Već mi se nekoliko puta dogodilo da sam slučajno, onako vozeći se u tramvaju ili autu, izašla iz svoga svijeta, svoga tijela, i shvatila... u biti neznam dali sam shvatila, nego je osjećaj bio poseban... da sam samo jedan mrav u nizu, i da svatko oko mene ima neka svoje drugačije brije...dakle svatko ide, vozi se, svojim putem, razmislja o nećem drugom, što mu se događa u životu, kuda ide... i tada bih osjetila nešto posebno, kao u filmovima što prikazuju...duša ti se povuče negdje visoko i razmišljaš o tome da tamo negdje daleko u jednom djeliću vremena negdje u npr.Čileu, ljudi žive isto svoj život i razmišljaju isto o svojim problemima, idu nekamo, žure, imaju svoju osobnu STVARNOST
Strašan osjećaj... strašno dobar osjećaj da shvatiš da nisi sam i da sebični prohtjevi svakoga on nas ne pokreću svijet... da vjerojatno i tamo negdje, ima ljudi koji ponekad shvate tu činjenicu... izdignu se iz osobne stvarnosti...
A pod ovo osobna stvarnost ne mislim na sebičnost, mada sam to spomenula, nego na to da svatko od nas ima za svoje dane zacrtane zadatke, želje, susrete, kreće se nekamo... bez obzira što ponekad mislimo na dobrobit drugih, radimo nešto za druge, s drugima, dakle ne za sebe, ipak nam je to ta stvarnost koja nas ponekad i ne veseli pretjerano, koja nas ponekad frustrira, ili pak nekad i veseli...ali opet nas udaljuje od misli da i ti drugi oko nas imaju svoju stvarnost...
Ta me činjenica ne plaši, nego čak imam osjećaj da zbog toga postajem bolja osoba, ili se barem trudim to postati, jer me upravo to shvaćenje dovodi do zaključka da sam ovdje da bih uljepšala nečiju tuđu realnost, sadašnjost, da nisam samo broj, onaj pijun u masi, samo robot, već da trebam shvatiti da imam svoj put, razlog, svoj cilj, svoju bit koja može kako otežati, tako i nadasve olakšati tuđu...
Imate li vi ikada takav osjećaj, plaši li vas i što o njemu mislite?
Post je objavljen 08.11.2005. u 23:23 sati.