Dragi moji, hvala vam na komentarima, neću vam pojedinačno odgovarati, ali samo htjedoh reći, sa svime se slažem što ste u vezi zadnjeg posta rekli, mada se ne osjećam baš toliko razočarano kao što sada vidim da je navedeno u mom postu...odguglala sam već na to da ljudi ponekad misle samo na sebe...pa i ja u krajnju ruku mislim na sebe, da ne volim i ne želim ovo što radim i na način kako radim, nebi to ni radila, moj je izbor...ali mi nije jasno kad se ljudi angažiraju, zašto se angažiraju u nečem što ne žele raditi, a osim toga gdje im je onda neka doza ozbiljnosti da lijepo vele, čuj ja nebih to tako i ja za to sada nemam niti vremena niti volje i gotovo...točka... nemojte računati ne mene...jasno i pravedno...
Imam frendicu koja je u tom istom projektu angažirana i nešto se nečka jer se upravo njezin tim raspao, ona bi po mom mišljenju bila za to savršena, ali sam joj isto tako rekla, molim te ako ne želiš to raditi, ako ti je to komplicirano, mučno, ne sviđa ti se, ili ti jednostavno vjera brani, molim te nemoj, ali nemoj se niti kolebati zato što se drugi kolebaju...
...njoj će što se tiče mene a i tog projekta vrata uvijek biti otvorena, bez obzira što je u njezinom slučaju nemogu razlučiti službeni odnos kao tajnice, svojevrsne organizatorice studenata i prijateljice, gledam i nju i druge cure kroz iste oči...prijateljske, pa čovječe mili nitko te nebi pojeo da mi napišeš mail da odustaješ od svega, to ti samo otvara vrata da si eventualno vratiš u to sve kad poželiš i kad ti zatreba love (jer ovdje se ne radi o čisto volonterstvu nego o angažmanu)...
Stojim iza toga da ljudi trebaju razlučiti što će činiti i kada, nitko ih nikada ne tjera ali ipak nakon što te udruga besplatno educira, nakon što te ne pozove na osam mjeseci, osim da te pita za zdravlje...mislim da zaslužuje bilokakav odgovor... no dobro...
Još sam prije par dana to pregrmila, ali eto opet ste me potakli (volim to) sada sam u nekoj drugoj fazi, umornoj...danas sam imala fakat naporan dan, naporan fizički...ali u toj svoj strci s jednog mjesta na drugi (definitivno mi treba auto) sam u tramvaju malo čituckala knjigu "Ne mari za male stvari - na poslu" i naišla ne nekoliko spasiteljnih informacija - nikada nemojte govoriti "Moram na posao" ili "Ja to moram učiniti" jer svaki "moram" rađa osjećaj prisile....a onda i dobra fora...HBDD..."Hvala Bogu da je danas!" rečenica koja ponekad može promijeniti gledanje stvari...bilo u poslu bilo u životu...jer ona "Hvala Bogu da je petak (HBDP)" ne olakšava onu situaciju u kojoj se svi ponekad nalazimo..."da mi je godišnji odmor, nemogu više"
Eto to me malo danas umorilo fizički...da mi je godišnji odmor...ne toliko zbog posla, nego zbog svega što mi je sad odjedanput došlo u životu, a nisam se za to pripremila...malo previše stvari o kojima treba misliti, a pogotovo što o svemu tome mislim i u privatno vrijeme...o poslu mislim i doma, o volonterstvu mislim i na poslu, o faxu mislim na kavi, a na faxu o poslu...
Ali ipak pomogla mi je malko ta knjiga, jer i sama kad čitam i sagledavam svoje dane, stalno nešto kukam, žalim se i jadikujem, a sama sam si kriva, a sve je to dobrovoljno, a sve je to moje htjenje i sve je to nešto što ne želim prekinuti...
Aha, knjiga, malo sam više pazila kojim ću se rječima koristit, kako ću samoj sebi predstavljati stvari...i zato htjedoh reći, mada me u jednom trenu uhvatila neka ljutnja prema samoj sebi i opet prema "sistemu" trajala je samo koju sekundu, i nisam imala potrebu ljudima se toliko žaliti, nisam se umorila psihički...a ovo fizički, dobro je, imam jedne hlače u koje bih htjela ući bar do 15.1.2006.
I za kraj večeri, stigla sam sve što sam trebala, i posao i kavu :-) i nakon što me nahranila moja draga Bibača, rekla mi je jednu stvar..."Vidiš sve se na kraju nekako stigne!"
Joj kako volim tu ženu, ona je uvijek tako realna kad ju trebaš da bude :-)
Pusam vas:-)
Post je objavljen 15.12.2005. u 22:08 sati.