Danas sam imala divna iskustva uvida u tuđe živote. Ne onako voajerski, ne nikako...
Nakon nekog napada ljutnje kojime već duže vrijeme prati ko u stopu, neke čudne ljutnje koja znam da izlazi negdje iz moga nezadovoljstva, na dobro, nisam htjela da ta ljutnja bude današnja tema, s njom se mislim nositi na drugi način... nego...
Nakon dakle toga čuda, i neka strke panike dali će danas sve dobro proći, odlazak u dom za nezbrinutu djecu, nošenje odjeće siromašnoj obitelji i posjećivanje jedne usamljene bake, krenulo je iskustvo....
Djeca, joj kako ja uvijek imam neki filing da neznam s njima, a na kraju se ipak oduševim i igram s njima, i skorz su mi slatki, nešto nevjerojatno iskreno, samo ti dođe i pruži ruke da ga podigneš, ili ti priđe i uvali ti balon da joj ga napušeš, tada sva nesigurnost kao da ode u pod, ode negdje duboko u zemlju, jer ta djeca su divna...naprosto!
Onda razgovor s maloljetnim djevojkama koje su na prekretnici svoga života, jedna je rodila a druga je trudna i tamo su smještene jer nemaju gdje biti, a i da se njihova sigurnost očuva... Samo su se otvorile, pričale su o svojoj situaciji i jedva su čekale da se imaju kome povjeriti, mada je okolina u kojoj su itekako pozitivno otvorena prema njima, ponekad poželiš pokazati koliko si ponosan na to što si postigalo. A ja, prvi put sam ih vidjela i u tih 2 sata sam osjetila neki ponos, mada ih ne poznajem, neko divljenje, jer puno su doživjele u životu, puno toga što ja nemogu niti zamisliti, a tako su pozitivne, a tako su poticajne za druge.
Opet ću ići tamo, u dom, zbog djece, ali bome zbog tih djevojaka, jer koliko djeci svi posvećuju pozornost, njima možda ne toliko puno, a u njima se krije jedno dijete, koje odrasta u pravu osobu, ili je moralo naglo odrasti, koliko tek iskustva od njih možeš primiti.
Onda, baka, mada su mi cure koje su već bile kod nje najavile moguće priče koje ću od nje čuti, nisam se željela s tim odmah zamarati, ono negativno kako se ponekad ljudi odnose prema starijim osobama...istina na kraju mi je sve pričala kao i njima, ali definitivno je bila zanimljiva, svatko ju je na svoj način doživio...meni je bilo super to što je ona iz kraja koji ja dobro poznajem, i te su mi priče neke prilično bliske, tako da sam imala o čemu pričati, a najbitnije ono...gospođa ima 80 godina, proživjela je život, i svakakva vremena, i radno vrijeme, a bome i puno mirovine, i lijepo je bilo slušati iskustva od onda poslije Drugog svjetskog rata, rad u nekoj tvornici i njezine doživljaje, nemožeš vjerovati da je ta žena koja je došla sa sela u veliki grad na neki poseban način razmišljala o sebi, budućnosti, muškarcima, i tom svemu, nemožeš vjerovati da ju u to vijeme postojala osoba koja je mislila na to da mora imati svoju sigurnost, samostalnost i zadovoljstvo poslom, mada je radila na traci... ja nemam baku s kojom bi o takvim stvarima pričala, na neki mi to način zato i fali...
No dobro da ne duljim, o kakvim ja to iskustvima brijem?
E pa ima ti pred sobom djecu koja su tek ušla u svijet, neki su još i puzači, neki tek pomalo pričaju...onda i cure koje su na prekretnici života...onog pravog ozbiljnog života...a onda jednu baku koja je svoj život proživjela, i čeka svoj red da se uputi k mužu...to je sve više nego nevjerojatno kada bolje sagledaš te situacije, koliko je život prolazan, koliko je život pun mogućnosti, koliko je život divan, i kratak da bi ga se potratilo s ovakvim glupostima kao što su ljutnja, histerija i ostalo...
Život je ples, samo je bitno naučiti korake, neki od nas imaju talenta, neki pak gaze po tuđim nogama, a i kad se to dogodi, jedan osmijeh liječi sve žuljeve.
Post je objavljen 04.12.2005. u 22:55 sati.