luki2.blog.hr
petak, 14.11.2025.
Perla
|
S1 intervju Redateljica Alexandra Makarová snimila je film o majci koja se usudila staviti sebe na prvo mjesto Njezin film Perla u programu je 23. Zagreb Film Festivala koji je počeo 10. studenoga. Program 23. Zagreb Film Festivala donosi i napetu priču o slikarici Perli koja odluči napustiti sigurnost egzila i vratiti se u komunističku Čehoslovačku. Alexandra Makarova Ingo Pertramer Perla, drugi dugometražni film scenaristice i redateljice Alexandre Makarove, naslov nosi po protagonistici, slikarici disidentici koja živi na razmeđi dva blokovski podijeljena svijeta. Početak je osamdesetih godina prošlog stoljeća i Perla radi kao umjetnica u Beču, godinama nakon bijega iz rodne Čehoslovačke, poslije sovjetskog sloma Praškog proljeća 1968. Život u Beču joj je dobar, no breme prošlosti se u cijeloj punini ponovo sruči na nju nakon telefonskog poziva preko granice koji ne može ignorirati. Perla je kompleksan lik čija je osobnost razapeta između različitih unutarnjih previranja: potpuno prekinute prošlosti koja ju progoni, majčinske odgovornosti nasuprot njezinog neurednog umjetničkog života, kao i različitih jezika koje govori, slojeva njezinog višestrukog identiteta. S1: S obzirom na Vašu osobnu biografiju, između “Istoka i Zapada”, koliko su intimni bili motivi da napišete i režirate ovu filmsku priču o disidentskoj umjetnici u specifičnom blokovskom vremenu u Europi? Vrlo, s obzirom da dolazim iz disidentske obitelji još od 1917. godine kad je mog pradjed napustio Rusiju. Nekoliko dana prije kraja rata 1945. godine tajna služba NKDV uhitila ga je u Čehoslovačkoj, gdje je obitelj započela novi život, te su ga deportirali u gulage u Sibiru na deset godina. Tako da su takve teme uvijek bile dio moje obitelji: protjerivanje, iskorjenjivanje, politički otpor kao i držanje vlastitih uvjerenja. Prvotna ideja mi je bila snimiti film o vrlo otpornoj ženi, majci i umjetnici koja sa bori za svoju slobodu da bude umjetnica i živi životom koji želi. Odabrala sam razdoblje ranih 1980-ih jer je to bilo vrijeme s nešto više nade nego, primjerice staljinističke 1950-te ili period neposredno nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije. Htjela sam lik koji je bio dio Praškog proljeća, jer je za tu generaciju, pogotovo mlade ljude, nada bila uništena preko noći, pa tako i za junakinju mog filma. S1: Kod Perle gledamo i želju za emancipacijom od društveno nametnutog stereotipa majčinske figure. Što Vam je bilo bitno istaknuti u tom odnosu majke i kćerke. To je opet povezano s mojim iskustvom s obzirom da sam imala sam težak odnos sa svojom majkom koja je imala samo 19 godina kad me rodila. Prvih godina živjela sam s bakom i djedom u Čehoslovačkoj, a nakon pada “željezne zavjese”, počela sam živjeti s njom u Beču. Ona je bila slobodna, divlja umjetnica koja je puno tulumarila. S obzirom da nisam imala oca, morala sam biti vrlo zrela, zrelija od nje i ta odgovornost me pratila do mojih tridesetih dok sama nisam postala majka. Moj pogled na majčinstvo se tada dosta promijenio jer sam shvatila koliko je neistinit stereotip o majčinskoj ikoni koja pati za sve i svakoga, jer si kao majka uvijek sama i moraš se brinuti i za samu sebe. Na tom su tragu, primjerice, žene emancipiranije u Francuskoj, nego Austriji ili slavenskim zemljama. Film Perla S1: Možete li nam pojasniti kontekst uskršnje scene na selu? To je patrijarhalni običaj, uglavnom iz slovačkih sela, koji se odigrava na uskršnji ponedjeljak. Muškarci u selima polijevaju vodu po ženama ili se žene potapa u rijeci i dvorišnim koritima te ih se zatim šiba štapovima (tzv.šibačka). Vjeruje se će žene zbog tog ostati svježe i zdrave cijelu godinu, a ljudi koji prakticiraju taj običaj ne vide neki zlostavljački problem u tome. Kao dijete na selu sam svjedočila takvom događaju i istovremeno je bilo uzbudljivo i strašno, nikad to neću zaboraviti. Kako je u filmu prikazano, to kreće skoro kao šala, no bilo je bitno da skrene u zastrašujuću putanju. Ta scena se odnosi na Perlin unutrašnji strah kada ponovo shvaća da je muškarci savladavaju protiv njezine volje. S1: Puno kadrova u filmu kompozitno nalikuje slikarskoj vizualnosti. Kakav Vam je bio vizualni pristup i neki od stilskih uzora? Puno tog sam odredila u scenariju jer pišem vrlo vizualno. Poput Perle, moja majka je slikarica, kao što je bio i moj djed te sam velik dio svog djetinjstva sam provela na Akademiji primijenjenih umjetnosti okružena mnogobrojnih slikarima. To je naravno utjecalo na mene, na različite stilove i pristupe vizualnom jeziku, bojama, ali kompoziciji slike. Volim radove Christophera Doylea i Lukasa Zála, posebice njihovo kadriranje. Ali u biti, moj snimatelj i ja smo uglavnom bili inspirirani fotografijama iz 1950-ih i ’60-ih, fotografa poput Freda Herzoga ili Vivien Meier. Također, željeli smo imati promatračku perspektivu, iluziju izvanjskog nevidljivog gledatelja. Naravno, s obzirom da se radi o filmu koji se događa u prošlosti, boje u filmu i kostimografija su mi često bili bitniji od nekih snimateljskih odluka. Film Perla S1: Glazba u filmu je vrlo eklektična: od klasične glazbe koja prevladava u mnogim scenama, preko “utapajućeg” jazza do pop pjesma iz perioda. Koji je bio općenit pristup glazbi u filmu? Glavni izazov je bio kako naći pravu ravnotežu jer smo već imali puno klasične glazbe, s obzirom da je lik kćeri Julie pijanistica, ali samo klasika bi previše romantizirala film. Volim glazbu skladanu za film tako da su skladatelji Rusanda Panfili i Johannes Winkler bili uključeni u scenarij i krenuli skladati dvije godine prije samog snimanja. Poljski jazz koji slušamo u sceni baru je nešto što bi se tamo tada moglo čuti, a i velika sam obožavateljica Krzysztofe Komede koji je skladao za rane filmove Romana Polanskog. Razvili smo i minimalistički stil, kako je Rusanda došla na ideju da se pridoda dosta zvukova disanja koji predstavljaju Perlin unutarnji glas. S1: Koji su bili izazovi rekreiranja vremenskog perioda i kako ste pristupili tome da možda izbjegnete stereotipove komunističke Čehoslovačke? Najveći je izazov bio naći selo koje nije bilo puno obnavljano. Također, nisam htjela pojačati sliku turobnog Istočnog bloka i prikazivati samo sive betonske zgrade, zato sam, između ostalog, kao jedno od mjesta radnje odabrala hotel s austrijskom arhitekturom iz vremena Prve republike. No, u Čehoslovačkoj je za vrijeme komunizma svugdje bio isti namještaj, svjetiljke i tkanine. Za njih su postojale duge liste i često ste ih mogli dobiti samo preko veze. Smiješno je što je takvo pokućstvo danas moderno i gledatelji često smatraju da u filmu izgleda previše moderno. No tako je izgledalo, rekreaciju smo radili smo na temelju obiteljskih fotografija. Moji djedovi i bake su desetljećima fotografirali svoje stanove, tj. sobe, bez ljudi u njima, tako da nam je to bilo od pomoći. Film Perla S1: Jeste li, promovirajući film, doživjeli različite reakcije publike, pogotovo u europskim zemljama na suprotnim stranama bivše “željezne zavjese”? Općenito su svugdje reakcije bilo vrlo slične, bez obzira jesmo li bili na Tajvanu, u Indoneziji ili Francuskoj. No, primijetila sam da su gledateljice iz zemalja Istočne Europe često negativno reagirale na lik Perle, kao i na mene samu. Nerijetko mi je bilo rečeno da, s obzirom da živim u Beču, nemam pravo prikazivati ovu priči. Vjerojatni razlozi tome su osobne traume. Ostatak morate otkriti gledanjem filma. Mislim da početkom idućeg mjeseca fil ulazi u redovnu kino distribuciju. Sjećam se, bila sam u osnovnoj školi, kad je došla bakina poštarica i tiho joj kaže da odlazi u Kanadu. Bježi! Tada nisam razumjela, sada znam jako dobro.. Film smo na kraju trebali ocijeniti. Dala sam odličan. Na poklon sam od prijateljice dobila i domaće smokve....  Ljubim! |
