Krize
|
Danas je jedan od onih dana kada ne razmišljaš o ničemu...samo živiš...budiš se, jedeš, radiš, pričaš s ljudima, ono dan bez događaja, ali eto ipak osvrnut ću se na jednu temu koja me prilično okupira u zadnje vrijeme, a to je krizne situacije. Sada su recimo u životu triju mojih frendica odvijaju grozne stvari, neke groznije, a neke samo prekretnice, od nagovještaja smrti roditelja, od polakog raspadanja braka, do raspadanja veze koja je ka braku vodila...i sve nešto problematično, sve nešto teško, stresno i grozno... I onda si mislim, neznam ni ja sama kako bi se u toj situcaciji nosila, bilo kojoj, mada ovo zadnje s prekidom veze itekako zvuči kao dječja igra naprema tome da znaš da će ti mama živjeti samo još 6 mjeseci i to na grozan način... Ja bih doslovno umrla...jer ponekad imaš osjećaj da si jak, samostalan, da si gospodar svoga života, a onda te tako neka situacija strese, kada zbilja neznaš kako ćeš dalje, a meni je jasno da sam sretna što se nisam s takvim stvarima još susrela, na neki sam način zaštičena, ali se bojim, bojim se toga što može donijeti sutra, dok ja idem ulicom, slušam mp3 i razmišljam o predstojećim obavezama ili blagdanima, o čizmama i jakni, te o tome kad da se naručim kod frizera, ko zna što se događa u životima meni dragih ljudi...grozno... Ali gledam sad svoju frendicu, i neznam kako da joj pristupim, da ju ispitujem ili da šutim, da o tome pričam kao o nečem normalnom ili da izbjegavam reči "grozno" ili "strašno"...htjela bih biti ovdje za nju sada kad joj je fakat teško, htjela bih dati joj savjet, htjela bih joj pomoći, ali neznam kako, mada vidim da joj pomoć nije potrebna, da se prilično dobro snalazi, da se bori i da pokušava smiriti valove, trebat ću joj kasnije, kada bude još bolnije, trebat ću joj da budem tu i slušam, slušam dok mi govori... I onda si mislim, ne nalazim vremena u zadnje vrijeme da bih ju ulovila i posjela da mi priča, nemam vremena da bih razglabala s ovom drugom o kućnim sranjima i svađama, nemam vremena za uprijeti svim snagama da pomognem ovoj trećoj da ponovno promađe sebe u toj vezi i odluči...bavim se tim adventom, a nemam vremena za sebe, za svoje prijatelje, za svoju obitelj...pa što onda s tim glupim blagdanima, ako obitelj i prijatelje ne staviš na prvo mjesto... kako onda... Treba odrediti prioritete, o hvala Bogu nemam kriznih situacija u svom životu, ali znam da ponekad tuđe krize moraju biti moji prioriteti, jer ti potrebiti na koje stalno mislimo da bi ima pomogli nisu samo siromašni, bolesni ili mala djeca, to su ljudi koji su u našoj okolini, ljudi kojima treba pomoć u bilo kojem obliku, bar da im netko podmetne rame za plakanje, uho za slušanje ili ruke za zagrljaj... Teško se nositi s krizama, lakše kad nisu naše, ali ako pristupiš nekome kako pomoć, kad dođe tvoja kriza imat ćeš prijatelja s iskustvom da ti pomogne nositi križ... |
