luki2.blog.hr
petak, 06.08.2021.
Nije kraj kad je kraj....
|
Zagreb-Prag, 2007. Spremam se na konferenciju u Prag. Tresem se iznutra nakon razgovora s mamom jer me ljuti. Ljuti me koliko ne pazi na sebe. Još i tu brigu mi zadaje pred put... "Samo da nešto ne zaboravim" - paničarim, glasno pričajući sama sa sobom. Sretna sam zbog konferencije! Ne samo zbog toga što ću šetati ulicama Praga; uživati u odličnoj hrani i dobro organiziranoj konferenciji; ne samo što ću u Zlatnom gradu tragati za nekim stručnim knjigama i imati izlaganje; upoznati svog političkog idola Vaclava Havela, ako u današnje vrijeme nešto kao idol može uopće opstati i postojati...Ne samo to! Nakon niza godina vidjet ću Njega!!! (Gospodin Faca rekli bi u "Sexu i gradu"). Nisam mogla pretpostaviti, zaboravljajući da me moj unutarnji glas rijetko kada može prevariti, a on mi je šapnuo koji let i koji dan putovanja izabrati, da letimo zajedno. To sam shvatila tek kad sam, ne znam više sretnija ili uzbuđenija, ušla u aerodromsku zgradu. Volim užurbanost aerodromskih zgrada; volim napetost i mirise putovanja; nečega što tebe vuče u nebeska prostranstva, a ujedno prisiljava sagledati što ostavljaš iza sebe. Odmah sam ga primijetila. Već je stajao u redu, na šalteru za prijave. Visok, markantan, strši iz gomile....Bljeskovi sjećanja u mojoj glavi; suze sreće u mojim očima...Sedam dana u Pragu. Sedam dana zajedno u Pragu. Brzo razmišljam što sam utrpala u kofer- odijelo, bijela bluza, večernja haljina, crne svečane hlače, kostim i cipele bez pete, Chanel 5...S olakšanjem zaključujem: sve, baš sve je tu! I zapamti, govorim sama sebi, zapamti dobro da nikome nikoga ne otimaš....Moja savjest progovara; uvijek - čak i u takvim situacijama! (Faci je supruga poginula u teškoj saobraćajnoj nesreći.) Prilazim mu polako; gotovo na prstima..."O, Luki" , i slavni osmijeh od uha do uha...Osmijeh s kojim me davno osvojio....O, da tu sam i fiksiram ga pogledom...Sjajan je u prikrivanju emocija, dok sam ja jednostavno semafor na kojem se sve vidi...Putovanje počinje, a što će se sve događati, nisam ni mogla slutiti....U Pragu nas čekaju s autom, rekoh da će biti sjajna organizacija - mislim u sebi...I hotel u samom centru grada; ma savršenstvo! Tijekom konferencije sve je u redu - žurba; koncentracija; izlaganje; slušanje drugih...Odmah na samom početku saznajemo i da će se održati svečana večera pod pokroviteljstvom Vaclava Havela..."Aha" oteo mi se uzdah zadovoljstva....Lijepo! I to će biti pravi doživljaj za mene.... Faca se samo smješka; njemu to dođe kao "Dobar dan", pa druži se on s malo većim facama, i to ne samo u Europi...No, meni znači! "Kazalište nakon večere?" tiho pitam. Klimanje glavom...Pun pogodak, što god je na repertoaru - unaprijed znam...."Bravo ja" bodrim samu sebe...Od malih pobjeda sastoje se i najveća postignuća; ma uhvatiti ću ja tu ribicu horoskopsku.Večera je prošla savršeno; ondje sam dobila ono slavno od Havela: "Ma, ja bih s Vama još razgovarao, ali što će reći Dašenka?" (Daša Veršknova ili Dagmar Havlova, druga Havelova supruga. Odlična glumica; iz prvog braka ima kćerku.) U sebi dodajem: "Faca neće reći ništa." I doista, samo visoko podignute obrve i malo čuđenje...Kao što sad Luki izvodi i zadržava tu Havela...Kazalište prošlo kao u snu čim sam osjetila njegovu ruku u svojoj....Bližimo se hotelu; čvor u grlu; leptirići u trbuhu. Toplo-hladno mi je. Pozdravlja se ispred moje sobe bez obećanja i suvišnih riječi. Dobro. Vraga je dobro! Razočarana sam i tužna. Došao je, ali tek kasnije, tiho pokucavši. Opet ne govori, samo ulazi. Pokušavam obrisati oči, koje su prije nekoliko sekundi prijetile poplavom (suza). Samo su vlažne, ali ni to mu, sigurna sam, ne promiče...Tako je miran, tako samouvjeren....Ne, nije nam prvi put, ali meni s njim kao da je uvijek prvi put...Spavaćica pod njegovim prstima ide prema gore, a zatim leti na suprotni kraj hotelske sobe...."Uvijek isto, znaš da neće biti potrebna", mrmlja, očito me pokušavajući naučiti praktičnosti...Na svoj način. Tresem se, ne od hladnoće, nego od svih emocija koje se kovitlaju u mojoj glavi i mome tijelu...Umiranje i ponovno rađanje istovremeno... I tako svih noći konferencije....Lagala bih kad bih rekla da nije bilo lijepo, lagala bih kad bih rekla da nije bilo posebno, lagala bih kad bih rekla da nisam očekivala nastavak.... Zagreb, 18.03. 2007. Pismo (moje) Najprije rođendanske čestitke - za dobre želje nikada nije kasno, zar ne?! Malo me čudi sve ovo što se događa, ali valjda ja najbolje znam (koje samouvjerenje!:))) Za krepat!:((((), i ne mora mi to nitko demantirati ni potvrditi, jer sam prošla najbolniju metodu, metodu vlastite kože - koliko emocije mogu utjecati na čovjeka i njegove postupke... No, i Ti to znaš, jer si sam birao... Prisjećam se Bratislave, gdje sam te formalno zapravo prvi put upoznala i već tada rekla - slušajući izlaganje na konferenciji - "Ovo je netko koga treba poslušati!" Predavanja - na fakultetu (druga je stvar što sam jedva čekala da završe, ali to je imalo neke svoje druge razloge, ehhhhh) divila sam se lakoći tvoga izlaganja i povezivanju činjenica i pitala se kako nisam vidjela nešto toliko očito i jasno - zar mi to mora reći netko drugi?! Prisjećam se Havela, prisjećam se konferencije u Pragu. Kao da se događa sada, vidim kako se pakiram i kako se veselim jer i ti ideš u Prag...Dolaziš na moj teren! ima li išta ljepše, kad znam što ti sve mogu pokazati i gdje te sve, na koja draga mjesta mogu odvesti... U Pragu nas čekaju s automobilom, divne li zemlje - pomislih tada i još: "Kad nešto jako, jako želiš, sve se uroti da Ti se želja ispuni." Kazalište nakon Hradčana; pomalo mi je zima, ali ne od hladnoće. U kazalištu nisi ni trepnuo, neprestano držiš moju ruku u svojoj...Zapravo, u potpunosti si je upio, nestala je u tvojoj ruci... Nakon kazališta - odlazak u hotel---E, tu sad počinje igra emocija...Toplo- hladno, zima mi je - vruće mi je...Praviš se kao da se ništa ne događa...Hmmmmm..... Odlaziš - kao navodno - i ostavljaš me pred vratima sobe...Ne mogu vjerovati kako kontroliraš emocije, Tvoje lice ne odaje tragove.... Nakon nekog vremena - ipak ne možeš protiv sebe - tiho kucaš i ulaziš...Na rubu suza sam. Ti to svojim pogledom odmah naravno vidiš, ali ništa nije važno, samo da si tu...Ne govoriš ništa, samo me lagano maziš po licu; ljubiš; svlačiš...."Sve u redu?" "Sada - da". Sjećam se i Amerike i Twinsa...Koliko sam strepila, jer Ti si već bio u Americi i imao obaveze, predavanja...I sjećam se veselja kada si nazvao...No, sjećam se i jednog Londona, za koji mi nisi rekao da putuješ....Kada pričamo o Londonu, sutra ujutro putujem - nonšalantno dodaješ. Uzrujavala sam se, a ti si mrtvo-hladno marširao oko zgrade sa mnom, da alkohol malo popusti i ispari u mojoj glavi - jer sam se od žalosti napila. Jer - ja ne idem s tobom u London... Nadam se da sam te prisjetila nekih posebnih trenutaka.... "Imam sa vama velike planove" . Sjećaš se?! Tvoja L." Eto vam jedne istinite priče iz moga života. Ljubim!  |
