luki2.blog.hr
subota, 21.11.2020.
Pisanje
 Dragi moji, danas ću malo o pisanju. A kada govorim o pisanju, neizbježno je i čitanje. Najprije pisanje. Kada sam, skoro već pred više od desetljeća, otišla pomagati ljudima na Kosovo i vršiti intervjue s njima, jedino što me držalo tijekom dana bila je činjenica da ću kasno navečer moći zapisati nekoliko riječi. U svoju ogromnu bilježnicu. Iz te je bilježnice nastala kasnije knjiga "Dnevnik s Kosova". Liječenje pisanjem. Primijetila sam da mnogi na blogu takodjer prepoznaju pisanje kao vid ne samo olakšanja da ste svoje misli podijelili s papirom, i da vas ljudi čitaju i daju povratnu informaciju, nego s vremenom mnogi od tih zapisa preraste u knjigu. U umjetničko djelo. Sandra Pocrnić Mlakar, urednica biblioteke Beletra, zna reći da joj nakon pisanja nije potrebna tableta. Osim pisanja, jako je bitno da nadjete pravog čitatelja. Koji će zaista znati reći što valja, a što ne valja u vašem pisanju. Važan je i unutarnji osjećaj - da li ste vi zadovoljni napisanim. I nikada, ni pod koju cijenu, ne nasjedajte na provokacije i ljubomore, jer se i na blogu pokazalo - netko će hvaliti, netko kuditi - zato jer voli ili ne voli vas osobno, možda Vaše moralne ili političke stavove, naprosto ima druge prioritete nego što ih imate vi. Ne voli vas - pa tako ne voli ništa, sto je napisano pod Vašom imenom ili nickom. Ljudi misle ako zatvore blog i otvore novi - da neće biti prepoznati. Kako se samo varaju! Pisanje je vaš potpis, vaš stil, vaš način - i prepoznaje se nakon nekoliko rečenica. Zato sam na blogu, iako sam nekoliko puta odlazila i vraćala se, ostajala uvijek i samo i isključivo pod svojim nickom. Pa tko me voli - voli me. Tko me me voli - neka samo produži dalje. Nitko nikoga ne primorava ni na što. Klanovi, ždanovi, magla i mećava - davno je rekao Djole. Neki ljudi su mi pokušali oduzeti radost pisanja - nisu uspjeli. Rezultat je moja nova knjiga. Nisam pisala na blogu - ali, pisala sam na laptopu. Nastala je druga knjiga po redu. I ostali su pravi ljudi koji me podržavaju. A ne oni koji moraju razmisliti da li su mi prijatelji. Jer - takvi koji moraju razmisliti - to sigurno nikada nisu. Dakle, što bi se reklo - pisanje je za mene potreba, kao disanje i voda. I izaći će riječi van, pa taman na uheka.:)))) Da, pisanje je takvo. Usamljeničko, čudno, osobno, ljekovito, sebično. Nagrada?! Prenijeli ste svoje misli na papir i netko će ih prepoznati kao svoje. Uživati čitajući. I sada dolazimo do čitanja. Od malena sam obožavala čitati. I nakon pročitanoga, odgledati to na filmskom platnu. Bajke, na primjer. Bez čitanja, nema dobrog pisanja. Mašta je jedno, ali način na koji oblikujete maštu - e, za to ne važno imati i znanje. Inače će zvučati sirovo, nedopečeno. Neizbrušeno. Možda vas neće dobro razumjeti. Jer u pisanju - napad nipošto nije najbolja obrana. Treba držati pažnju čitatelja, a to sigurno nije moguće ako se svađate s čitateljem. Lagano. Diši. Piši. I trudite se poznavati materiju o kojoj pišete. Ili napraviti istraživanje ako je ne poznajete, jer ćete jedino tako biti uvjerljivi i emotivni. Iskreni u onome što radite. I zapamtite . original ste, sa svojom pričom, koju nema nitko osim vas. Nitko ne može pisati kao vi, jer nije prošao što ste vi prošli. Pokrenut ću radionice kreativnog pisanja, pa ću sa zainteresiranima proći cijeli proces. Od prve rečenice do izdavanja knjige. Eto, toliko od mene za danas. Vole vas L+B+G |
