A gdje je Hepi end?
|
Gledala sam sada zakon film, ovaj novi od Matanića - "Volim te". Jeste li ga vi gledali? Zbilja mučna tematika, realna i dobrodošla u današnjem svijetu kada se od raznoraznih bolesti teško da možeš obraniti. Ponekad koračamo životom naoko bezbrižni, u jednu ruku muče nas svakodnevni problemi, od škole, faksa, posla, odnosa s partnerom, obitelji, nekim zdravstvenim tegobama, ali se u mnogim slučajevima ne osvrćemo na opasnosti kao što je HIV. Mislimo li dovoljno kako da se zaštitimo? Razmišljamo li i onda kada smo s nekim u dužoj vezi? Razmišljamo li i onda kada smo se opskrbili kontracepcijskim tabletama? Razmišljamo li i onda kada krećemo u dublje odnose s osobama za koje neznamo jesu li ikada o tome razmišljale? razmišljamo li onda kada kažemo da je s kondomom grozno ? Razmišljamo li o tome onda kada se pravimo face? Ne želim poticati na paniku i nije dobro sve svoje odnose provlačiti kroz filter "Opasnosti od zaraze HIVom". Ali ipak vjerujem da ponekad mislimo da se to događa nekome drugom, da se to događa negdje u Africi, da se to događa samo u Americi, samo slavim osobama, ili samo prostitutkama... To se događa ovdje, to se događa sada, ne samo ovisnicima i homoseksualcima, i ne samo promislulitetnima i nepažljivima. Onda s druge strane, ok, prihvaćamo, to se događa sada, ali i dalje neznamo kako se to događa, gripu možemo predvidjeti, rak se rađa iz stresa, a HIV, od kud HIV dolazi? HIV se prenosi krvlju i spermom, ne prenosi se poljubcem, dodirom ili zato što smo se u tramvaju primili za prečku... Rak se liječi kemoterapijom, viroza C vitaminom, a kako se liječi SIDA? Cigareta skračuje život za 8 godina, rak ti ga skrati na slijedećih nekoliko, a SIDA? Od kad se od SIDE umore? "Imam visoki krvni tlak, i mislim da ću s njim živjeti još dugo, pogotovo ako izbacim svinjetinu i masnoće..." "Imam rak dojke i ako se sve dobro poklopi odrezat će mi je, a ja se nadam da mi se više neće nikada vratiti, ili bar slijedećih 10 godina." Ponekad su baš ovo rečenice iz usta ljudi koji se nose s bolestima o kojima se manje više mnogo zna. A što je s onima koji ni sami neznaju ništa o bolesti s kojom su se naglo počeli nositi, s onima koji o SIDI znaju samo to da se od nje umire, koji o tome znaju to da više nema onog opuštenog seksualnog odnosa... "HIV samo pozitivan i umro sam u trenutku kada su saznali svi oko mene..."riječi su koje me podsjećaju na to da se strah rađa iz onoga što ne poznamo. Zašto je to tako? Zašto bi se u ovom suvremenom svijetu moralo izolirati malo dijete koje je ni krivo ni dužno zaraženo HIVom? Zašto bi se pokopalo osobu koja zna da će se čitav život morati nositi s tom bolešću? Pa zar nećemo svi jednog dana umrijeti, možda nam se baš sutra nedaj Bože dogodi nešto što će završiti naše živote? Pa zar nisu dovoljno prošli s tim što se moraju nositi, od vlastitoga straha, do odbijanja od okoline, do vječnog žaljenja? Pa zar nije dovoljna kazna tim ljudima to što im je život odjednom postao bezvrijedan a opet tako skup? A možda su baš transfuzijom primili zaraženu krv, a možda su baš prvi put ušli u seksualni odnos s osobom kojoj su neizmjerno vjerovali, a možda su baš silovani, tako rođeni ili namjerno zaraženi? Moramo li ih i mi kazniti svojim odbijanjem, svojim neprihvaćanjem, svojom lijenošću da se informiramo, svojim željenjem što će umrijeti, kao da mi nećemo nikada... |



