Dosadna i pusta nedjelja, čak i u velikom bolničkom kompleksu. Srećom, sunčan je dan, a ja brzo pronađem doktora Nadležnog gdje žmirka u svom sobičku u potkrovlju.
Kako ste, kako smo, dobro je, dobro smo, i ja odmah u glavu ovaj put:
- Doktore, nervozan sam!
- A je li?
- Da, ali ništa kozmički. Normalno, svakodnevno sam nervozan. Tražit poslove, mali honorari, burzovni tečaj... te stvari. Dodatno me živciraju pilule svake večeri, predugo spavam ujutro, a dan je kratak.
Lažem, naravno, meni je uvijek dan kratak i oduvijek sam pospanac.
Doktor Nadležni klima glavom lijevo-desno, u nevjerici.
- Seroquel djeluje uspavljujuće, da, ali to vaše spavanje do podne, ne znam! To mi je malo čudno...
Timtrpassveciisve! Ili me stvarno čita k'o Toma i Jerryja ili sam ja fakat nesposoban lagat! Ili sam se opet izlajao na blogu o čemu treba i netreba, pa je lijepo pročitao, kao na pladnju.
Naravno, priznam da mi je oduvijek tako, niskotlakaš, i to.
- Pa kako mislite da ćete naći posao? Već svi na pauzu za ručak, kad oooo, evo nam Ludluda, stiže, probudio se? – tu se već i Nadležni kao malo uzrujao.
- Ah, pa kad se radi, radi se. Disciplina. Šta sad. Dokle izdržim. Zato sam i odabrao slobodnu profesiju. Mene nešto drugo više muči.
- Aha! Što?
- Ne želim da mi lijekovi postanu alibi. Vrijeme je da živim normalno, kako god to izgledalo u mom slučaju. Da si izbijem iz ruku ono: ah, ništa, još sam pod pilulama...
Sad mudro kima.
- Tu je teško nešto pametno reći. Ako vam je do alibija, uvijek ćete ga moći izvući, i bez lijekova. „Ah, eto, pogoršalo mi se“. Ali kad malo razmislite, tako je sa svakom bolešću koja vam promijeni život. Uvijek će to stajati negdje u pozadini, bilo da je alibi ili dobra lekcija.
Tjah, opet ima pravo. A, ništa, čemu upirati. I tako se zateknemo uskoro u priči o tome tko je što zadnje pročitao, gdje je bio, što volimo jesti, kuhati, Interliber, ovo, ono... ma čekaj malo!
- Dobro doktore, evo nas opet ćaskamo... – širim ruke.
- A, nenene!
Kako ne, tko je tu lud, jebemumišasad!?
- Uspostavljam dijagnozu. – veli on vedro, baš kao maloprije: „A jučer ja, dragi moj Ludlud, bio na Interliberu.“ Pa umjesto u prastaru šrajbmašinu umetne spretno papirić u printer. Tik, tik, tik, tik po tastaturi laptopa.
Uspostavlja dijagnozu. A, dobro...
- Pa, kad se onda vidimo? – pitam snuždeno.
- Što se mene tiče, nikad! Gotov sam s vama, Ludlud. Idite lijepo kući svojoj ženi. – smije se od uha do uha.
- Kako? Ni kontrola? – sad sam već zbunjen.
- Kakva kontrola! Živjeli ste lijepo bez mene mjesec i pol dana, šta ću vam više. Ovo je kontrola. Do viđenja!
Toooo, majstore!!!
- Čekaj, a lijekovi?
- Gotovo. Ništa lijekovi.
Huraaaa!
- Šteta što ih nisam ponio od kuće, pa da vam ostavim što je ostalo! – velim ja razdragano kako ga ne bih poljubio u čelo.
Smije se začuđen:
- A što će meni?
- Kako što će vam? Pa da ih zdilate ispod stola nekom drugom kome trebaju...
- Jaooo, Ludlud, idite s bogom! Prije nego se predomislim!
I tako se otputim, službeno nelud. Još sam podsjetio Nadležnog na jedno obećanje, rekao je da će ga rado ispuniti. Ali to je već za neku drugu štoriju. Sad sam već dospio u zonu kad sve ovisi o meni. Već sam i ranije, samo mi je još trebala mala pomoć, rukohvat za teturave. Očito sam ga ostavio prije mjesec i pol dana, i samo sam trovao organizam. Ali, k vragu, i tako ga svi, svime, svaki dan trujemo.
Ovo je dobro mjesto za kraj pripovijesti koja je počela prije mnogo, mnogo postova traženjem vrata. Jedna su pronađena, i ja sam, doslovno, išetao iz priče baš kao što sam u nedjeljni sunčani dan išetao iz minijaturne ordinacije i profesionalne karijere doktora Nadležnog.
I eto, djeco! Laku noć!
Čiča miča...
Post je objavljen 12.11.2007. u 01:49 sati.