|
Napokon prva temeljito prospavana noć još od dana kad sam se sretno „vratio iz Yume“. Nakon što sam fizički uspješno prebrodio narkomansku krizu koja u literaturi ne postoji pa je i nema, još i sad me prilično jako trese psihička kriza. Da, vrlo mnogo nesanice, i negdje oko dva ili tri ujutro kao crv sumnje pojavi se misao kako možda ipak nije sve u redu sa mnom i kako bi bilo divno čvaknuti jednu otrovnicu od sto miligrama i zaspati, zaspati! Ali odolim svaki put! Tvrdoglavo, čak mazohistički: nećeš, majci! Ne znam kako bih izdržao tu sramotu da se opet pojavim doktoru Nadležnom na vratima, doktore, doktore, ja bih još onih vaših pilula. |
- Zlatoguza, ima li išta ljepše od lijepe haljine? |
|
Padala je kiša. Odaziv na izbore je bio takav kakav je. Samo čekam da neki blesan ustanovi kako mu je vrijeme krivo za loš rezultat. |
|
Još jedno licemjerno očitovanje slavne demokracije: predizborna šutnja. Kao rojalist, anarhist i antidemokrat ne bih uopće trebao govoriti, ne o tome. Ne mogu izdržati, podboden sam naprasnom tišinom. Ali, kako ne bih ja sâm lajao, po prvi put posežem za citatom. To je tek sasvim kratak odlomak iz eseja Bele Hamvasa i nije izravno vezan uz politički trenutak, ali dovoljno mi je rekao upravo o njemu. Mi, naime, i ne možemo drugo nego birati i izabirati one koji potkopavaju umjesto da ispravljaju stvari, i to radi toga što ljudsko društvo funkcionira jedino kad je lijepo vrijeme. Kako logično! |
- Zlatousti, što pametni imaju od svoje pameti? |
|
- Zlatousti, oštro kritiziraš društvo. Na najvišem mjestu u Ministarstvu drže kako je to vrlo korisno! |
Parafrazirat ću otrcanu politikantsku floskulu kako bi se njezin smisao postavio u istinske okvire: ako se vi ne bavite metafizikom, metafizika će se baviti vama. |
- Zlatousti, kako ćemo prepoznati prave vrijednosti? |
I evo ga, snijeg. Taman sam pomislio kako ću se ipak malo zagrijati nakon moje zakonski utemeljene narkomanske krize u kojoj, među ostalim simptomima, kao da vam se sav mraz svijeta uvukao u kosti i zglobove, pogledam kroz prozor i - eno ga. Pršti, gad. |
- Zlatousti, žedno upijamo svaku tvoju riječ, ali nešto bismo te ipak zamolili: prestani nas zvati magarcima! |
Zašto bi se trebalo boriti? |
|
|
|
Dosadna i pusta nedjelja, čak i u velikom bolničkom kompleksu. Srećom, sunčan je dan, a ja brzo pronađem doktora Nadležnog gdje žmirka u svom sobičku u potkrovlju. |
- Oče, jesi li za partiju šaha? |
Kuća nam je odavno prestala biti „kolodvor“. Nešto radi godina, nešto radi mog „objektivnog stanja“ protekle godine, nešto radi pametnijeg posla kojeg imaju svi naši poženjeni i poroditeljeni poznanici, a bome i mi... Da, dolaze ljudi, koliko-toliko uredno, a tu su uvijek i dobrodošli drevni prijatelji, no sve je to u daleko manjoj, razumnijoj mjeri. |
|
|
Kod pretjerano trijeznih ljudi jedino me smeta njihovo posvemašnje sljepilo. Bilo kakva spoznaja zahtijeva opijenost, rekli su mudri, ne bez razloga. Opijenost je, za razliku od trijeznog, poprilično trezveno stanje. |
Negdje u tri, pola četiri, moja voljena i ja u kuhinji. Opća nesanica. Ne, nikakve svemirske radijacije. Ona regularna, kućna. Grije se "toplo mlijeko" (fuj!), komad makovnjače za bolji san. |
- Zlatousti, postoji li zlo? |
|
- Zlatousti, reci ti meni koja je razlika između patke? |
Prošla je godina od događaja opisanog u prvom postu, od dana kad sam se našao pred vratima psihijatrijske klinike. Po vjerovanju astronoma, zemlja je opisala puni krug (dobro, elipsu) oko Sunca, i sad je otprilike na istom mjestu na kojem je bila lani. Doktor Nadležni vjerojatno bi me pitao što sada osjećam, a ja prebirem po glavi čega se mogu sjetiti. Zapravo, malo toga. Kao u magli, zadnjeg tjedna listopada i ludnice na poslu, po deset, dvanaest sati dnevno radi nekakvog bedastog dodatka našem šarenom magazinu. Tada naglo opuštanje kod kuće. Bio mi je i rođendan tih dana, ali ne sjećam se tko je došao, je li uopće došao. Žena je otišla svojoj majci pomoći pred Sisvete. Otprilike se sjećam da sam si skuhao čaj te večeri, isključio mobitel, upalio televiziju i ispružio se na kauču. I tada je niotkud, iz dubine svemira ili pak iz leđne moždine, došao udar. Najednom se, iz čista mira, tresem kao šiba na vjetru, znojim i hiperventiliram. Napad panike, objasnili su mi kasnije. I dan-danas mi je to objašnjenje blesavo. Kakve panike, od čega, pred čim? Sjedim u pidžami s toplom šalicom čaja u svojoj sobi pred televizorom. Samo me obuzelo potpuno crnilo ostavljajući tek malu točku u sredini vidnog polja, a čitavo tijelo protresala mi je hladnoća i jeza koja kao da ima izvor negdje u grudima, i ja znam da mi je ledena šaka zgrabila srce, ili barem nešto oko srca, i da nema namjeru popustiti. I sve bi još bilo nekako da mi se nisu oduzeli i zaledili udovi. Gdje li je sada milosrdna smrt, mislio sam, a pred oči mi se pojavio pokojni otac, pa djed, jedan i drugi, baka, i ostali... |
Svi su sveti (jesu li?). Obratnjaković kakav jesam, prisjetim se svih prokletih. Pali li njima itko svijeću? Nije li njima potrebnija? |
< | studeni, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |