Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Zlatousti, zašto nam govoriš tako malo?
- Svatko nosi koliko može ponijeti.
- Tako pažljivo od tebe! Ne želiš nas pretovariti!
- Ma kakvi! Ni sam ne nosim previše, eto zašto.

- Zlatoruki, ti si moj Meštar. Nauči me!
- Vraga crnog, šegrte moj! Sam ćeš učiti.
- Što će mi onda meštar? Bit ću Samouk.
- Tako je. Ja ću ti sve pokazati, a ti samo uči.

Eto ti što ti je trend! Ne možeš izbjeć' kad jednom krene. Neću citirat, neću citirat, a evo opet citiram, drugi put za redom.

Neki dan stiglo mi je na adresu bloga jedno pismo. Objaviti ga ili ne objaviti, malo sam se premišljao, ali vi već slutite da ga ne objavljujem zato da bih se hvalio. Samo mi je jako drago. Meni je ovo inspirativno. Pokušaj da se iz vlastite nevolje napravi nešto korisno za druge izgleda kao jedini i pravi put ozdravljenja, istinska alkemija. Ne mislim da sam bog zna kako dobar ili plemenit. Postupio sam instinktivno. A što se dalje događa, već (najčešće) nije u našim rukama. Ipak, jako je lijepo dobiti povratnu informaciju kad je stvar pozitivna, i nekako sam si sav ponosan.

Uh, da ne petljam dalje, prenosim čitavo pismo. A tebi, draga čitateljice i prijateljice, puno hvala, želim ti brz oporavak!

Pismo:

„Dragi ludlud, jednog sunčanoga jutra, krećući na posao, iznebuha sam se srušila na ulici
-ja, kao zdrava 40-godišnjakinja. Osvijestila sam se potom kao nasmrt uspaničena, izbezumljena,
potpuno izgubljena, bez daha, s iskricom svijesti da gubim razum. Uskoro mi je dijagnosticiran
panični poremećaj. Uostalom, tebi to ne trebam objašnjavati. Zahvaljujem ti od srca na tvome
blogu. Tvoja iskrenost i hrabrost pomogli su mi u ozdravljenju. Tvoj mi je blog bio svjetlo u
potpunom mraku. Iako sam snažno poželjela da ti se to nikada nije dogodilo!!!
Nakon prvih nekoliko napada, kad sam se počela buditi, shvatila sam da 15 minuta bolničkoga
tretmana (uz 2 sata čekanja) pomaže samo zbog dobivanja bolovanja i lijekova, a onda sam se
osjetila totalno otpiljeno što je pogoršalo moje stanje. Pa sam očajnički surfala netom i
tamo našla izbezumljeno brdo paničara i njima sličnih, izgubljenih u doktorskim labirintima,
pa sam iskeširala lovu za privatnika, pa sam naišla na tvoj blog i ti si postao moj doktor
Nadležni! Moj psihić u bolnici mi je objasnio da za sve svoje pacijente u mom stanju nema više
od 15 minuta i da tebam platiti privatnu psihoterapiju...Al ono što me stvarno privodilu zdravlju
bio je tvoj blog, iskustvo koje prepoznajem, ono što nisam dobila ni od šrinka kojega plaćam,
stvarno razumijevanje, iskrenost, hrabrost, znanje i uvid. Ja ti nisam baš dobra s riječima, al
ti si sve faze meni poznatog iskustva tako dobro opisao, i ja više nisam bila otpiljena. Bila sam
utješena i zagrljena i zadivljena kako netko to može izraziti riječima-ja ne mogu, većina ne
može. Naučila sam, zahvaljujući tebi, puno i o sebi bivšoj, sadašnjoj i budućoj.
Čitaju te s guštom i moji prijatelji i prijateljice - neki zdravi, a neki i depresivni, pa je
ovim depresivnima bolje.
Inače, čitala sam ja ovih mjeseci razne psihološke knjige, dr.-a Pecka, Oh-metodu, Chopru i
bla bla, ali tvoj blog za ljude u takvom stanju bi trebao biti uz Pecka i sve te Chopre. Oni su
dobri, školovani, plemeniti i pametni - ali su s druge strane. Nama treba netko s naše
strane...i tako se ja vraćam tvom blogu - sretna u svojoj nesreći.
Još jedno srčano hvala od mene i moje ekipe, još jednom kako mi je žao što ti se to
dogodilo jer ti si dobar i plemenit čovjek...
A postao si mi i prijatelji iako se ne poznajemo!!!!!!“

Stjepan Parmačević:
KIP DOMOVINE.
(1911. - 1912.)


U ovoj zemlji mrtvih kapitala
i mrtva stida, pognutijeh šija ;
u zemlji, kojom tako bujno klija
plod zločinački posijanih zala ;

u ovoj zemlji traženih kretena,
u zemlji mračnih tamnica i jada,
u kojoj ne bje nikada no sada
veselja manje, tužnijih vremena ;

u ovoj zemlji razaranih nada,
u zemlji mnogih rodoljubnih riječi,
gdje mjesto pravde ostruga još zveči,
gdje istina po zakonima strada –

Zar ima ovdje štogod, da se voli,
u ovom raspu snage i poštenja,
pod pepelom tim ima l' štogod vrijenja,
rad čega vrijedi živjet uz sve boli?

Ja ne volim te Hrvatske, što vide
sad oči naše, što je zablaćena
ko najgora i izgubljena žena . . .
Ja volim o n u Hrvatsku što ide,

što tek je stvorit treba iz nas samih,
što ne će biti kukavica sinja ;
ja volim iskru , koja skrito tinja,
da današnju nam njeni spale plami.

To volim u toj zemlji paradoksa,
gdje voljet treba ono, čega nema,
a mrzit, čega siti smo posvema . . .
- - - - - - - - - - - - - - -


Iz Hrvatske mlade lirike.


Nesklon sam citiranju na blogu. Što mislim napisati, napišem. Postoje iznimke, kao u ovom slučaju mog omiljenog pjesnika od prije sto godina. Koliko su stoljeća relativna stvar, prosudite po pjesmi.

Sretan praznik svima.

Ne znam samo zašto sam se čitavu večer uzrujavao. Kao da je turska sila. Mogao sam raditi nešto pametnije. A opet, da su naši pobijedili, grizao bih se što nisam gledao.

Hvala Bogu da je gotovo s tim. Rekao bi moj djed, Svevišnji mu dao u raju naselje: "Turčinu su glavu odsekli, pa se nije plakal..."

Atmosferska geostrateška situacija je složena. Sveti Ilija Gromovnik odbio je lako lako konjaništvo pukovnika Jare i dobra tri tjedna patrolirao iznad naših krajeva, dapače iznad svih krajeva Stare Monarhije. Na radost europskih nogometaša.

Pukovnik Jara stari je lisac, a njegovi ljudi prekaljeni borci. Oduvijek on vodi prethodnice s juga, a posljednjih sezona prethodnice dolaze ranije i ostaju dulje. Ove godine Gromovnik mu je pomeo planove.

Ipak, zemlja se okrenula, i otvaraju se Dveri Juga. Pukovnik Jara dobit će pojačanje topništva i teškog pješaštva čim kroz Vrata Ljeta provali velika vojska. Na čelu joj general Žega.

Nebeske vojske vječno vode svoje dramatične ratove. Za nas na zemlji to i ne mora biti tako strašno. Dovoljno je da niste poljoprivrednik. Za nas na zemlji to znači prazan grad, lijeni mir, pivce u sjeni kestena.

365. post. Nije nikakva obljetnica. Brojka sama mami, ili se nameće, kako god.

Da sam bio marljiv bloger i da sam pisao svaki dan ovaj bi post bio objavljen još negdje u ožujku, na blogov rođendan. Ovako ostaje besmisleno visiti u nekoj praznini, kao izgubljeni vojnik nakon rasturenog bojnog reda, kao falangist bez koplja koji tegli svoj štit tražeći bojno polje. A zna da mu je bolje da ga ne nađe ako prije ne nađe neko koplje. I svoje drugove, naravno.

Što je falangist bez falange?

Velika krošnja.
Ptice se raspjevale.
Blag južni vjetar.

Nemir u krošnji.
Prhnuli vrapci. Vrana
sleti lijeno.

Premda se uspjevam othrvati nogometnom ludilu, ipak sam kao prasac uživao u jučerašnjoj utakmici.

Bio je to Četvrtak Dvanaesti za Nijemce.

Ni zajedljivi Englezi u Guardianu s njihovim opaskama o našem dresu kao „stolnjaku“ nisu mi pokvarile veselje. Stolnjaci su važan civilizacijski doseg! Stol ostane čist, a dodatno možeš nahraniti i ptice. Bilić je inteligentnim pristupom elegantno stresao preko ograde mnoge umišljene nogometne veličine i napuhane favorite. I ostao trezven.

- Zlatousti, ako skratimo život, da li ga produžujemo u smrti?
- Smrt produžujemo.

Čudna Perunova nebeska utrka napokon je završila. Ako je uopće bila utrka. U svakom slučaju, trajalo je maratonski. Već je deset dana, a da nije bilo dana bez grmljavine.

Najradije bih okrivio Thompsona, sve je počelo one večeri kad je imao koncert (čuj, da koncert, stvarno bi trebalo smislit neku novu riječ za takve derneke) na Trgu. Ali to bi bila linija manjeg otpora. I tako jadnika optužuju svi koji se sjete za sve što se sjete, nije čudo da pjeva onakvim glasom, i meni bi bila muka od svega. Ne bi me čudilo da sutra na Discovery Channelu osvane reportaža o Thompsonovim gazelama u Serengetiju optuženim za širenje nacizma zato što su pred lavovima u lovu skakutale previše udesno. A liberalizam nas uči, naravno, da je čovjek čovjeku vuk, pa može i lav, ili bilo koja zvijer, i neoprostivo je da gazele sumnjiva ponašanja i još sumnjivijeg imena ometaju slobodno tržišno natjecanje lavovima.

Zato neću optuživati našeg visokotiražnog zabavljača. Uvijek se sjetim da su ga na javnu scenu isfurali dečki iz Ferala... :-))))))))))) Vrlo hrvatska posla!

Ali zemaljski, pa tako i hrvatski poslovi, malo što imaju s nebeskim, dok nebeski uvijek imaju nešto sa zemaljskim. To će vam potvrditi svaki astrolog, čak i one babe koje pišu horoskope po novinama. Drevno znanje o odnosu neba i zemlje još uvijek se nije izgubilo, koliko god s vremenom maglovito postalo.

Sveti Ilija otutnjao je nekud dalje. Zemlja se ugodno rashladila, a trupe pukovnika Jare osule su se i trebat će vremena da se okupe za novi juriš.

Balkon. Željezna
ograda mokra. Vrabac
negdje na suhom.

Gromovnik Ilija već se danima vozika amo-tamo u svojoj kotrljajućoj gromovitoj kočiji. Kao da je štogod izgubio dolje na zemlji negdje na potezu od Jadrana do Bavarske, pa se vozi gore dolje ne bi li to našao.

A možda se samo zabavlja pa vozi trke oko Alpi s nekim nebeskim Benom Hurom? I svaki put, otprilike u isto vrijeme, nađe se na ovom zavoju južno od Medvednice. Svakog dana jedan krug. Valjda ih je dovoljno sedam?

Jutros rano probudio me dimnjačar pa sam bio sav nesretan.
Toliko o praznovjerju.