luki2.blog.hr
srijeda, 05.01.2022.
Udruga "Pobjede" - Osijek
|
Danas sam, između ostalog, preuzela svoj kalendar za 2022. godinu. Naručila sam ga preko "Prijatelja životinja", a novčeke će dobiti Udruga "Pobjede".... Ove su godine udomili nekoliko cockerića...Divni su; jako lijepo brinu o životinjama. A imaju i konje, svinjice, ovce.... Ma, sve!!!! Evo siječnja, sa wuf manekenom Nenadom. Iza svake fotografije je i priča svakog od manekena. Pa evo što kaže: "Pa di mene nađe, pa ja jedva da se ičeg sjećam. Kažeš: de, Neno napiši ajd, pismo onom ko te ostavio. Pa kako, pitam te ja, kako da je pišem išta kad sam bio toliko mali, da nisam znao nit grist. (et već onda ste mogli znat da sam šonjo), nit zapomagat, ništa! Kažu mi da sma bio ko bubica kad su me doveli u Azil, da nisam pustio glasa, da sam stiso grlo, oko (srce?) i da su znali da će na mene jednog dana padati srednjovječne žene. Moš mislit, nijedna još do današnjeg dana pala nije. Okej, jednom je jedna pala preko mene al to dok je pokušavala dodvorit se jednom vrlo malenom, vrlo čupavom i vrlo bijelom psu. (Nisam rasist, pa odkud ti to?! Ja da sam čovjek ja bi biro po očima - iz njih viri sve šta vrijedi o nekom znat! A nisam ni ljubomoran, jer da jesam i da sam zavidio svakome ko je udomljen, da sam za svaku tu ljubomoru izgubio po jednu dlaku, ja bi bio ćelav pas do sad. Ženska glavo, pa ja ulazim u desetu godinu azila! Znadeš li kolke sam ja ispratio?! Eee, nasekira me sad.... Al hajd, moram ti napisat taj tvoj intro u kalendar, mislim kak bi ljudi znali o čemu se radi, a i obećala si šetnju, to je uvijek uvjerljiv argument u azilskim uvjeravanjima. Uglavnom svi će napisat pismo onome odnosno onoj zbog i od kojih su ostavljeni, napušteni, azilanti. Ja neću, jer nemam kome. Ja sam milion puta napušten. I pamtim svako napuštanje. Mislim, naposljetku, sve je to isto sr..... Svako okretanje glave od mene u trenutku kad ti izgovaraš: "Neno ima alergije", ubrzavanje koraka od mene u trenutku dok ti pokušavaš "al stvarno nije ništa strašno, zapravo mu prašina puno smeta što znači da mu je Azil loše mjesto za život..." I prelaženje očima na druge pse dok te više ni ne čuje "...al Neno je stvarno divan..." A ono tvoje "ima 10 godina i u azil je stigao kako beba..." to ne žele ni čut. Ne žele se loše osjećati što takvi kao ja stvarno, zaozbiljski, postoje. Nisam, nisam zavidan drugima, nek žive i uživaju u svakom danu. Jer život je zelen i plav i bijel i miriši nekad zumbul posađen pred kuću a nekad na kišu koja vuče korijene s juga. Život je topao, prekriven dekicom od flisa i može ga se stavit u ramu pa na policu. Život je živ. Život voli, on pozna muziku i smijeh i mir. Barem ga ja takvim zamišljam, Ne, ja nema kome da pišem.   |
