Eto ti što ti je trend! Ne možeš izbjeć' kad jednom krene. Neću citirat, neću citirat, a evo opet citiram, drugi put za redom.
Neki dan stiglo mi je na adresu bloga jedno pismo. Objaviti ga ili ne objaviti, malo sam se premišljao, ali vi već slutite da ga ne objavljujem zato da bih se hvalio. Samo mi je jako drago. Meni je ovo inspirativno. Pokušaj da se iz vlastite nevolje napravi nešto korisno za druge izgleda kao jedini i pravi put ozdravljenja, istinska alkemija. Ne mislim da sam bog zna kako dobar ili plemenit. Postupio sam instinktivno. A što se dalje događa, već (najčešće) nije u našim rukama. Ipak, jako je lijepo dobiti povratnu informaciju kad je stvar pozitivna, i nekako sam si sav ponosan.
Uh, da ne petljam dalje, prenosim čitavo pismo. A tebi, draga čitateljice i prijateljice, puno hvala, želim ti brz oporavak!
Pismo:
„Dragi ludlud, jednog sunčanoga jutra, krećući na posao, iznebuha sam se srušila na ulici
-ja, kao zdrava 40-godišnjakinja. Osvijestila sam se potom kao nasmrt uspaničena, izbezumljena,
potpuno izgubljena, bez daha, s iskricom svijesti da gubim razum. Uskoro mi je dijagnosticiran
panični poremećaj. Uostalom, tebi to ne trebam objašnjavati. Zahvaljujem ti od srca na tvome
blogu. Tvoja iskrenost i hrabrost pomogli su mi u ozdravljenju. Tvoj mi je blog bio svjetlo u
potpunom mraku. Iako sam snažno poželjela da ti se to nikada nije dogodilo!!!
Nakon prvih nekoliko napada, kad sam se počela buditi, shvatila sam da 15 minuta bolničkoga
tretmana (uz 2 sata čekanja) pomaže samo zbog dobivanja bolovanja i lijekova, a onda sam se
osjetila totalno otpiljeno što je pogoršalo moje stanje. Pa sam očajnički surfala netom i
tamo našla izbezumljeno brdo paničara i njima sličnih, izgubljenih u doktorskim labirintima,
pa sam iskeširala lovu za privatnika, pa sam naišla na tvoj blog i ti si postao moj doktor
Nadležni! Moj psihić u bolnici mi je objasnio da za sve svoje pacijente u mom stanju nema više
od 15 minuta i da tebam platiti privatnu psihoterapiju...Al ono što me stvarno privodilu zdravlju
bio je tvoj blog, iskustvo koje prepoznajem, ono što nisam dobila ni od šrinka kojega plaćam,
stvarno razumijevanje, iskrenost, hrabrost, znanje i uvid. Ja ti nisam baš dobra s riječima, al
ti si sve faze meni poznatog iskustva tako dobro opisao, i ja više nisam bila otpiljena. Bila sam
utješena i zagrljena i zadivljena kako netko to može izraziti riječima-ja ne mogu, većina ne
može. Naučila sam, zahvaljujući tebi, puno i o sebi bivšoj, sadašnjoj i budućoj.
Čitaju te s guštom i moji prijatelji i prijateljice - neki zdravi, a neki i depresivni, pa je
ovim depresivnima bolje.
Inače, čitala sam ja ovih mjeseci razne psihološke knjige, dr.-a Pecka, Oh-metodu, Chopru i
bla bla, ali tvoj blog za ljude u takvom stanju bi trebao biti uz Pecka i sve te Chopre. Oni su
dobri, školovani, plemeniti i pametni - ali su s druge strane. Nama treba netko s naše
strane...i tako se ja vraćam tvom blogu - sretna u svojoj nesreći.
Još jedno srčano hvala od mene i moje ekipe, još jednom kako mi je žao što ti se to
dogodilo jer ti si dobar i plemenit čovjek...
A postao si mi i prijatelji iako se ne poznajemo!!!!!!“
|