Eto mene malo napokon :-)
Ali neću dugo jer me ovo čudo od monitora uvijek ubije u pojam, pa se opet neću moć ustat ujutro, a odlučila sam da je fakat red da odem na misu već jednom...nedostaje mi već pomalo :-)
Eto, vrijeme Božića se sve više bliži, čini se da je danas okićen bor u mojoj crkvi, neznam ali može biti, mada bih htjela ja u kićenju sudjelovati, to mi je super, ali odlučila sam, kako da bilo, sutra ću biti doma, neću ići u pohode obiteljima iz župe, jer nije fer prema mojoj obitelji, zanemarujem ih, i to jako...od druženja s njima, pa makar bilo gledanje Big Brothera, do pomaganja mami u kući, do čišćenja i spremanja...opet ću to nedjeljom raditi :-) ali glavno da sam doma...Božić dolazi a ja mislim na sve druge obitelji samo ne na svoju...baš sam zabrijala :-)
Jučer sam recimo imala grozan osjećaj kad sam došla doma, skroz umorna i jadna, napola presvučena, samo sam se ščučurila na krevetu i zaspala, dok sam tonula u san počela sam plakati...ono suze iz čista mira, nemam pojma, užas...
I kad sam se od hladnoće probudila, presvukla skroz, namjestila si krevet i obznanila bratu da mada je tek 19h idem spavati i ne zelim se buditi do jutra, lagla sam i pokrila se, a suze su krenule...
Zasto? Ne znam.
Kako? Ne znam.
Čime izazvane? Ne znam.
Onda mi je kroz glavu prošao On, Onaj s početka ovoga bloga, Onaj koji je prošlog Božića bio u mom gradu, donio ružu i zlatni privjesak, Onaj koji me prvi poveo u šetnju (točnije ja sam njega vodila) kroz okićene ulice...
Ne znam zašto mi je opet došao u misli, nisam na njega ovih dana mislila, i ne želim misliti na njega uopće, i nije da mi nedostaje, i nije da želim da mi se javi, zalupio mi je vrata svoga svijeta i ja ne mislim na njih uopće kucati ikad više...ali došao mi je, možda zato što eto, fali mi nešto...
A možda je samo bio umor? Jer kad sam se probudila, Njega više nije bilo u mojim mislima.
Post je objavljen 17.12.2005. u 23:08 sati.