Ah, eto, mučne su mi te rasprave što se sad vode na TV oko ovoga dana, ovoga dana prije 14 godina, mučno mi je.
I prolazi i taj dan, lampaši u Vukovarskoj su potrošili vosak, gorili su punom parom, kao i naše misli ovih dana...ali lampaši u srcu nisu još uvijek...
I proći će i taj dan, i nećemo se sjetiti, sve do slijedećeg 18.11., niti Vukovara, a Slunja još manje...neki od nas...
I baš to, najtužnije je da će se sjetiti jedino oni koji se još nisu, a nikad niti neće oporaviti od toga dana, tih dana prije 14 godina...
Ali ne krivim ni one, koji se ne sjete, ne krivim sebe što ponekad zaboravim na tako bitne stvari, jer ipak u ljudskoj je naravi da potisne loše misli, loše priče, loše događaje, loša iskustva...jer ako ne potisneš, izgorit ćeš kao vosak u lampašu...u ulici Vukovarskoj...u Zagrebu, u Osijeku, u...
Danas sam eto razmišljala o svemu tome, o tuzi, o boli, o nesretnim događajima...a onda sam, u potpunoj sreći srca svoga gledala jedno malo čudo koje je tek započelo živjeti, jednog malog, preslatkog, razmaženog dečkića, koji je zaslužio živjeti u boljem svijetu...
Tome ovaj dan i služi, sjećanje na jedan grozan dan, jedno grozno vrijeme, na borbu ja milijune života, na borbu za taj jedan mali život...što je tek počeo gorjeti...
Dali smo dostojni ikome zamjeriti što nastavlja živjeti i slaviti svaki novi plamen što mu život podari... plamen, svjetlost, sve je to prevažno da bi se u ovome mraku zanemarilo...
Post je objavljen 18.11.2005. u 23:13 sati.