Mir nije nekakvo penjanje prema planini, već spuštanje u dolinu....Nije razlika u tome koliko se zla dogodilo nekome, pa sad mjeri da li mu je teže otpustiti i oprostiti u odnosu prema drugima. Mislim da smo svi proživjeli istu količinu svega, i pitanje je samo odluke i volje. Zamjerati, držati u sebi, gutati i očekivati da drugi plati to što netko drugi sada proživljava je isto kao popiti čašu otrova i nadati se da ćeš preživjeti.jer je to neotpuštanje kao otrov u našem tijelu, koje kad tad vodi prema psihičko-emotivnim poremećajima, a posljedično i prema nekakvoj fizičkoj bolesti.
To otpuštanje se može osjetiti jako, može izazvati bol - ali treba ga izbaciti iz sistema. Makar vam od nelagode išle suze na oči.
Ovisnost o ljutnji i zamijeranju ne vode prema zadovoljstvu. To je samo začarani krug.
Uostalom, nisi Ti taj koji oprašta. Niti Ti imaš kapacitet da oprostiš. Vjerojatno nemaš ni dužnost da opraštaš jer kada bi imao dužnost opraštanja ispalo bi da si Ti iznad nekoga kome opraštaš - kao, smilovat ću se pa ću ipak oprostiti. To nije dobar put prema miru i slobodi, jer samo učvršćuje začarani krug.
Zamjeranje će se pojaviti - jer se uvijek pojavi kada se događa nešto nepravedno - ali to ne znači da sa zamjeranjem treba nastaviti živjeti. Naprotiv. Treba ga čim prije otpustiti.
Kako će nam to uspjeti?! Pa treba se samo sjetiti da mi nemamo uvid u cijelu istinu, niti sjećanje što se sve događalo od postanka Svemira do danas. To što nemamo sjećanje na nešto - ne znači da se nije dogodilo.
Mi krećemo, svjesno i podsvjesno, pisati emotivne zapise toga što nam se dogodilo od trenutaka kojih se prvih sjećamo. I ti zapisi, ako ne postanu protočni, ne puštamo ih da teku - vremenom ulaze u trajnu memoriju iliti hard disk. Ne onu privremenu, koja pokazuje samo stranicu na kojoj trenutno radimo (RAM - radna, privremena memorija).
U trajnoj memoriji, međutim, zapisi ostaju i nakon što mi "ugasimo" računalo. Ako ljudsko biće sagledamo kako nekakvo bio računalo, radna memorija zapisana na njemu bi bila od trenutka našeg rođenja do smrti. A trajna memorija ulazi u našu dušu.
Inteligencija Svemira čini sve da ispravi svu neravnotežu i zapravo sve poravna. Da ne bude disbalansa(nesklada). Jer - poravnanje je mir. Um i ego, pak, čine sve da se stvari uzburkaju. A mi se učimo opraštati.
Ako to prevedemo na jezik politike - ako jedni drugima nismo uspjeli oprostiti, svakih pedeset godina imamo novi sukob. To samo znači da je higijena naše duše - loša.
Svi trebamo poraditi na sebi, da bi nas svima kolektivno bilo bolje (postalo bolje). I zato budimo jaki mi, jer najlakše je - plakati. Pusa vam!!! I da ne budemo baš toliko ozbiljni, danas sam bila s prijateljicom na jednoj kišnoj kavi. I odličnom tartu s jabukama. Sjetila sam se slikati kad sam ga skoro cijelog već pojela!:))))
|