniraju u ovo Božićno vrijeme, prvo oko toga što sve moramo kupiti da bi napravili dobar objed, fine kolače, da bi usrećili svoje bližnje nekim poklonom, da bi, da bi...A onda, kad sve to polako prolazi susrećemo se s mislima da to sve nije Božić, da to sve nije Isus, ono malo čudu što bi se trebalo svake godine iznova roditi u našim srcima... Kako se nosimo s time?


Onda pak, susrećemo se s većim brojem nasmiješenih ljudi, s ljudima za koje možda nismo imali vremena cijele godine, ali eto sada imamo 3 slobodna dana, dva od toga se ne posprema kuća i ne prave kolači....onda skužimo koliko nam fale neki ljudi, a koliko neke u daljnjem životu ne želimo zavaravati s svojih jedva 10% simpatije...


I sad, opet nam misli ne staju oko toga kako se trebamo srediti za misu, kako bi željeli da se naši pokloni svide drugima, pa i do toga da nemamo blage veze di ćemo ispratiti staru i dočekati novu nam godinu.


Previše zbrke u glavi uz već uobičajene one svakodnevne, ali eto meni su ipak na um počele dolaziti neke stvari....


Primjetila sam koliko sam radosnija, koliko sam slobodnija, koliko sam ljepša, i koliko sam zadovoljnija sa svojim životom, i primjetila sam da postoje trenutci kada me naprosto iznenadi neka moja odluka, neka riječ provaljena preko usta, koje nisam bila niti svjesna da je u meni, da je tu, da sam to ja i da se ne mislim više skrivati iza neke maske uplašenosti, neke maske neprihvaćenosti, neke maske 100kg, neke maske ja nemam pojma o ničem, pa i maske ja imam pojma o svemu...


Evo, recimo kroz ovaj cijeli mjesec došašća sam bila rastegnuta na milijun strana, i radila milijun stvari u isto vrijeme, previše me to pritiskalo, previše me to mučilo, kao što ste i primjetili, ali danas, drago mi je da sam se u sve uključila, da sam sve probala, jer inače, nikada nebih svatila što želim raditi u životu...i tako sjedeći na 30minutnoj kavi kod frendice pričale smo o nekom njezinom projektu, i ona me molila za pomoć, a ja opet gledajući problem kroz one svoje naočale "ja nemam pojma o tome", sam kroz razgovor shvatila da imam pojma, bar više od nje ili nekog drugog, pojma o tom nekom problemu, i nisam mogla vjerovati da čujem svoje riječi kako elokventno govore o nečem što ja u suštini "nemam pojma"....umrla sam od smijeha sebi kasnije kako sam blesava...uzas :-)


I onda na toj istoj kavi, razmišljajući kao već kasnim, ispadne mi iz usta da ne želim u životu raditi s djecom jer imam osjećaj da me ne prihvaćaju, volim djecu, ali nikako neznam kako da im se približim...barem na neki način opušteno, profesionalno, ili kako god...i eto ga, riješih milijun stvari koje su me do sada opterećivale i mučile....nemojte me tražiti da idem volontirati k djeci u dome, jer je se njih "bojim"... nije moja obaveza imati iste sposobosti igranja s djecom kao mnogih mojih frendica i kolegica, sigurno netko od njih nema sposobnost komunicirati s starijim osobama s toliko interesa koliko možda imam ja (mada ni ja nemam mnogo)....


Što htjedoh reći, imala sam osjećaj da se gubim, da se rasipam na sto strana i da ću izgoriti u tome još prije nego uopće krenem, ali sada znam da imam pravo birati svoje akcije, birati svoje kontakte i da nemoram s svim ljudima biti ful i naj i best, jer to jednostavno nemože biti...jer što se više mučila, to je i više ljudi koji mi ne odgovaju, a onda nekoć, a ponovno i sada, ne vidim više toliko minusa u drugim ljudima...svima dajem 10 bodova....


Možda ćete reći al ga ova sere, ali znajte, ovo je moj kanal za superviziju sebe, moj kanal da svaki dan istresem svoje frustracije i svoje sreće, i tako namjeravam činiti i dalje, ovdje na ovom mjestu, gdje su tetke sa ladnim trajnama...


I još nešto, opet sam se razbolila, boli me grlo i na radost sviju oko mene, danas malo manje pričam, ali eto pišem...


I da, mislim da sam se zaljubila, a o tome ima li to korjene, znat ću za nekoliko dana nadam se :-)

Pusam vas, svjesna sebe ja :-)

- 23:24 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 24.12.2005., (subota)


Sretan Božić!


Neka Bog toplinom i ljubavlju blagoslovi i ovaj dan, kao što ga je blagoslovio onda kada je poslao svoga Sina:-)

Image hosted by TinyPic.com

- 20:01 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 22.12.2005., (četvrtak)


Marijin San

Chi vam je veri bizi u zadnje vrijeme, pa vam samo ostavlja jednu pricu na razmišljanje. Pusam :-)




Marijin San


Marija, majka Isusova usnula je san, te Josipu, svome muzu kazuje ovako:
"Josipe usnula sam san, ali mi se cini da ga uopce ne razumijem.
Sanjala sam izgleda nesto o rodjendanskoj proslavi za naseg sina. Cini mi se da je to bilo to.
Ljudi su se tjednima pripremali za slavlje njegova rodjendana. Ukrasili su svoje domove i kupili nova odijela. Isli su u kupovinu kupiti najdragocijenije darove.
Ali znas sto? Sve je to bilo cudno i neshvatljivo jer darovi koje su kupili nisi bili za Isusa.
Zamotali su ih u predivan papir, zavezali s prekrasnim masnama i stavili ih ispod drveta. Da, drveta Josipe. Imali su drvo u svojoj kuci. I drvo su okitili. Grancice drveta bile su ukrasene necim svjetlucavim. Na vrhu drveta bila je jedna figura. Cini mi se da je bio andjeo. Izgledao je divno. Svi su se smijali i bili sretni. Svi su bili uzbudjeni vidjevsi darove.
Ali, znas sto se dogodilo, Josipe? Oni su darove dali svima, ali ne mom sinu.
Mislim da ga cak nisu ni pozvali na rodjendanskou festu.
Jos gore od toga, nisu ga cini mi se ni poznavali!
Nijednom nisu spomenuli njegovo ime.
Ne izgleda li to cudno? Proci kroz sve te ceremonije kupovanja i kicenja, a dijete cak i ne poznajete.
Imala sam najcudniji osjecaj misleci stalno o ovome: da je nas sin otisao na to slavlje njegova rodjendana, on bi se osjecao vrlo neugodno. Sve je bilo tako divno, svi su bili tako dragi, a meni se ipak plakalo.
Kako zalosno za Isusa NE BITI POZELJAN, niti pozvan na svoje vlastito rodjendansko slavlje.
Sretna sam da je to bio samo san.
Kako bi to bilo strasno da se to u stvarnosti dogadja!"


- 09:18 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 19.12.2005., (ponedjeljak)


Prst u anus je poput rukovanja

Dragi moji, nisam mogla odoljeti da ovo ne napišem!
U kakvom mi to svijetu živimo?


'Mora sudjelovati spolni organ jedne osobe i on mora prodrijeti u tijelo druge. Prst i anus nisu spolni organi, to se u hrvatskom jeziku zna', kaže sudac poznat po suludim obrazloženjima.


GOSPIĆ - Suđenje za navodno silovanje američke košarkašice Ilishe Jarett nedavno je završeno u Gospiću nepravomoćnom oslobađajućom presudom za optuženog ličkog tajkuna Josu Mraovića. Već samo ekspresno suđenje, u samo nekoliko sati, bez saslušanja žrtve, izazvalo je mnogo pitanja. To, kao i čudne najave u objašnjenju presude, izazvalo je tužitelje i zastupnike žrtve na najavu opširnih žalbi. Samo su čekali službeno obrazloženje, koje je ovih dana u nekim dijelovima šokiralo. Kako piše Glas Istre, posebice je istaknut dio obrazloženja u kojem sudac Branko Milanović ono što se (po optužbi) dogodilo američkoj košarkašici u krajnosti uspoređuje s običnim rukovanjem.


Milanović je već na izricanju presude ukazao da to ne smatra silovanjem niti sličnom radnjom jer "nisu upotrijebljeni spolni organi". Prema tvrdnjama optužbe, u seksualnom napadu na košarkašicu Mraović je na koncu, nakon fizičkog napada, prstom prodro u anus žrtve koja se branila. Tužitelji to smatraju radnjom izjednačenom sa silovanjem i dodaju da je sportašica Mraovića, zahvaljujući svojoj spremnosti, fizičkom snagom i udarcima spriječila u daljnjim napadima.


No sudac Milanović u svom obrazloženju tvrdi da "u počinjenju te radnje mora sudjelovati, ili na strani počinitelja, ili na strani žrtve, spolni organ jedne od osoba i on mora prodrijeti u neki od ostalih dijelova tijela druge osobe, jednako kao što prodire u spolnom odnošaju... U ovom slučaju ni prst ni anus nemaju svojstva spolnosti, ako bi bili u međusobnom kontaktu, jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa njihovim kontaktom ne ostvaruje se spolna radnja i ne može se izjednačavati sa spolnim odnošajem... U hrvatskom jeziku zna se točno što je spolni odnošaj, zna se točno što je spolna radnja i nitko ne može nešto drugo navesti kao spolnu radnju, niti izjednačiti sa spolnim odnošajem", objašnjava Milanović dodajući: "Kada bismo prihvatili da je svaka radnja u međusobnim kontaktima izjednačena sa spolnim odnošajem, radnja koja se može podvesti pod ovo kazneno djelo, tada bi nastao kaos u pogledu primjene ovog kaznenog djela u praksi, jer bi se svaki dodir između dviju osoba praktično mogao smatrati počinjenjem ovog kaznenog djela, ako jedna od osoba nije željela tjelesni kontakt s drugom osobom, pa bi i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja, a što je neprihvatljivo", piše u obrazloženju.


U ostalom dijelu obrazloženja oslobađajuće presude sudac tvrdi da nisu pronađeni dokazi koji bi potvrđivali priču Amerikanke, posebno napominje da nema bioloških tragova. Na to tužitelji odgovaraju da ih ne može ni biti kad je optuženiku namjerno dan cijeli dan prije no što je slučaj pokrenut pa je optuženi sakrio odjeću i tragove. Tužitelji se pitaju zašto sudac nije saslušao žrtvu. Sudac obrazlaže da niti jedan iskaz svjedoka ne potkrepljuje tvrdnje navodne žrtve, a za to što ona nije saslušana na sudu okrivljuje samu Ilishu Jerett i njenu obranu.


Ovo nije prvi put da se sudac Milanović 'proslavio' obrazloženjem svojih presuda. Javnosti je postao poznat po presudi od 13 godina zatvora Svetozaru Karanu za ratne zločine, u čijem je obrazloženju napisao: "Optuženi sa svojim precima i Osmanlijama već 500 godina vrši genocid nad Hrvatima". Tu je presudu Vrhovni sud srušio i vratio na ponovno suđenje pred promijenjenim sudskim vijećem.


Preuzeto sa: Iskon. hr


Nema se ovdje vise sta za dodati!
Molim vaše komentare:-)

- 16:57 - Komentari (7) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 18.12.2005., (nedjelja)


A gdje je Hepi end?

Gledala sam sada zakon film, ovaj novi od Matanića - "Volim te". Jeste li ga vi gledali?
Zbilja mučna tematika, realna i dobrodošla u današnjem svijetu kada se od raznoraznih bolesti teško da možeš obraniti.
Ponekad koračamo životom naoko bezbrižni, u jednu ruku muče nas svakodnevni problemi, od škole, faksa, posla, odnosa s partnerom, obitelji, nekim zdravstvenim tegobama, ali se u mnogim slučajevima ne osvrćemo na opasnosti kao što je HIV.


Mislimo li dovoljno kako da se zaštitimo? Razmišljamo li i onda kada smo s nekim u dužoj vezi? Razmišljamo li i onda kada smo se opskrbili kontracepcijskim tabletama? Razmišljamo li i onda kada krećemo u dublje odnose s osobama za koje neznamo jesu li ikada o tome razmišljale? razmišljamo li onda kada kažemo da je s kondomom grozno ? Razmišljamo li o tome onda kada se pravimo face?


Ne želim poticati na paniku i nije dobro sve svoje odnose provlačiti kroz filter "Opasnosti od zaraze HIVom".
Ali ipak vjerujem da ponekad mislimo da se to događa nekome drugom, da se to događa negdje u Africi, da se to događa samo u Americi, samo slavim osobama, ili samo prostitutkama...
To se događa ovdje, to se događa sada, ne samo ovisnicima i homoseksualcima, i ne samo promislulitetnima i nepažljivima.


Onda s druge strane, ok, prihvaćamo, to se događa sada, ali i dalje neznamo kako se to događa, gripu možemo predvidjeti, rak se rađa iz stresa, a HIV, od kud HIV dolazi?


HIV se prenosi krvlju i spermom, ne prenosi se poljubcem, dodirom ili zato što smo se u tramvaju primili za prečku...


Rak se liječi kemoterapijom, viroza C vitaminom, a kako se liječi SIDA?


Cigareta skračuje život za 8 godina, rak ti ga skrati na slijedećih nekoliko, a SIDA? Od kad se od SIDE umore?


"Imam visoki krvni tlak, i mislim da ću s njim živjeti još dugo, pogotovo ako izbacim svinjetinu i masnoće..."
"Imam rak dojke i ako se sve dobro poklopi odrezat će mi je, a ja se nadam da mi se više neće nikada vratiti, ili bar slijedećih 10 godina."
Ponekad su baš ovo rečenice iz usta ljudi koji se nose s bolestima o kojima se manje više mnogo zna.


A što je s onima koji ni sami neznaju ništa o bolesti s kojom su se naglo počeli nositi, s onima koji o SIDI znaju samo to da se od nje umire, koji o tome znaju to da više nema onog opuštenog seksualnog odnosa...
"HIV samo pozitivan i umro sam u trenutku kada su saznali svi oko mene..."riječi su koje me podsjećaju na to da se strah rađa iz onoga što ne poznamo.


Zašto je to tako? Zašto bi se u ovom suvremenom svijetu moralo izolirati malo dijete koje je ni krivo ni dužno zaraženo HIVom? Zašto bi se pokopalo osobu koja zna da će se čitav život morati nositi s tom bolešću?
Pa zar nećemo svi jednog dana umrijeti, možda nam se baš sutra nedaj Bože dogodi nešto što će završiti naše živote?
Pa zar nisu dovoljno prošli s tim što se moraju nositi, od vlastitoga straha, do odbijanja od okoline, do vječnog žaljenja?
Pa zar nije dovoljna kazna tim ljudima to što im je život odjednom postao bezvrijedan a opet tako skup?


A možda su baš transfuzijom primili zaraženu krv, a možda su baš prvi put ušli u seksualni odnos s osobom kojoj su neizmjerno vjerovali, a možda su baš silovani, tako rođeni ili namjerno zaraženi?


Moramo li ih i mi kazniti svojim odbijanjem, svojim neprihvaćanjem, svojom lijenošću da se informiramo, svojim željenjem što će umrijeti, kao da mi nećemo nikada...



- 23:22 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 17.12.2005., (subota)


Božić dolazi

Eto mene malo napokon :-)
Ali neću dugo jer me ovo čudo od monitora uvijek ubije u pojam, pa se opet neću moć ustat ujutro, a odlučila sam da je fakat red da odem na misu već jednom...nedostaje mi već pomalo :-)


Eto, vrijeme Božića se sve više bliži, čini se da je danas okićen bor u mojoj crkvi, neznam ali može biti, mada bih htjela ja u kićenju sudjelovati, to mi je super, ali odlučila sam, kako da bilo, sutra ću biti doma, neću ići u pohode obiteljima iz župe, jer nije fer prema mojoj obitelji, zanemarujem ih, i to jako...od druženja s njima, pa makar bilo gledanje Big Brothera, do pomaganja mami u kući, do čišćenja i spremanja...opet ću to nedjeljom raditi :-) ali glavno da sam doma...Božić dolazi a ja mislim na sve druge obitelji samo ne na svoju...baš sam zabrijala :-)


Jučer sam recimo imala grozan osjećaj kad sam došla doma, skroz umorna i jadna, napola presvučena, samo sam se ščučurila na krevetu i zaspala, dok sam tonula u san počela sam plakati...ono suze iz čista mira, nemam pojma, užas...
I kad sam se od hladnoće probudila, presvukla skroz, namjestila si krevet i obznanila bratu da mada je tek 19h idem spavati i ne zelim se buditi do jutra, lagla sam i pokrila se, a suze su krenule...


Zasto? Ne znam.
Kako? Ne znam.
Čime izazvane? Ne znam.


Onda mi je kroz glavu prošao On, Onaj s početka ovoga bloga, Onaj koji je prošlog Božića bio u mom gradu, donio ružu i zlatni privjesak, Onaj koji me prvi poveo u šetnju (točnije ja sam njega vodila) kroz okićene ulice...
Ne znam zašto mi je opet došao u misli, nisam na njega ovih dana mislila, i ne želim misliti na njega uopće, i nije da mi nedostaje, i nije da želim da mi se javi, zalupio mi je vrata svoga svijeta i ja ne mislim na njih uopće kucati ikad više...ali došao mi je, možda zato što eto, fali mi nešto...


A možda je samo bio umor? Jer kad sam se probudila, Njega više nije bilo u mojim mislima.

- 23:08 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 15.12.2005., (četvrtak)


Hvala Bogu da je danas!

Dragi moji, hvala vam na komentarima, neću vam pojedinačno odgovarati, ali samo htjedoh reći, sa svime se slažem što ste u vezi zadnjeg posta rekli, mada se ne osjećam baš toliko razočarano kao što sada vidim da je navedeno u mom postu...odguglala sam već na to da ljudi ponekad misle samo na sebe...pa i ja u krajnju ruku mislim na sebe, da ne volim i ne želim ovo što radim i na način kako radim, nebi to ni radila, moj je izbor...ali mi nije jasno kad se ljudi angažiraju, zašto se angažiraju u nečem što ne žele raditi, a osim toga gdje im je onda neka doza ozbiljnosti da lijepo vele, čuj ja nebih to tako i ja za to sada nemam niti vremena niti volje i gotovo...točka... nemojte računati ne mene...jasno i pravedno...


Imam frendicu koja je u tom istom projektu angažirana i nešto se nečka jer se upravo njezin tim raspao, ona bi po mom mišljenju bila za to savršena, ali sam joj isto tako rekla, molim te ako ne želiš to raditi, ako ti je to komplicirano, mučno, ne sviđa ti se, ili ti jednostavno vjera brani, molim te nemoj, ali nemoj se niti kolebati zato što se drugi kolebaju...
...njoj će što se tiče mene a i tog projekta vrata uvijek biti otvorena, bez obzira što je u njezinom slučaju nemogu razlučiti službeni odnos kao tajnice, svojevrsne organizatorice studenata i prijateljice, gledam i nju i druge cure kroz iste oči...prijateljske, pa čovječe mili nitko te nebi pojeo da mi napišeš mail da odustaješ od svega, to ti samo otvara vrata da si eventualno vratiš u to sve kad poželiš i kad ti zatreba love (jer ovdje se ne radi o čisto volonterstvu nego o angažmanu)...
Stojim iza toga da ljudi trebaju razlučiti što će činiti i kada, nitko ih nikada ne tjera ali ipak nakon što te udruga besplatno educira, nakon što te ne pozove na osam mjeseci, osim da te pita za zdravlje...mislim da zaslužuje bilokakav odgovor... no dobro...


Još sam prije par dana to pregrmila, ali eto opet ste me potakli (volim to) sada sam u nekoj drugoj fazi, umornoj...danas sam imala fakat naporan dan, naporan fizički...ali u toj svoj strci s jednog mjesta na drugi (definitivno mi treba auto) sam u tramvaju malo čituckala knjigu "Ne mari za male stvari - na poslu" i naišla ne nekoliko spasiteljnih informacija - nikada nemojte govoriti "Moram na posao" ili "Ja to moram učiniti" jer svaki "moram" rađa osjećaj prisile....a onda i dobra fora...HBDD..."Hvala Bogu da je danas!" rečenica koja ponekad može promijeniti gledanje stvari...bilo u poslu bilo u životu...jer ona "Hvala Bogu da je petak (HBDP)" ne olakšava onu situaciju u kojoj se svi ponekad nalazimo..."da mi je godišnji odmor, nemogu više"


Eto to me malo danas umorilo fizički...da mi je godišnji odmor...ne toliko zbog posla, nego zbog svega što mi je sad odjedanput došlo u životu, a nisam se za to pripremila...malo previše stvari o kojima treba misliti, a pogotovo što o svemu tome mislim i u privatno vrijeme...o poslu mislim i doma, o volonterstvu mislim i na poslu, o faxu mislim na kavi, a na faxu o poslu...


Ali ipak pomogla mi je malko ta knjiga, jer i sama kad čitam i sagledavam svoje dane, stalno nešto kukam, žalim se i jadikujem, a sama sam si kriva, a sve je to dobrovoljno, a sve je to moje htjenje i sve je to nešto što ne želim prekinuti...
Aha, knjiga, malo sam više pazila kojim ću se rječima koristit, kako ću samoj sebi predstavljati stvari...i zato htjedoh reći, mada me u jednom trenu uhvatila neka ljutnja prema samoj sebi i opet prema "sistemu" trajala je samo koju sekundu, i nisam imala potrebu ljudima se toliko žaliti, nisam se umorila psihički...a ovo fizički, dobro je, imam jedne hlače u koje bih htjela ući bar do 15.1.2006.

I za kraj večeri, stigla sam sve što sam trebala, i posao i kavu :-) i nakon što me nahranila moja draga Bibača, rekla mi je jednu stvar..."Vidiš sve se na kraju nekako stigne!"
Joj kako volim tu ženu, ona je uvijek tako realna kad ju trebaš da bude :-)

Pusam vas:-)

- 22:08 - Komentari (10) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 14.12.2005., (srijeda)


Mini razočaranje

Sad jedna malo ozbiljnija tema... naime, D.S.O. će se sigurno samnom složiti... neodgovornost studenata...u čemu je stvar...ja se ponekad osjećam nemoćno da balansiram vremenom i definitivno mogu razumjeti da i drugi ljudi imaju s tim problema, ali ponekad imam osjećaj da nema opravdanja za neodazivanje kada ih zoveš.


Kao što sam vam već prije napisala, sudjelujem u CAP Programu prevencije zlostavljanja djece, programu koji je izmedju ostalog jedna od bitnijih stvari s kojom se bavi udruga u kojoj tajim:-)


Edukaciju za taj program sam prošla krajem travnja kao i priličan broj studentica soc. rada, psihologije itd.
Nakon podosta vremena da većina od njih nije započelo s provođenjem radionica po školama, što zbog njihovih obaveza, u čemu im je udruga maksimalno izašla u susret, što zbog toga što su škole izrazile želju da bi radionice provele početkom drugog polugodišta.


I sada, nakon 8 mjeseci, sazovemo sastanak studenata, nakon prilično informacija da su se timovi (od tri čovjeka) zbog raznoraznih razloga raspali, da malo s njima vidimo što će biti s provedbom, dali žele i kada mogu početi raditi...Svi su bili obaviješteni da će sastanak biti sazvan još u 11.mj., pa onda kad je određen termin, bili su obaviješteni kada, gdje i kako da do nas dođu ako još nisu bili...nitko se nije javio da neće doći...mada su bili lijepo zamoljeni...vodila sam računa o tome da pogodim termin kada nitko od njih nema obaveze na faksu...niti soc. rad, niti psihologija, niti ekonomija(2. cure), niti geografija i povijest(1 cura)


I što se na kraju dogodi... pojavi mi se 7 cura s soc. rada (sve moje poznate frendice i kolegice), 1 sa psihologije i moja draga geografkinja...


Uključujući mene, mizerija jedna...strašno, naprosto me je bilo stamota što zbog cura koje su došle, što zbog šefice, ali bilo mi je jasno da one kuže da se tu ništa ne može učiniti...da se nije pojavila niti jedna od tih cura s psihologije koje su žarko željele ovdje sudjelovati...neznam, to mi je žalosno...


Sad nakon ovog opširnog opisa da krenem na bit...jesu li mladi ljudi baš toliko postali inertni pa sve manje sudjeluju u aktivnostima koje im se nude, ili su jednostavo dovoljno komotni da im ne pada na pamet odvojiti 1h svoga vremena da dođu na sastanak... pitam se koliko sam spremna pouzdati se u njih da će uopće ozbiljno prihvatiti provođenje tih radionica?


Nikada mi nije padalo na pamet trčati za edukacijama, samo da mogu napisati u zivotopisu da sam to prošla, ako ne zbog obzira prema edukatoru koji mi je to podario besplatno onda bar zbog sebe da si ne planiram dodatnu obavezu koju nemogu nositi... ja znam da ponekad nemogu planirati koliko ću imati vremena za mjesec, dva, ali mogu kao moja kolegica, doći, to reći, ispričati se, i ponuditi da vratim novac koju je udruga u mene uložila. Kristinina ponuda naravno da nije prihvaćena, i na kraju krajeva ona će ipak od veljače početi raditi na programu, jer udruga nad nikim ne radi presing i nije joj u interesu, nikome ne određuje termine, ali neka doza ozbiljnosti se očekuje od ljudi koji će danas sutra biti profesionalci...ipak, svima nam je u interesu stvarati nova iskustva, nova poznanstva i kontakte, imati određenu grupu ljudi na koje se možeš osloniti kad ti zatrebaju s sugestijama, a to svi studenti mislim da kod nas mogu dobiti...bar sam ja to kao studentica dobila...

Uglavnom eto, mini razočaranje, sad u jednom super primjeru, ali već smo na Forumu Društva studenata soc. rada izrazili svoju općenitu zabrinutost s angažiranošću mladih ljudi, studenata...

...a sutra ću vam pričati kako moje malo kumče svakim danom izaziva sve veće oduševljenje u meni...a tek mu je 75 dana


- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 12.12.2005., (ponedjeljak)


Divan dan

Danas sam si super. Dobila sam jutros crveni krevet koji sam u subotu kupila (koji mi je u subotu mama kupila), onda sam se odvažila obući suknju nakon toliko vremena, i sad sjedim doma s super novom frizurom na glavi blesavoj.


Koliko malo treba da bi se bio sretan?
Ah mi žene, samo da je novo, lijepo i crveno, u mom slučaju još i da je jeftino i sretna sam ko malo dijete :-)


Osjećam se super, nije samo zbog novih stvari, nije samo zbog nove frizure, nego eto što se na neki način osjećam posebno, bar danas :-)


Mislila sam da će mi činjenica da nosim suknju do koljena malo više činiti neugodu od ovoga što je, malo mi je bilo bed priznajem jer sam imala osjećaj da svi bulje u moje debele listove (aka. Diego Maradona), ali baš me bilo briga, ja sam si supač, ničeg se ne sramim, ničeg se ne bojim, u krajnju ruku, nisam nikog ubila ili dovela u neugodnu situaciju jer nosim suknju...i sutra ću isto nositi :-) Rekla mi je moja kolegica da mi super stoji... e pa ako ko pita, Silvi je kriva :-)


Narvno da istinska sreća ne dolazi iz novih sjajnih stvarčica, iz nove odjeće ili nove boje kose, ali ipak, kada ti samo ona mrvica treba da bi bio sretan, osmijeh i zadovoljstvo s takvim starima ti mogu pomoći da se opustiš i dosegneš sreću...


Osjećam se drugačije u zadnjih par dana, osjećam se kao onda prije kada sam se više sređivala i više izlazila i više družila i više zabavljala, kada sam radila puno više stvari s kojima se danas manje bavim hehehe...
Kaj hoću reći...imam osjećaj da sam onda prije, manje pametovala, manje se bavila obavezama, naravno ne ih zanemarivala, ali se više opuštala, više se družila i lajsala po vani, a sada...ne sjećam se kad sam zadnji put bila vani, što zbog obaveza, što zbog toga kaj nisam imala volje, što zbog toga što nisam imala s kim...
I podosta sam se ograničavala s situacijom da mi je ponekad bilo bed kada bih vidjela sve te silne cure vani kako su zgodne i kako se dobro oblače a ja...užas jedan, a onda sam danas obukla suknju i majicu koja je žarila i palila, i vidjela sebe...sebe prije 5 godina, opuštenu za zabavu...


Kao što rekoh... drugačije se osjećam, možda zato što sam se sjetila, njega, onog iz snova svojih...i danas me pucala neka čežnja, neka nada, neki osjećaj da ću ga sresti...možda ako želim dovoljno mi se to i ispuni...


Sad se bar više sređujem nego već duže vrijeme, i da...jesam li vam rekla, imam novu frizuru...život je lijep :-)


- 23:29 - Komentari (9) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 11.12.2005., (nedjelja)


Ružan san

Sinoć sam imala baš neki čudan san...sanjala sam dečka u kojeg sam prije 5 godina bila zaljubljena, kako sam izbjegavala njegov pogled, a on je gledao u mene i nekom nešto pričao, moja mi je frendica rekla vidi gleda te i priča o tebi, a onda se naljutio i otišao, a ja kad sam skužila krenula za njim...s mišlju neću ponovno napraviti istu grešku...i mislim da je na kraju sve bilo ok i bili smo zajedno...

Hebate, kak se cijeli dan čudno osjećam zbog toga...nemam pojma...tako me u zadnje vrijeme peru neke spike, kako sam bezveze neke stvari propustila, jer nešto slično sam i napravila prije 5 godina, ali nisam promijenila kraj...nije da nisam imala razloge ignorirati ga, nije da nisam imala razloge za to da mu ne pokazem da mi se sviđa, povrijedio me je, ali znam da sam kao i kod svih drugih samo iz svog nekog straha blokirala pozitivan razvoj događaja...

I mislim si, kada bih ga barem srela, možda bih nešto promijenila, srećem razne ljude, ali njega više nikada, čujem o svima sve, ali o njemu ne čujem ništa, samo se bojim neke glamurozne vijesti u časopisu o njegovoj svadbi, jer jedan je od onih čiji se životi na neki blesav način prate, jer sin je poznatoga oca....

Ali ipak znam, kad bih ga srela, možda bi se pravila da ga ne poznam, a možda ni on nebi mene prepoznao, mada vjerujem da bi...znam da bi zatitrala, znam da bi zastala, usrala se od straha...neznam zašto radim takve stvari, zašto se zablokiram i izbjegavam pogledati i komunicirati s onima koji mi se sviđaju, znam da nije zbog toga da nebi bila povrijeđena, možda zbog toga da nebi bila ismijana, jer ako primjeti da mi se sviđa možda će me prikovati na javni stup srama, jer ko bi mogao biti zainteresiran za mene, tko bi mene mogao voljeti ovakvu...

Nemojte misliti da me sada peru takve depresivne spike, to me pere samo onda kada zaista ima ljubavnih aktualnosti u mom životu, a sada, kada sam ovakva kao kit, nije mi jasno zašto sam i onda, onda kada sam imala šansu pokrenuti stvari, onda kada sam bila 20 kg lakša, onda sam brijala da me nitko ne može voljeti ovakvu...

Neznam, ne muče me više spike da niša ne vrijedim, ali i dalje me muče one fore, kako to da sve moje frendice, ma kako izgledale imaju ponude, a ja koje ponekad mislim da bolje od nekih izgledam, nemam nikakvih (osim onoga mog Smotanog koji me i dalje gnjavi), nikoga ne interesiram...i to pogotovo napravim kada osjetim da bi se nekome mogla i sviđati...

Daleko od toga da žalim za nekim stvarima, ponekad mi bude žao kad znam da je moglo drugačije ispasti, ali život teče dalje, nismo bili iz istog vica...ali ipak me muči, dali bi priča još i dalje, nakon tih 5 godina, mogla nastaviti svoj tok i drugačije završiti...

...ponekad mislim, možda se neću zablokirati, sad sam možda drugačija osoba, sada bih možda skupila snage da ga pozdravim... nemogu izbaciti iz glave sliku kako bi bilo lijepo s njom sjediti na kavi...možda bi imala snage pozvati ga...

...osjećam se kao da sam sporedni glumac u nekom ružnom snu, kada je akcija nema teksta za mene...



- 17:12 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 08.12.2005., (četvrtak)


Šutnja je zlato

Znate kad pročitate u horoskopu da vam se zvijezde smiješe? E pa meni zvijezde crkavaju od smijeha, sprdaju se samnom i baš im je super...

Netko reče, nemam riječi, ja fakat danas nemam jer sam ful zadovoljna sa svim i svačim...i zato eto, samo da vas pozdravim :-)







- 23:37 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 07.12.2005., (srijeda)


Bla dan

Eto sjedim tu i pokušavam smislit kaj ću danas pisat, baš mi se piše a neznam kaj, i sada skeniram današnje događaje da vidim hoće li me kaj piknuti da pišem o tome...neće...


Samo me još uvijek totalno standardno muči situacija da sam neorganizirana, da sam zabrijala i da ću itekako zbog toga ispaštati...nevjerojatan sam kasnilac...kud god krenem kasnim, i mrzim se, a k tome, ne kasnim na mjesta gdje po nekom službenom dogovoru moram biti, kasnim tamo gdje se osjećam ugodno, na posao, na kavu s frendicama, kasnim...


I skužila sam da kada dođem doma, odmah sjedam za komp, uopće se ne družim s obitelji, i onda tu sjedim sat, dva, i rad pred kompom me tako umori da se nemrem ustati ujutro, i ne stignem masu stvari koje bih trebala...koje su važne i meni, i mojom prijateljima...i tako to krene, kad od jutra krenem kasnit po nekoliko sati, onda tako i večer završi zato kaj je red da sve što sam planirala i obavim, ali s odmakom...
I umjesto da si ne guram sve te pizdarije, ja ću u skoro vrijeme započeti još jedan volonterski angažman...jupiiiii...a nemrem reć ne, zato kaj želim i zato kaj sve mogu kad se organiziram...


I tako, danas je počelo s time da nisam stigla ić odnest ugovor u s.c. da mi plaća napokon sjedne, pa do toga da sam skužila da nisam vodila račina o tome kad mi je ispit koji je by the way za 2 dana, pa do toga da sam kasnila frendicama 20min dok se jedna smrzavala, a mogla ostati samo 15 da ne zakasnim na slijedeći dogovor...i tak...dan mi je koma...dani su mi koma...užas...


A sad, evo imam još nekih novih tema koje mi se motaju po glavi, i imam ih potrebu ventilirati ali ima dana...nadam se da na to neću zaboraviti...


Uživajte

- 23:12 - Komentari (4) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 06.12.2005., (utorak)


Krize

Danas je jedan od onih dana kada ne razmišljaš o ničemu...samo živiš...budiš se, jedeš, radiš, pričaš s ljudima, ono dan bez događaja, ali eto ipak osvrnut ću se na jednu temu koja me prilično okupira u zadnje vrijeme, a to je krizne situacije.

Sada su recimo u životu triju mojih frendica odvijaju grozne stvari, neke groznije, a neke samo prekretnice, od nagovještaja smrti roditelja, od polakog raspadanja braka, do raspadanja veze koja je ka braku vodila...i sve nešto problematično, sve nešto teško, stresno i grozno...

I onda si mislim, neznam ni ja sama kako bi se u toj situcaciji nosila, bilo kojoj, mada ovo zadnje s prekidom veze itekako zvuči kao dječja igra naprema tome da znaš da će ti mama živjeti samo još 6 mjeseci i to na grozan način...

Ja bih doslovno umrla...jer ponekad imaš osjećaj da si jak, samostalan, da si gospodar svoga života, a onda te tako neka situacija strese, kada zbilja neznaš kako ćeš dalje, a meni je jasno da sam sretna što se nisam s takvim stvarima još susrela, na neki sam način zaštičena, ali se bojim, bojim se toga što može donijeti sutra, dok ja idem ulicom, slušam mp3 i razmišljam o predstojećim obavezama ili blagdanima, o čizmama i jakni, te o tome kad da se naručim kod frizera, ko zna što se događa u životima meni dragih ljudi...grozno...

Ali gledam sad svoju frendicu, i neznam kako da joj pristupim, da ju ispitujem ili da šutim, da o tome pričam kao o nečem normalnom ili da izbjegavam reči "grozno" ili "strašno"...htjela bih biti ovdje za nju sada kad joj je fakat teško, htjela bih dati joj savjet, htjela bih joj pomoći, ali neznam kako, mada vidim da joj pomoć nije potrebna, da se prilično dobro snalazi, da se bori i da pokušava smiriti valove, trebat ću joj kasnije, kada bude još bolnije, trebat ću joj da budem tu i slušam, slušam dok mi govori...

I onda si mislim, ne nalazim vremena u zadnje vrijeme da bih ju ulovila i posjela da mi priča, nemam vremena da bih razglabala s ovom drugom o kućnim sranjima i svađama, nemam vremena za uprijeti svim snagama da pomognem ovoj trećoj da ponovno promađe sebe u toj vezi i odluči...bavim se tim adventom, a nemam vremena za sebe, za svoje prijatelje, za svoju obitelj...pa što onda s tim glupim blagdanima, ako obitelj i prijatelje ne staviš na prvo mjesto... kako onda...

Treba odrediti prioritete, o hvala Bogu nemam kriznih situacija u svom životu, ali znam da ponekad tuđe krize moraju biti moji prioriteti, jer ti potrebiti na koje stalno mislimo da bi ima pomogli nisu samo siromašni, bolesni ili mala djeca, to su ljudi koji su u našoj okolini, ljudi kojima treba pomoć u bilo kojem obliku, bar da im netko podmetne rame za plakanje, uho za slušanje ili ruke za zagrljaj...

Teško se nositi s krizama, lakše kad nisu naše, ali ako pristupiš nekome kako pomoć, kad dođe tvoja kriza imat ćeš prijatelja s iskustvom da ti pomogne nositi križ...

- 23:41 - Komentari (6) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 05.12.2005., (ponedjeljak)


Smotani

Kako sam vam ja prije par dana rekla da sam se pomirila s time da nemam dečka i da mi je to sasvim ok, jer sada nemam pojma di bih ga ugurala u svoj raspored, ma koliko ta isprika bila već izlizana, tako je trenutno. I namjerno se nisam htjela koristiti rječju "sama" jer nisam niti sama na svijetu, niti sam usamljena.


Mada me je danas puklo malo, ležala sam u krevetu i poželjela da ne ležim sama, da me netko zagrli i da nam je baš fino, i da nemoram ići na posao, jer vani pada kiša, a ja sam se sjetila Njega, onog mog s početka ovog bloga, koji je kao u zemlju propao, nadam se da je jer bolje da mi se na oči ne pokazuje, a bio je jedini do sada koji mi je pružio bar to malo zagrljaja...


Ali prošlo me je, ne bježim od toga da bi bilo lijepo imati nekoga, ali ne pod svaku cijenu...i ne samo zato što mi treba zagrljaj:-)


Zadnjih par dana od kad sam to "odlučila" stalno stižu poruke... imam jednog frenda koji mi uvijek redovito diže samopouzdanje s svojim prijedlozima. Uglavnom, to traje već duže vrijeme, tri godine, prvo sam ga shvaćala kao zezanciju, ali mi je u prošloj sezoni napada prije 2 mjeseca prilično jasno obznanio da se ne zeza.


I eto njega opet, ja se pomirim biti sama, a on meni šalje kako bi zbilja divno bilo da mu dam priliku da se iskaže i zadovolji sva moja htjenja...a ja neću s njim...neću i gotovo...


Nevolim tipove koji te 2 puta odvedu na kavu pa bi odmah ševili, ne volilim tipove koji lažu i muljaju samo da te iskoriste, takve pročitam odmah na početku, a osim toga mi se takvi baš i ne obraćaju, hvala Bogu.


A on, moj dragi Smotani, iz neba pa u rebra, vodio bi me u hotel i gotovo, čak bude i uvrijeđen što mu velim da nisam zainteresirana...nevjerojano visoko samopouzdanje...ali ja velim pas koji laje ne grize...


Možda bi i imala nešta s njim da mi je do sexa, ali, nemože se njemu objasniti da ja hoću vezu, ljubav i sve to skupa...nemože se njemu objasniti da me ne zanimaju te njegove ponude, ma koliko mi falio zagrljaj...zagrljaja u tome još najmanje dobiješ...


Uvijek me opterećivalo to što bih kada sam bila zaljubljena, pomalo lagano pristala na neke stvari, mada ne i na sex, samo zato što sam mislila da su tipovi bili iskreni, a ja sam ih voljela, a pogotovo bih se mrzila da sam s bilo kim ušla u tako nešto što mi Smotani nudi...par sati nekog bezveznog "zadovoljstva" s tipom do kojeg mi nije stalo...smiješno...


Mada mi je prilično drago što je tako izravan, što ne glumi i ne mulja i ne maže oči, jasno kaže što ti može ponuditi, samo je problem što se kao i svaki akviziter neda otjerati.


Eto, ipak me svaki put malo izbaci iz takta, i uvali u stanje "I want one hugh"...

- 21:23 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 04.12.2005., (nedjelja)


LIFE

Danas sam imala divna iskustva uvida u tuđe živote. Ne onako voajerski, ne nikako...

Nakon nekog napada ljutnje kojime već duže vrijeme prati ko u stopu, neke čudne ljutnje koja znam da izlazi negdje iz moga nezadovoljstva, na dobro, nisam htjela da ta ljutnja bude današnja tema, s njom se mislim nositi na drugi način... nego...

Nakon dakle toga čuda, i neka strke panike dali će danas sve dobro proći, odlazak u dom za nezbrinutu djecu, nošenje odjeće siromašnoj obitelji i posjećivanje jedne usamljene bake, krenulo je iskustvo....

Djeca, joj kako ja uvijek imam neki filing da neznam s njima, a na kraju se ipak oduševim i igram s njima, i skorz su mi slatki, nešto nevjerojatno iskreno, samo ti dođe i pruži ruke da ga podigneš, ili ti priđe i uvali ti balon da joj ga napušeš, tada sva nesigurnost kao da ode u pod, ode negdje duboko u zemlju, jer ta djeca su divna...naprosto!

Onda razgovor s maloljetnim djevojkama koje su na prekretnici svoga života, jedna je rodila a druga je trudna i tamo su smještene jer nemaju gdje biti, a i da se njihova sigurnost očuva... Samo su se otvorile, pričale su o svojoj situaciji i jedva su čekale da se imaju kome povjeriti, mada je okolina u kojoj su itekako pozitivno otvorena prema njima, ponekad poželiš pokazati koliko si ponosan na to što si postigalo. A ja, prvi put sam ih vidjela i u tih 2 sata sam osjetila neki ponos, mada ih ne poznajem, neko divljenje, jer puno su doživjele u životu, puno toga što ja nemogu niti zamisliti, a tako su pozitivne, a tako su poticajne za druge.

Opet ću ići tamo, u dom, zbog djece, ali bome zbog tih djevojaka, jer koliko djeci svi posvećuju pozornost, njima možda ne toliko puno, a u njima se krije jedno dijete, koje odrasta u pravu osobu, ili je moralo naglo odrasti, koliko tek iskustva od njih možeš primiti.

Onda, baka, mada su mi cure koje su već bile kod nje najavile moguće priče koje ću od nje čuti, nisam se željela s tim odmah zamarati, ono negativno kako se ponekad ljudi odnose prema starijim osobama...istina na kraju mi je sve pričala kao i njima, ali definitivno je bila zanimljiva, svatko ju je na svoj način doživio...meni je bilo super to što je ona iz kraja koji ja dobro poznajem, i te su mi priče neke prilično bliske, tako da sam imala o čemu pričati, a najbitnije ono...gospođa ima 80 godina, proživjela je život, i svakakva vremena, i radno vrijeme, a bome i puno mirovine, i lijepo je bilo slušati iskustva od onda poslije Drugog svjetskog rata, rad u nekoj tvornici i njezine doživljaje, nemožeš vjerovati da je ta žena koja je došla sa sela u veliki grad na neki poseban način razmišljala o sebi, budućnosti, muškarcima, i tom svemu, nemožeš vjerovati da ju u to vijeme postojala osoba koja je mislila na to da mora imati svoju sigurnost, samostalnost i zadovoljstvo poslom, mada je radila na traci... ja nemam baku s kojom bi o takvim stvarima pričala, na neki mi to način zato i fali...

No dobro da ne duljim, o kakvim ja to iskustvima brijem?

E pa ima ti pred sobom djecu koja su tek ušla u svijet, neki su još i puzači, neki tek pomalo pričaju...onda i cure koje su na prekretnici života...onog pravog ozbiljnog života...a onda jednu baku koja je svoj život proživjela, i čeka svoj red da se uputi k mužu...to je sve više nego nevjerojatno kada bolje sagledaš te situacije, koliko je život prolazan, koliko je život pun mogućnosti, koliko je život divan, i kratak da bi ga se potratilo s ovakvim glupostima kao što su ljutnja, histerija i ostalo...

Život je ples, samo je bitno naučiti korake, neki od nas imaju talenta, neki pak gaze po tuđim nogama, a i kad se to dogodi, jedan osmijeh liječi sve žuljeve.



- 22:55 - Komentari (3) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 02.12.2005., (petak)


SAMA

"Još uvijek sam sama." - kaže spuštajući pogled...jedna po mom mišljenju zgodna djevojka nakon prvotnog oduševljenja što se nakon milijun godina srela s prijateljicom...


Stajala sam blizu, koliko blizu u tramvaju možeš stajati, kao običan prozirni promatrač, i nisam mogla odoljeti da me ovakve stvari ne dirnu u nit...nisam...


Sama... sama...sama...uuuu spooky...


Zar je to tako strašno i sramotno, zar je to poražavajuće?
Zar je to razlog da se praviš kako imaš na cipelama nekog blata?
I zašto se u časopisima moraju nalaziti članci s naslovom..."Kako da i ovoga Božića, ne budete sami" ili upute "Okitite svoju jelku bez obzira jeste li sami, jer bi vam osim poklona, Djed Božićnjak mogao još nešto pod nju donesti..." I da znate neću vam reći gdje sam to pročitala, jer je časopis bullshit.
A onda i vic koji sam jučer dobila...mora da si sama...ma ružna si....


Sama...sama...sama...uuuu spooky


Jesmo li bezvrijedne što smo same? Dali to znači da smo manje pametne? Manje lijepe? Umišljene? Ne pristajemo na kompromise? Biramo previše?


Ja sam se uvijek strašno uvrijedila kada bi mi ljudi reli da biram previše, jer to nikada nije bila istina, a isto tako i da se pravim superiorna, jer to nije bila istina, a tek o tome da sam fizički hendikepirana zato kaj imam viška kila, to bi me tek povrijedilo...


I krivila bih sebe jer sam sama...sama...sama...
Uvijek bi redovito bacala na šalu tu situaciju kada bi me netko putao "Jel ljubiš kaj?"
I uvijek bi imala strašan osjećaj da ću uskoro morati sjediti u odvojenom dijelu kafića, tramvaja, jer je biti sam strašno kao imati kugu ili malariju...i nema ti pomoći i nemoj slučajno zaraziti druge...


Sama... zvuči kao da si fakat sam na svijetu, kao da nemaš obitelj, kao da nemaš prijatelje, kao da nemaš s kim markirati s posla ili predavanja, kao da nemaš s kim u kazalište, kino, na koncert...sama..zvuči kao da si onaj mali Pale...a to redovito nije istina, to redovito nije slučaj...


Pa zašto onda tako zvuči?
Imati bolju polovicu, znači li išta?
Dali biti sam onda znači da nisi cjelovit, da nisi čovjek?
Da nisi žena?


Molim vas samo daleko od onih feminističkih spika ja sam sama jer se muškarci boje jakih žena...jer i koliko to ponekad i je istina, je ne želi prebirati po općeprihvaćenim obrambenim mehanizmima, i uopće me sada ne interesira čega se muškarci boje...već čega se boje žene...jer su žene većinom te koje bacaju komentare tipa "Vidi ju, ona nije sposobna zadržati niti jednog muškarca!"
Daleko o toga da se tu radi samo o pakosti, tu se radi i o tome da takve izjave frću kada se sjetimo da bi i mogle biti same, pa onda strah da će jednom netko i za nas to reći...nije sposobna biti u paru...


Ponekad kad pogledam veze svojih prijateljica, zgrozim se i kažem: "Dajte mi da imam dečka pa da pokažem kako sam normalna, za razliku od njih!"
Onda pak pomislim...zar bih trebala imati dečka kako bih bila normalna?
Kada gledam njih, pomislim, pa zar kompromise mora činiti samo jedan strana?
Kada gledam njih, pomislim, pa zar moram biti ono što nisam kako bi me neko volio?
Pa zar moram biti, tiha, plaha, bezkičmenjača, po mogućnosti stalno nasmiješena i nikad mrka, zar moram glumiti da mi treba netko da promijeni žarulju ako je mogu sama, zar moram biti bespomoćna?


Oprostite, ali nisam takva, nisu me tako učili.
Nisu me učili da ovisim o nekome, nisu me učili da radim samo ženske poslove, nisu me učili da se osjećam bezvrijedno ako nemam muškarca...nisu me učili ali ponekad sam puno puta tako postupala, tako mislila i tako osjećaja.
I opet ne vadim se na onaj mehanizam slatki limun...ali pitam zar je samoća gorka?
Nisam nikad osjetila da samoća ima okus...jedino možda okus čokolade...


Ali iz toga sam sada jedno shvatila, moram voljeti biti sama, moram voljeti, biti ja, moram voljeti biti ovakva, biti neovisna i spreman na sve, ako bih mogla biti sama u paru.


I zato, ne želim na brzaka pronalaziti dečka kako bi mogla s njim šetati okičenim gradom, kada oduvijek šetam sama.
I zato, ne trebam društvo za kavu, kad je pijem sama ili u društvu frendica.
Ne trebam nekog da mi plaća cugu, kad ju plaćam sama.
I netrebam vozača, jer ZET je koliko toliko puzdan...


Zapamtite ovaj dan, ovo je dan kada sam ja rekla :
"Volim biti sama!"
"Ne bojim se biti sama!"
"Neću praviti kompromise pristajajući na nešto što ne želim samo da nebih bila sama!"




Da, da dobro ga zapamtite, jer kad opet budem pizdila da sam sama, slobodno me uputite na današnji dan...

- 15:55 - Komentari (8) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

nadnevak 01.12.2005., (četvrtak)


Savršen dan

Eto ga :-) Novi design:-) najnoviji, najfriškiji :-)

Uz pomoć moje drage D.S.O. ja promjenih, modernizirah ovaj svoj kutak...meni se sviđa, a vama?

Biti će ovako sve dok mi opet ne puhne...jer svakakvih ideja dobim kad sam ma novom blogu, pa ko zna što će mi slijedeće puhnuti u glavu...

Uglavnom, danas je sve savršeno, ujutro sam gledala neki super film u kojem Will Smith glumi muškog savjetnika za veze. Onda sam si lijepo otišla na posao, na poslu bila sama pa mi bilo super, fino sam svašta napravila, svašta obavila, divno...
Onda je divno padao snijeg u Zgb...a ja sam hodala po Ilici nasmiješena, sa tuitamo isplažnjenim jezikom hvatajući pahulje...to sam vidjela da je jedna mala curica radi u kolicima, pa reko da i ja probam...

Danas je naprosto savršen dan...dobar film, dobar posao, snijeg, smijeh, Duje odlazi u Katar... NOVI DIZAJN:-)

a sad idem kao šlag na kraju...malo šarat po papirima:-)

- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun