Kako sam danas samo zaspala popodne to nije bilo normalno, došla sam doma i malo na net da vidim šta ima, a tako mi se prispavalo da su me moji jedva sada probudili... iovako bi se probudila u 2 pa nebi znala kaj ću sama sa sobom... smrzla sam se danas, a čak sam obukla monticu... mislim da me stiže neka nebulozna groznica ili tak nekaj jer sam sva neka šućmurasta danas...jel to vrijeme ili?
Kad ideš pospan u rano (čitaj 11h) maglovito ujutro na posao onda ti svakakve misli padaju na pamet, od onih gluposti pa sve do genijelanih zaključaka o tome na koji način se pokreće svemir... no dobro, danas nisam imala izljev genijalnosti o crnim rupama i ostalim nadnaravnim slilama, danas sam shvatila što pokreće mene...dali je ta činjenica bila vesela ili porazna to još uvijek neznam, ali bar sam je postala svjesna... kaže ovako...
JA MORAM BITI ZALJUBLJENA...
Od kad sam u zadnjih mjesec dana pokušala raskrstiti i razriješiti s stajaćom situacijom moje ljubavi na daljinu prema tipu koji me sve manje i manje doživljava, shvatila sam da ta fiksacija mene prema njemu ima samo jednu bitnu točku... svaka krpa treba svoju zakrpu... da ne ulazim sad u temu zašto ja baš zakrpe tražim... nastavit ću s onim što je ova krpa shvatila o sebi...
Nisam ga voljela, niti ga sada volim, voljela sam situaciju da mi se netko obraća s mrvicom pažnje, koja je prema ostaloj pažnji koju dobivam bila i više nego golema...
Nisam voljela njegove vrline i mane, nisam voljela njegovo ponašanje, nisam voljela njegovo ime, nisam voljela njegovo lice... voljela sam ono što sam htjela da on bude(nevažno dali se on prestavljao da je netko drugi) ...a najbitnije od svega voljela sam to što je on volio mene... bar malo...jednom tamo davno, na prvom susretu...
Voljela sam biti zaljubljena, imati osjećaj da nekome nešto značim, da sam nekome posebna, voljela sam osjećaj da imam nešto, neku vrstu veze, helooooo, kakve veze, ali eto barem nešto... jer to je bilo prvo NEŠTO u moje 23 godine, prvo uzvraćeno nešto, duže od 2 sata.
I sada, opet imam potrebu biti zaljubljena, opet imam potrebu krenuti dalje, krenuti u novu ljubav, u novo traženje, ali neznam želim li to zbilja,
i upravo dolazim na onu dozu negativnog u mom shvaćanju... zašto tražim da netko pokrpa moju rupu, moju želju za pažnjom, zašto se hvatam za svaku slamkicu?
Nikad nisam razumjela ljude koji su uletali iz jedne veze u drugu, nego tek sada, jer netrebam biti zaljubljena u drugoga samo da bih zaboravila bivšeg, samo da bih imala neki oslonac, ja trebam biti zaljubljena kako bih zaboravila sebe... a ujedno se sebe i sjetila, jer kada sam zaljubljena osjećam se bolje, osjećam se kako da imam neki razlog za život, uz sve one ostale razloge, da imam jedan svoj, lijep i ugodan, sladak i tako potreban... da imam nešto...
Zašto se osjećam potpuno samo ako ima osjećaj da se sviđam nekom muškarcu, zašto ima potrebu da neko svojim bićem pokrpa moje rane?
I sad već par dana kopam po nekim starim "ljubavima" da vidim može li se iz barem neke izvući neka nada u zaljubljenost...a i ovih novih se bojim, bojim se da ću se zakačiti za nečiju pažnju, baš kako sam se i za prošlu zakačila...
Dear Chi, we need to have one long talk!
Post je objavljen 09.11.2005. u 23:10 sati.