Vratila sam se upravo s mise... nisam bila već neko vrijeme, već nekoliko mjeseci, već toliko dugo nisam vidjela niti društvo koje me je vezalo uz tu zajednicu...a falilo mi je...
Nekada sam davno bila odvojena od svega, od vjere, Boga, mise i ostaloga, i mislila sam da su ti ljudi koji idu svake nedjelje na misu bezveznjaci, ali kada sam ja postala dio toga, vidjela sam da nisu ništa drugačili nego drugi...ima tu svega, i nesuglasica, i grupica, i tračeva, ali najviše od svaga... ima puno više razumijevanja i brige...a to mi fali...
Fali mi imati jednu sredinu, jednu učestalost, kojoj se bar svake nedjelje vraćam, ako već ne stignem na tjedne susrete, zbor ili neke posebne akcije...fali mi...
I glupa sam si već jer se vidim kako funkcioniram, imam svakodnevicu i ne stignem se naći s prijateljima, prošetati, otići na kavu, s nekima se čuti bar telefonom...i osjećam se grozno... jer mi fali učestalost razgovora i druženja s najdražima, pa makar to bilo uz čips i kavu i gledanje sapunice, ili šaranje po Črnomercu ili pak učenje u nsb-u, ili...ili
Zanemarujem sve što mi je nekada bilo bitno, druženje, prijatelji, šetnje, misa, vjeronauci, imati smisao života...zanemarila sam i to...smisao
Želim biti ona stara, raditi, učiti, ići utorcima na susrete, piti kavu u Trnskom, voziti se vlakom do Zaprešića, posjetiti Špansko, gledati sapunice kod moje najdraže mamice i bebice:-)
Najviše od svega želim imati smisao, ne želim lelujati, ponovno odlaziti i vraćati se nekuda...mislim da mogu sve stići, da mogu svuda biti prisutana i dušom i tijelom, jer ništa se ne kosi jedno s drugim...jer sve moje je bitno povezano...a ja se ponekad ponašam kao da imam vremena samo za jedno, a drugo zamenarujem... i baš zato, ne želim da se moji prijatelji osjećaju zanemarenima, jer nikada to niti nisu bili, a ja im svojim ponašanjem pokazujem drugačije...
Umorna sam, želim se odmoriti, pa ponovno iznova posložiti u svome životu, jer ovako, navrat na nos, ništa nema smisla, sve je bez početka i kraja...a ja nisam stalna...nigdje ne postojim kao činjenica, osoba koja je tu i negdje ne odlazi...
Samo postojim, samo dišem, jedem i živim, život prolazi pored mene, a ja ga puštam...jedino od svega znam, prijatelji ipak ostaju, a s njima i Bog, bar u nedjeljnim misama.
Imate li vi kada osjećaj da plovite bez pramca? I da na svom putu ponekad prolazite pored važnih stvari, osoba i događaja, ne shvaćajući da su važni?
Post je objavljen 06.11.2005. u 15:55 sati.