Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Zlatousti, zašto si došao među nas?
- Voljom bogova.
- Onda smo se voljom bogova i mi ovdje okupili s tobom!
- Niste.
- Kako, kako to? Zašto smo se okupili?
- Svojom voljom.

- Recite mi, što mislite o narcizmu? – pita me doktor Nadležni kad smo se našli u njegovoj buksi u potkrovlju.

U kakvu sam se sad nevolju uvalio? Počnem nešto muljat. Ne znam baš puno o narcizmu, osim da se Narcis divio svom odrazu u vodi pa se zaljubio. Pa ne misli valjda da sam i ja zaljubljen u sebe? To bi bila vrlo nesretna ljubav, takvog tipa ne bih preporučio nikome, pa čak ni sebi!

Možda to misli zbog onog što sam napisao u kritici Gilgameša? Ono da bi mi neznalice trebale podići spomenik? Ali to je objektivno! Predlažem dokidanje čitanja lektire, najdosadnijeg segmenta čitavog školovanja!

No to nekako prođe, i ja prestanem osjećati nelagodu.

Zapazim neobičnu stvar: govorim i govorim i govorim, o čudnim i dalekim stvarima u svom životu i prvi put nakon dugog vremena ne čini mi se da je svaki govor nepotrebno brbljanje. Prvi put nakon dugog vremena osjetim da je dobro govoriti, upravo da treba. Prvi put grlo mi nije stisnuto i ja, baš narcistički, govorim o sebi, meni oduvijek najdosadnijoj temi kojom nipošto nisam htio daviti druge ljude.

Hej, pa to se i zove psihoterapija, zar ne?

Drži gaće, Ludlud, dr. Nadležni radi svoj posao! To znači: zaoštrava igru. A ime joj je Igra ogledala.

- Zlatousti, što je prosvjetljenje?
- Sve.
- Što mi imamo od toga?
- Ništa.

- Zlatousti, što je prosvjetljenje?
- Ništa.
- Što mi imamo od toga?
- Sve.

Znam da zvuči naivno oduševljavati se prednostima bloga, pogotovo vama koji ste dugo tu. Ne mogu odoljeti. Mogućnosti su neograničene! Evo, sad ću nakon dugo vremena napisati književnu kritiku, i to jednu koja za „recentnom produkcijom“ kaska dobrih tri-četiri tisuće godina.

Potaknut naslovom jednog posta od neki dan opet se dohvatih Gilgameša. Prvi put sam ga pročitao s kakvih petnaest. Kasnije, u trećem srednje, iz povijesti smo radili drevnu Mezopotamiju, i bio sam jedini u razredu koji je digao ruku kad je profesor pitao tko je pročitao Gilgameša. Lako da je to bila jedina korist! Oduševljen i zadivljen ljepotom i stilskom elegancijom tog epa često sam ga prepričavao na tulumima. Ne jedamput bi se ekipa okupila i netremice slušala. Čak sam na Gilgameša znao i komada zbarit. Hej, nije to šala! To samo zorno govori o silnoj snazi arhajskog djela! Pitam te ja danas tko bi bio u stanju izvesti takav poduhvat: zbariti žensku mlađu od dvadeset jedino uz pomoć drevnog sumerskog epa? Molim, nije mi ovdje cilj hvaliti se, to i tako nisu ispali neki uspješni ljubavnički pokušaji, cilj mi je plemenitiji: ukazati na snagu pisane riječi koja se može protegnuti tisućljećima, samo ako je dobro napisano.

Zato smjesta preskačem dosadnu bibliografsku faktografiju, i reći ću jedino da se zna toliko da je Gilgameš do sad najstarije zapisano književno djelo, dakle najstarije ikad, ako izuzmemo neke egipatske tekstove na rubu žanra i nepoznatu starost usmene predaje indijskih Veda. Neću ni teoretizirati o tome je li to uopće tadašnjim autorima i čitateljstvu predstavljalo književnost ili nešto treće, recimo da smo zadovoljni time, u nedostatku maštovitosti, da je nama danas to književnost.

U školi ili u enciklopediji reći će vam šturo da je to, ponavljam, do sada prvo zapisano književno djelo. No ja sam došao do još većeg otkrića, tada, u mladim danima, a neki dan mi se, nakon ponovljenog čitanja, to otkriće samo potvrdilo. Otkrio sam, s ne malo ironije, kako Gilgameš nije samo prvo, nego i apsolutno književno djelo. Ne znam, kao što je piramida u Gizi apsolutna arhitektura. Tu se nema ni kamena dodati ili oduzeti. U Gilgamešu se nema ni riječi dodati ili oduzeti. Čak i bez obzira na prijevode! Ironija je u tome da, ako je prvo napisano djelo apsolutno, sva su ostala – nepotrebna. Biblija, Shakespeare, Dostojevski, Joyce... svi dalje samo mrčimo bezveze, milijune i milijune knjiga, od klasika do proroka, od teorijskih hohštaplera do humorista.

U Gilgamešu ćete naći sve, uz eleganciju stila i neponovljivu ljepotu pjesničkih slika, sve teme svjetske literature, i ne samo literature: akciju i avanturu, grčku dramu, tragediju, komediju, krajnja filozofska pitanja, praktična životna pitanja, putovanja s kraja na kraj svijeta, lov, ribolov, sport, glamur, eshatološke probleme, postanak svijeta, psihološke karakterologije, let u svemir, Danteov pakao, bitke, seks, preljub, vjernost, meksičke sapunice, buddy-buddy filmove, Animal Planet, spiritizam, naturalizam, biblijske spektakle, panteon bogova, Dungeons and Dragons, kuharski savjetnik, cipele i modu, Seks i grad, Poljoprivrednu emisiju, dvorsko plemstvo, prognozu vremena ... Sve! Lijepo kondenzirano u dvanaest ploča, klinastim pismom izdubljeno u glini. Neka mi nitko ne zamjeri ako griješim dušu, ali Biblija je u odnosu na Gilgameša kao telefonski imenik u odnosu na neku normalnu knjigu. Uz svo bogatstvo tema i izričaja prepuna je beskonačnih rodoslovlja i pustih imena, samo još fale adrese. Nije ujednačena. Nije elegantna, osim u dijelovima. Gilgameš je sve to, piramida među pisanim spomenicima.

Još jedna od divota kod blog-kritike je što osim slobode u izboru tema imaš i sve druge slobode. Tako ni jednom rječju, a već sam pri kraju teksta, nisam morao prepričavati sadržaj. Niti neću!

Jer najveća važnost Gilgameša nije u njegovoj književnoj ljepoti u kojoj bismo estetski uživali i razvijali vlastiti ukus. Pokazalo se da je njegova najveća važnost psihološka: on svojom snagom nakon tisućljeća spavanja pod mezopotamskim pijeskom oslobađa magičnu snagu na koju se djevojke lijepe kao na pekmez! On inspirira i liječi. Uznemiruje u mladosti i smiruje u starosti, baš kako treba.

Svi vi koji mrzite čitanje i bojite se knjiga kao samog vraga, možete mi slobodno podići spomenik. Ovim revolucionarnim tekstom dokinuo sam svako daljnje uzaludno čitanje. Pročitate ovu jednu jedinu, i sve ste pročitali. Spasio sam vas silnih muka. Eto, zato spomenik, ne radi častohleplja. Učinio sam nešto korisno za čovječanstvo.

Stoga trkom u knjižnicu! Da, i vi, veliki knjigoljupci. Niste se izvukli! Ne vrijede vam sve one puste knjižurine koje ste pročitali ako ste propustili prvu i, očito, posljednju. Valjanu.

P.S. Pitam se je li doktor Nadležni pročitao Gilgameša? Mislim, što mu vrijede puste knjižurine i studij ako nije pročitao knjigu u kojoj o psihologiji piše sve što živ čovjek treba znati i razumjeti? Ah, neka ga, sigurno će se probati izvući nekim doktorskim marifetlukom. Ne želim dalje privatizirati povijesni tekst, kad je već tako ispalo, pa makar i ovdje na blogu gdje su sve slobode nepresušne!

- Zlatousti, što je, oh, što je Domovina?
- Groblje predaka.

Na blogu Tomajude komentirao sam njegov post, ali sam se malo „zapisao“ pa je ispao podulji tekst. Zato ga prenosim i ovdje:

Opreka između poniznog slušanja i obožavanja nekog jer je „mudriji“, „bolji“, „pametniji“, (ajmo reć' idolatrije, kao lakšeg rješenja svojstvenog lijenčinama) s jedne strane i samodostatnosti, poniranja u sebe, traženja božanskog i transcedentnog u bavljenju sobom i „dodira sa sobom“ s druge, zapravo su dvije strane iste medalje. Čitava medalja, naime, slabo što vrijedi ako je predmet bavljenja egocentričan, jer tada su opreke samo prividne.

Postoji, međutim, moment kada stvar funkcionira u oba slučaja. Nazovimo to kako se to i nekoć davno nazivalo: „trezvenost ratnika“. Trezvenost, jer je riječ o osobitom stanju svijesti izrazite bistrine, a ratnika radi toga što se takva jasnoća uma događa u ekstremno opasnim situacijama kad je odlučivanje intuitivno i besprijekorno precizno: o djelićima sekunde ovise život i smrt. Tko je u stanju postići trezvenost ratnika i u svakodnevnom životu u neslućenoj je prednosti.

Evo kako se trezvenost ratnika očituje na gornju dilemu.
Sjevernoamerička plemena u većini slučajeva nisu ni na koji način birala poglavice. Svatko je bio slobodan ići kud želi i raditi što hoće. Zajednički život bio je dobrovoljan, osim u iznimnim slučajevima izgona od strane čitave zajednice. Trezvenost ratnika bilo je ono što je rukovodilo pojedinca. Znati svoje mjesto u poretku stvari bez sumnje i kolebanja. Da, slijedit ću Tupog Ćuka, pametniji je i mudriji. To mi je bolje. Nemam ništa od toga da se pretvaram kako sam ja pametniji i mudriji. Ali ja sam jak, pa će Tupi Ćuk znati kako iskoristiti moju snagu. Šepavi Konj najbolje jaše, Oko Sokolovo ima oko sokolovo itd... Nikakve rasprave. Sve se zna. Trezvenost ratnika. Otklanjanje ega kao nepotrebnog balasta, na benefit svima, pa i dotičnom egu. Uz svo bogatstvo društvenog života koje ostaje nepomućeno: natjecanja u časti, hrabrosti... Trezvenost kao viši stupanj bivanja, ovdje i sada.

Trezvenog ratnika dakle nije vodila neka slijepa vjera nego: povjerenje. Neobično važna riječ. On ima povjerenja u Tupavog Ćuka, baš kao što ima povjerenja u vlastite sposobnosti do razine do koje ih je razvio, i u ostale suplemenike. Ako idu u rat ili lov, to nije šala, život i smrt su u pitanju i najvažnije je - povjerenje! Treba mu još i povjerenje u duhove predaka i prirode, u bogove, ali i poniznost pred silama koje ga nadilaze. Takva je poniznost također bitan izraz trezvenosti ratnika.

Ako ostavimo sad Indijance, odavno već u Vječnim Lovištima, i pozabavimo se ovom zanimljivom riječju „povjerenje“, možemo doći do zanimljivih stvari. Grčka riječ pistis, odnosno latinska fides, uglavnom se na sve jezike prevodi kao vjera, dok bi ispravan prijevod bio povjerenje, budući da se ipak radi o subjektivnom stanju, a ne o nekakvom općenitom pojmu. Nećemo ulaziti u komplicirane probleme prevođenja svetih tekstova, ali zamislimo situaciju u kojoj bi sva mjesta u Novom Zavjetu na kojima se pojavljuje pistis preveli s povjerenje, a ne sa vjera. „Ako imate povjerenja koliko zrno gorušicino...“

Imam li dovoljno trezvenosti ratnika u sebi ne treba mi nikakvo opsjenarsko vjerovanje u vlastitu veličinu i mudrost samo kako bih zadovoljio vlastiti ego, jer mi trezvenost govori koliko zapravo imam i jednog i drugog. Ako se pojavio netko veći i mudriji, kao, na primjer, Isus Krist, ja trijezno i s povjerenjem mogu poslušati što ima reći bez idolatrije, upravo kao da sam poslušao Tupavog Ćuka prije lova jer znam da je pametno savjetovao. Jednako je i u suprotnom slučaju: ako strepim nad svojim malim i jadnim Ja, pa sam sav sretan kad se pojavi vođa koji će me štititi i voditi, u tome nema nikakve trezvenosti. Srozao sam se u slijepog obožavatelja koji u njemu obožava sebe.

Kakva je korist od takve ili ikakve trezvenosti i povjerenja? To je također pitanje postavljeno iz pozicije ega. Jer korist od toga je mnogo šira od pojma korisnosti uopće. Stvar je u odbacivanju nepotrebnog tereta. Trezvenost ratnika je fluidnije i slobodnije, bistrije i daleko prostranije stanje svijesti od one ukotvljene u sebstvu. Fokusiranje na sebe sužava, opterećuje, spriječava kretanje, osporava, koči, zakrčuje i umanjuje broj mogućnosti. Na kraju se gasi u samoimploziji vlastite veličine. Suprotno tome, odbacivanje tog balasta poravnava nas s perspektivom svijeta, širi, obogaćuje, provjetrava i otvara bezbroj mogućnosti, doslovno na kozmičkoj razini. A to je nemoguće bez trezvenosti i povjerenja. Status ega je nepovjerenje u bilo što izvan sebe, i strah od mraka koji ga prijeteći guta, što nije drugo nego sljepilo samoproždiranja.

To znači da čovjeku suštinski treba trezvenost ratnika, a da bi je razvijao treba mu povjerenje; najprije u druge ljude, a kako se vidik širi i izvan ljudskog svijeta i čovječanstva, treba mu povjerenje u bogove.
Na kraju i u onog koji nosi sva njihova lica.

Stanje u kojem se čovjek nalazi takvo je da je odbijati pomoć daleko od trezvenog, pa čak i od oholog – to je naprosto slijepo.

- Zlatousti, što je smrt zapravo?
- Mjera života.
- Zar nije propast i ništavilo?
- Ovisi kako ste mjerili.

Dođem ja na kontrolu doktoru Nadležnom sav u dobroj vjeri i nadi kako se lijepo odmorio i zaboravio na mene tamo u inozemstvu, a on će još s vrata:
- Odmorio sam se, baš kao i vi, od nerada! Hahaha! Sve znam, čitam, pratim...

Smije se, pas!

A ja premro neki dan kako će mi nakalemiti još neki „F“ akonto onih komentara dolje niže na blogu. Dobro, pretjerah, ali što sad: tako je. Ipak sam „vrabac na kojeg se pucalo“, kako veli neka ruska uzrečica, a od takvog očekuješ da sve očekuje.

Kontrola k'o kontrola, brza i efikasna. Vidi da sam ipak dobro. Ali spetljalo se nešto s uputnicom, pa smo otišli na šalter sestrama razmrsiti začkoljicu. Ah, kako su to ugodne tetice! Više nisam siguran jesu li to iste one ale-aždahake od prije pola godine. Tko će ga znat, kad bih se bar sjećao.

Ispadne da je greška na uputnici.

- Aha! I on je negdje pogriješio! – doktor Nadležni veselo lupi pesnicom u drugi dlan, misleći kako smo napokon doskočili doktoru Običnom, starom štreberu.

Morao sam ga razočarati, iako teška srca:
- I ja se veselim, doktore, ali ne mogu griješiti dušu. Taj dan kad sam bio po uputnicu na zamjeni je bila neka mlada doktorica....
- Tja... – veli on s izrazom navijača kad njegovi fulaju gol.
- Tja... – prisnažim jednako.

Ali se raziđemo veselo, u ljubavi i prijateljstvu, baš kao da smo stvarno smjestili doktoru Običnom!

- Zlatousti, zašto smo tako usamljeni?
- Zaboravili ste.
- Ali mi često mislimo jedni na druge!
- Zaboravili ste bogove.
- Kako pak oni pomažu u druženju?
- Čovjek nije dovoljan.

Mi smo naprosto ludi za objašnjavanjima. „Daj ti to meni malo objasni“. I kada ništa ne razumijemo, volimo da nam se objašnjava.
I to je sve u najboljem redu do točke u kojoj nastaje zbrka.
A to je ona točka u kojoj se upustimo u objašnjavanje neobjašnjivog. To je točka u kojoj smo neopazice prešli u oholost, tvrdoglavost i sve štetno i škodljivo što iz toga proizlazi. Ništa nije tako loše kao kad razum sebe precjenjuje. A precjenjuje se upravo kad misli da može objasniti neobjašnjivo.

Drevni ljudi su i tu bili mudriji. Podcjenjujemo njihove mitove jer mislimo da su njima nešto „objašnjavali“, a svo bogatstvo mitologije složili smo uredno na police dječjih knjižnica i antropoloških odjela. Mi smo ih objasnili. Šteta što naša objašnjenja drevni ljudi ne mogu čuti. Pitam se bi li plakali ili se smijali. Ili oboje.

Što je tako važno u tome jesu li ili nisu nešto objašnjavali?
Ponavljam: nije problem u želji za objašnjenjima, problem nastaje kad se bez razloga objašnjava neobjašnjivo. Mudrost je dakle bila u tome da se, kad se jednom nađeš pred vratima misterija, stane. Na vlastitu korist i zdravlje. Mi, današnji ljudi smo pljačkaši značenja i sebi i svijetu nanosimo neizmjernu štetu. Mitovi su ljudima slali određene poruke, a ne objašnjenja. Poruke koje su davale određenu boju životu svakog pojedinca.

Objasnit ću to na jednostavnom primjeru, jer je očito da bez objašnjavanja ne može.

Usporedimo poruke koje su dijete, mladac i starac dobivali tijekom svog života nekad, u pretpotopno doba, i danas. Sasvim malo dijete moglo je iz svoje okoline iščitati otprilike ovakvu poruku, bez obzira u kojoj se od drevnih civilizacija rodilo:

Ovaj svijet je velika tajna, i ti si pozvan u njega na čaroban način da ga otkrivaš i obogatiš. Prepun je nezamislivih čuda i sva su ona ovdje radi tebe, samo za tvoje oči. Budi pažljiv i mudar i bogovi će ti otkriti neke od najljepših tajni postojanja. Upoznaj svoje pretke i vidjet ćeš koliko su brinuli za tebe i prije nego su znali da ćeš se pojaviti. To je nesebična ljubav, i ti ćeš je upoznati, jer si dijete čovjeka, Sin Bogova.

Danas, kad smo pametni i racionalni, svako malo dijete dobije otprilike ovakvu poruku, kad se sve zbroji i oduzme:

Ti si mali sisavac, svojevrsni ispljuvak tjelesnih tekućina tvojih bioloških roditelja. Oni te vole, ali to je samo nagon. Rodio si se kao proizvod genetske mutacije, a to je evolucija, a to je razvoj od amebe preko majmuna do tebe. Ti si majmun bez dlaka, greška ili slučajnost, krepat ćeš kao i svi ostali, zato zgrabi što stigneš i kad stigneš jer moraš uživati to malo što si ovdje. Čovjek je čovjeku vuk, stoga pamet u glavu, bolje ti njega nego on tebe.

U mladoj dobi, u vrijeme otprilike nakon mature, drevni mladići i djevojke iz svega što su naučili dobili bi ovu poruku, potkrijepljenu mnogobrojnim slavljima i svetkovinama inicijacije:

Stupio si u zajedništvo posvećenih sinova i kćeri i čitav svemir se raduje i slavi. Dobio si svoje mjesto u svojoj zajednici i to je neraskidivo dokle god je to tvoja volja i volja bogova. Uzdići ćeš sebe i svoju obitelj i svoj narod jer si vrijedan uzdizanja. Svaki tvoj doprinos bit će doprinos čitavom svijetu. Pred tobom je pustolovina u kojoj svi sudjeluju od početka svijeta pa do kraja, i bez tebe i onoga što napraviš ništa ne bi bilo isto. Živi lijep i bogat život!

Danas, danas će obitelj poželjeti sreću mladiću ili djevojci, i pred njima je također avantura života, ali budući da je danas sve već „objašnjeno“ poruka koja do njih iz svijeta dolazi otprilike je ovakva:

Ako želiš opstati bolje ti je da se školuješ. Tržište rada je neumoljivo. Bez znanja ćeš završiti kao propalica. Iskoristi sve prednosti koje imaš, drugi te već prestižu! Želiš biti zadnji? Svi će ti se rugati i bit ćeš ponižen. Specijaliziraj se i postani vrhunski fah-idiot, pa ćeš biti bogat, a novcem ćeš već lako kupiti sve. Život je utrka u kojoj nema mjesta za drugo, grabi, grabi jer resursi su ograničeni! Ne biraj sredstva, život je surov.

I na kraju, star i nemoćan, drevni čovjek je razumio ovo:

Život ti je bio ispunjen i plodan. Učinio si koliko si znao i mogao, bogovi i preci su te vodili i pomagali ti, a ti si pomagao djeci i djeci svoje djece. Vrijeme je za tvoje novo putovanje kad izađeš iz dana ovog svijeta, a sva djeca koja ostaju zahvalit će ti. Pridružit ćeš se svetim precima i odmoriti se zasluženo. Sve bolesti i nevolje koje si otrpio uskoro će završiti, ostaje samo radost. Neka te bogovi vode na putu u vječnost.

A moderan čovjek? Evo poruke koju je on dobio:

Trudio si se svim silama ostati mlad i lijep, a evo, raspadaš se jer biologija čini svoje. Bio si uvjeren da ćeš nekako doskočiti smrti, a sad moraš u propast i ništavilo. Osjećaš se prevarenim i napuštenim. Djeca su ti nezahvalna, ali moraju se boriti za opstanak i nemaju vremena. Kad si se iscrpio poslali su te u bijednu mirovinu ne kazavši ni hvala. Nitko ne treba tvoj savijet jer te pregazilo vrijeme. U bolnicama te tretiraju kao životinju. Ti i jesi životinja koja će krepati i nikog u svemiru nije briga.

Uopće ne želim raspravljati o tome što i koliko je istina, a što nije. Ne želim raspravljati o točnosti ili netočnosti. Ne želim objašnjavati ako je netko krivo shvatio kako tvrdim da ljudi danas nemaju dobrote, ljubavi, veselja, kreativnosti... Imaju, sve to postoji. Ne tvrdim da je nekad bilo bolje. Svjestan sam da će netko imati „objašnjenje“ za moje mišljenje na temelju toga što se liječim kod psihijatra. Jasno je da su pametni već sve objasnili.
Sve to na stranu.

Imam samo jedno jedino pitanje.

Od poruka koje ste pročitali, koje biste više voljeli za svoju djecu?

- Zlatousti, zašto moramo umrijeti?
- Smrt je dar.
- Kako, kako to može biti?
- Inače se ne biste rodili.

Ups, nadam se da se nisam uvalio u nevolju. Zapravo, Zlatousti me uvalio.
Nadam se da je doktor Nadležni na dugom, dugom godišnjem i da je zaboravio i na mene i na moj blog. Nije Zlatousti ništa napravio, nego ja, u komentarima, kad mi izletilo da nas ima puno nas u nama, svi lijepo raspoređeni po dužnostima i resorima. To nikad nemojte reći pred psihijatrom. Smijete reći javno, ali jedino kao vic. Ako napišete, uvijek se možete izvlačiti na autorsku slobodu i imaginaciju. Ne znam kamo spadaju komentari, već ću nešto smisliti dok se dr. N. ne pojavi.

Ali dobra je stvar što je to jedino što bi moglo biti problem u posljednje vrijeme. Čudno razdoblje, čudni tjedni... Osim one višednevne krize, sve je mirno i spokojno. Spavam do pola četrnaest – četrnaest, malo surfam, klonim se vrućine, čak se i dosta družim s ljudima, iako uglavnom u kvartovskom bircu. Utamanim knjigu dnevno, ili u dva dana, piskaram blog.

Čudno je to što ne znam na čemu sam. Kao da sam još uvijek na bolovanju, istovremeno na odmoru, a istovremeno nezaposlen. Moram misliti da popijem pilule, odem po recept, u ljekarnu, uskoro ću na kontrolu, ali osim toga nemam briga, ništa me ne boli, odmaram se i slobodan sam si ugađati. To mi dođe smiješno jer se nemam od čega odmarati - posla nemam.

Kako god. Vrijeme je za spavanje. Treba se odmoriti od silnog neumaranja.
Svi mi u nama i vi u vama.

- Zlatousti, što je najvažnija stvar koju treba uraditi?
- Ništa.
- Kako? Kako je to moguće?
- To je jedino što možete čuti, iako ne razumijete. Ono drugo kako se može reći vama je nepodnošljivo.
- Reci nam, reci! Što je to?
- Žrtva.

- Zlatousti, zašto je ljubav najvažnija?
- Zato što je jednosmjerna.
- Ali Zlatousti, pa ljubav podrazumijeva uzajamnost!
- Gubite se, trgovci!

Živimo u dreku. To je realnost. Ali, kao da to nije dovoljno, sad ga još moramo i gutati. Kako, zašto?
Imam jednu teoriju. Uličnu. Ali mislim da sve objašnjava.

Živimo kako živimo jer više nema Pravih Frajera. Ne, ne buncam. I neću definirati što je to „pravi frajer“, jer se to ne može. Danas se sve treba definirati, i svatko misli da se iz definicija sve može razumjeti. Pravi Frajeri su nestali. Kao neka mitološka bića, njih se može samo opisati. Imao sam sreću biti pripadnikom generacije koja ih je još mogla vidjeti, čak upoznati neke.

Nekada je svog Pravog Frajera imala svaka ulica, zgrada, ulaz, svako malo ili veliko mjesto svugdje u svijetu. Neovisno o kapitalizmu i socijalizmu, blokovima, nesvrstanima, staležima, ta izumrla vrsta je bila malobrojna, ali sveprisutna. Kao neka mreža, bili su pravilno raspoređeni svijetom i branili su ga od dreka. Tek sad to znamo, sad kad su nestali.

Danas je gotovo nemoguće naći način da ih se uvjerljivo opiše, a nekad su stajali na svakom uglu. Lako ih se moglo prepoznati.

Ako bi nekom dedi krepao kašljucavi „fićek“ na raskršću Pravi je Frajer bio taj koji ga je bez puno priče pogurao dok ne upali. To je mogao biti fakin iz kvarta, pred bircom ili dućanom „Prehrane“ na uglu, s pivom u ruci, u Varteks hlačama, ali je mogao biti i kit s kokoticom u inozemnom Levi's-u koji je baš iskočio iz svog Trijumfa. Svejedno. Pravi Frajer je obavezno pogurao dedu. Pravi Frajer je s čikom u kutu usana susjedi prebacio teške cekere uz stube iako ga se ona bojala k'o vraga i nikad ne bi dala kćeri da se druži s njim.

Pravi Frajeri bili su dobri duhovi svog susjedstva.

Mislit ćete da su bili nekakvi kočoperni pjetlići svog kvarta. Krivo! Bilo je pjetlića, kao i danas, ali Pravi Frajer nikad. Taj je uvijek bio opasno tih.

Mislit ćete da je bio nekakv huligan koji je izazivao kavgu. Opet krivo! Tada se nije išlo u čoporima tući slabije. Upravo suprotno od tog mišljenja: Pravi Frajer se zapravo jako rijetko tukao. Kad bi se Pravi Frajer pojavio u nekoj gužvi, gužva je redovito prestajala. Nitko nije imao puno volje odazvati se kad bi Pravi Frajer rekao nešto kao: „Kaje ovo? Ajmo, razlaz... Il' neko hoće jedan na jedan vani?“
Pravi Frajeri nikad nisu tukli slabije. Nije bilo šanse da žgoljo s cvikerima dobije batina na plesnjaku. Nije bilo cipelarenja.

Mislit ćete da je bio sitni kriminalac. To uopće nije bilo važno. Poneki je tapkario pred kinom, poneki je bio iz dobrostojeće obitelji. Netko je studirao, a netko bio pomoćni šloser. Što je činilo Pravog Frajera bilo je Ono Nešto, a ne nikakav izvanjski faktor.
Pravi Frajer je uvijek znao tko je i što je. Nitko mu to nije trebao reći, niti se on ikome imao potrebu dokazivati. Mogao je imati love, i nije morao. Pravi je Frajer o lovi imao samo jedan stav: „dobro dođe“. U dlaku tako, ni manje ni više od toga.

Jer, Pravom Frajeru ni u najgorem ludilu ne bi palo na pamet da se hvali. Pogotovo ne lovom. Hvale se papci. Pravi Frajer zna tko je i što je. Njemu nisu trebale nikakve stvari da bi sebi podigao cijenu.

Pravi Frajer nije bio pohlepan. Ne može se reći da danas ljudi nemaju muda. Ima ih. Treba imati muda za uletiti u kladionicu s pištoljem i opljačkati je. Ali današnji kriminalci ostaju ipak ono što iznutra jesu: pohlepni papci. Što će ti muda ako nemaš Ono Nešto. Što će ti lova? Pa zna se, lova ti treba da bi glumio da si nešto što nisi: faca. Pravi Frajer nije ni trebao biti pohlepan jer je uvijek znao tko je i što je.

Zato je Pravi Frajer uvijek odfurao žensku koju hoće. Znao se upucavati. Točnije, tajna je bila u tome što se uopće nije znao. Jeste li primijetili kako se cure često žale da im se diže kosa na glavi od blesavih uleta blesavih muškaraca? Nije nikakvo čudo! Svijet je potonuo u drek. Nema više Pravih Frajera koji su ga još koliko toliko držali iznad septičke. Pa kako se onda upucavao Pravi Frajer? Ključna riječ je: jednostavno. S nekoliko jednostavnih i iskrenih riječi rekao bi curi koja mu se sviđa da mu se sviđa. Možda je bio romantičniji i pjesničkiji nastrojen, možda je bio škrt na riječima i jednostavna uma, svejedno. On je rekao što misli. Nije muljao, nije glumio, nije se preseravao i prije svega: nije se hvalio! Pravi Frajer zna tko je i što je. Normalno da bi i cura to osjetila.
Eto zašto su oni odvodili najbolje komade. I što je zanimljivo, cure koje bi se udale za takvog jednog nikad nisu bile nesretne, nisu se rastale, nisu bile jadne i očajne. Danas su takvi parovi dedeki i bakice iz susjedstva, i nema tog mladića koji bi im pogurao auto ili ponio torbu. Danas smo u dreku. Hvalisavci, muljatori i pohlepni papci preuzeli su vlast na planeti.

Samo dajte! Vladajte, krojite politiku, štancajte reklame, ali svi znamo tko ste i što ste. Vi ste papci. I neće vam pomoći što držite vlast i što se kupate u lovi jer nikad nećete biti ono što ne možete biti. Vi biste htjeli da drek i dišemo, osim što ga gutamo, jer jedino tu ste u svom elementu. Ali istina se ne da promijeniti – od čega ste sazdani to i jeste, to je vaš element, ništa vam ne pomaže što ste i sve nas ostale povukli u svoju kloaku.

Tako ispada da su Pravi Frajeri bili neka posljednja vrsta vitezova. Sigurno će se opet pojaviti! Sigurno tu i tamo još opstaje poneki, možda kakav bajker ili neki pijanac u nekom zabačenom bircu. A na ljutnju papcima, neka o njima i dalje živi legenda, poput one o Arturu i njegovim dečkima.

Mi, normalni ljudi, imamo svoje legende i mitove, i zato nam drek nije uvijek drek! A vi papci to ne kužite. Nikad nećete. I nitko vam neće objašnjavati.

Požderite se!

- Zlatousti, tko si ti?
- Ja sam vi.
- Oh? ... Hura! ... Eh ... a tko smo mi?
- Vi niste ja.
- Kako? Zašto?
- Jer pitate.

Što čini valjanog diktatora? Ne pompoznog diktatorčića latinoameričkog stila koji zagorčava život stanovništvu svojom mušićavom hirovitošću i koji voli bijele odore i šarene lente. Što čini valjanog diktatora koji trasira svoj put direktno u krvavi stenogram povijesti čovječanstva?
Pa ceste!
Svaki diktator koji je shvatio bit svog zanimanja gradit će ceste! To se zna još od antike i rimskih careva, pa i ranije, perzijskih vladara koji su izmislili pony-express i pripadajuću mrežu puteva, Velikih Inka koji su izrezbarili Ande nemogućim i vrtoglavim stazama...
Novovjeki diktatori to su lukavo ponavljali: Napoleon, Mussolini, Hitler...
Ne znam je li i Staljin cestogradio ili se samo držao elektrifikacije.
Ceste su ključ diktature!

Uskoro će izbori i u našem vilajetu. Tko li će obećati ceste? Imamo li i mi potencijalnog cestograditelja? Tko iz prikrajka vreba bez podrške izborne baze da bude gazda? Čaćić, mali bonapartić? Ti li si taj? Otkrili smo te! Ili neki drugi unaprijed ukoričeni lik i djelo? Ima ih, ima!

Demokracijom se sve može zataškati, ali ceste - ne!

A jednom, za mnogo i mnogo generacija, kad se Vilenjačka Kraljevstva opet budu rasprostirala onime što ostane pod ovim lijepim podnebljima, stanovnici će se naivno pitati nad ruševinama:
- A kave su im ovo široke ravne staze bile, čemu to?
- Tuda su u limenim kutijama na kotačima jurili kao sumanuti od naseobine do naseobine u kojima su se međusobno nervozno muhljali, - reći će neki upućeniji, možda arheolog.
- Nije li to bilo opasno?
- O da, ginuli su kao muhe.
- Pa zašto to?
- Pa očito su bili vrlo glupi.
- A zašto su bušili planine? To je nevjerojatno težak posao.
- Pa, bušili su brda da ne moraju ići okolo.
- Znači, osim što su bili glupi, bili su i ludi? Zašto bi netko htio ići kroz brdo koje najprije mora godinama mukotrpno bušiti umjesto da ide okolo, osim ako nije kompletni luđak?
- Žurilo im se!
- Kuda? U smrt?
- Nikad mi nećemo razumjeti što se zaista događalo u glavama primitivaca.
- Ipak, razvili su zavidnu graditeljsku tehnologiju.
- Tako je bilo u svim robovlasničkim društvima.
- Pa zar nisu oni živjeli u demokraciji?
- Da, to je ono kad je svatko svakome tiranin, otac sinu, muž ženi, susjed susjedu, brat sestri, pa da se ne bi pobili međusobno izaberu privremenog tiranina koji će ih sve zajedno tiranizirati umjesto da se sami bakću...
- Ah, znači glupi, ludi i povrh toga lijeni!
- C –c- c...
- Tsk tsk tsk...
Svi vrte glavama i uzdišu blago.

- Zlatousti, zašto nas Bog ne voli?
- Otkud vam to?
- Pa uvijek neke muke, patnje i problemi...
- A zašto bi vas Bog volio?
- Kako zašto? Pa mora! Bog je!
- Ah, vi biste zapravo samo besplatno muljali...
- Ne, ne! Mi smo iskreni!
- Onda se zapitajte pravo pitanje.
- Koje, koje je to?
- To je: zašto vas Bog voli.

A je danas lako biti erudit... samo ako si u stanju mazohistički čitati.

Hmmm, da vidimo, Derrida, Lacan, Baudrillard, i još njih legija kojih se više, falabudibogu, ne mogu sjetiti, pa sad taj Žižek...
Sačuvaj nas bože teoretičara „stvarnosti“.
Strugači po dnu kazana.
Kao neki kotlokrpe na smetlištu civilizacijskih otpadaka, razbacuju taj psihijatrijsko-psihološko-socijalno-filozofski drek oko sebe i, valjda, uživaju.
Da su bar pogodili u oko, ma da su bar zakakali odjelce šminkersko nekom od gospodara svega ili barem nekom beznačajnom slugi Sauronovom.
Jok. Ništa.

Kud mi ovako glupa tema padne na pamet, još će doktor Nadležni pomisliti da mi se pogoršalo, pa ću imati problema.
- Samo lagane teme, nikakva filozofija!

Bez brige doktore, nije to nikakva filozofija, taj visokostilizirani šund sastrugan s dna civilizacijske kante.
Radije braća Grimm!
Kako ono, Karl und Friedrich Grimm? Ne, Jacob i Wilhelm, ono su bili Marx i Engels.

Od sveg tog struganja lonaca samo te može zaboljeti glava. Još ću i nekakav stav zauzeti! Baš mi to treba, takav napad svraba....

- Zlatousti, gdje si se ti rodio? Odakle si zapravo?
- Moj dom je Jedan Grad.
- Oh, htjeli bismo ga posjetiti! Gdje, gdje je tvoj grad?
- U svakome.
- Kako? Gdje u nama? Zašto ga ne vidimo?
- Treba ga izgraditi.

I onda odjednom nekoliko loših dana. Ne, ne da bi se nebo srušilo na glavu ili kakva slična kataklizma iz dubina svemira. Jedva čujno cviljenje u položaju fetusa na kauču bijaše vrhunac krize. A nije ni predugo trajalo, niti jedno popodne.

Jedina i zakonita se zabrinula, ali sam se nekako doveo u red. Bit će malo i južina, malo reakcije na nedavne stresove, a i dr. Nadležni je rekao da se ne veselim unaprijed jerbo da će još biti sličnih epizoda, iako sve manje i manje. Tako je ipak mogla na put na par dana.

Bistar i čio, danas sam pohodio tržnicu i mesnicu i sredio neke financije u banci. Nadam se, kad mi se draga vrati, da neće ustanoviti kako sam nešto ozbiljno pobrkao. Ne znam, kupio deset tisuća grincajga i uložio u fond na burzi svinjskih karea, a napunio frižider kratkoročnim obveznicama...

Ah, zdravlje je jedini kapital, jedino je zagonetka kako ga oploditi.

Nevjerojatno popularno i vrlo, vrlo moderno je imati „stav“. „Svoj stav“. I još je osobito dobro ako je to „čvrst stav“. Da, da, i to je odraz izraženog „karaktera“.

Odakle, kako se ta praznovjerica uvukla među ljude, misterij je za Rub znanosti.

Jer, naravno, o tome da bi ljudi imali svoj stav nema ni govora. On obično i jest čvrst, ali je uvijek nečiji tuđi. Iz novina. S televizije. Ostali mediji. O, da, poneki i iz knjiga. Od tračlave susjede, eee, to ponajprije! A ne prođe dugo i čvrstoća mu se pokaže nekako... pihtijasta. O kvantiteti raznoraznih stavova na štetu kvalitete neću ni govoriti!

I tako sam opet ispao iz igre. Opet sam izvan tokova. Ovo nije pritužba, molim, samo konstatacija! Jer ja ne želim imati stav, ni svoj svojcat, a kamoli prisvojeni, o svakoj blesavoći koja me svakodnevno pohodi. I nikad mi neće biti jasno kakva se to pošast uvukla među ljude pa ih nekakvo bjesnilo tjera da pošto-poto zauzmu svoj čvrst stav baš o bilo čemu.

I tako stalno slušam čvrste stavove. Koje sam, naravno, uglavnom već čuo i pročitao u nekom smeću s kioska.
- Pa dobro, ti nemaš neki stav o tome? – znaju me pitati iznervirani mojim odmahivanjem rukom ili podrugljivim smiješkom.

A kog će mi vraga stav!? I ti koji ga tako čvrsto zubima drže pljunut će ga već sutra i uhvatiti se nekog drugog, najvjerojatnije sasvim suprotnog! I kad kažem da nemam „stav“, blijedo me gledaju. (Neki teoretičar bi rekao da je i to stav.)

Najljupkiji su ipak oštri stavovi, takozvani kritični. Ajoooj danas kritičara! Svega. O, ima ih pametnih, nadajmo se i korisnih, ali većina su od one kukavne vrste: kritiziraju samo kad nije po njih opasno. „Ulete zadnji i šutaju nogama“ kad je predmet kritike već na podu. Nešto usporedivo s pljuvanjem dojenčeta u kolicima, uz slavodobitni osmjeh „imanja stava“.

Pa kritiziraju što vide na televiziji. Pa kritiziraju nekakve guske i trotle s estrade. Pa političare, po mogućnosti ako ih je već netko napao. Pa crkvu jer da je spaljivala vještice prije petsto godina... O, da, sportske komentatore i njihove lapsuze, mljac! S ovim ne možeš fulat, još će reći i da si duhovit.
Bilo što, samo da ne može uzvratiti šamar.

I onda se ti junački stavovi o velevažnim pojavama kao korov šire među alapačama i alapačicima i hop, ne okreneš se oko sebe, a svaki idiot već ima svoj nepokolebljiv stav o... o... o čemu ono? Nemam pojma, ali slažem se, to je i moj stav! Čvrst.

- Zlatousti, ponekad te je vrlo teško razumjeti.
- Zato što previše znate.
- Ali nitko od nas ne zna više od tebe!
- Naprotiv. Vrlo malo toga znam.
- Kako to može biti?
- Većina stvari je toliko jednostavna da su razumljive same po sebi. Ostaje ih vrlo malo o kojima treba učiti.
- Koje su to stvari?
- Već znate.
- Ne razumijemo sad, Zlatousti...
- Zato što previše znate.

Natezanje s upravom bilo je prilično dosadno. Nisam se, naime, htio puno natezati. A još sam bio i malo pod šusom od opet pojačane doze doktora Nadležnog.
Kad su me htjeli šutnuti bez ikakve otpremnine samo sam rekao da ne želim bolestan na cestu kako bih napravio osobnu uslugu Klokanu Jacku.
Onda su oni kao iskazali malo zabrinutosti, ali su glumili da su im ruke vezane. Morao sam im objasniti što sam sve i gdje radio jer im je klokan valjda kazao da me s ceste pobrao, kao što i jest većinu tamo u redakciji, pa su se kao jako čudili da se već skoro deset godina muvam po raznim zakutcima Korporacije. Bolesno neambiciozan kakav već jesam, ostao sam i sretno nezamijećen sve do sad.

Pa su onda oni rekli ajde dobro, smislit ćemo nešto, ipak si ti naš dečko.

I da ne duljim, na kraju sam im prodao autorska prava na određeni rok nečeg što sam davnih godina bio objavio, a oni su glumili kako ih zanima da to možda opet objave, u kojem slučaju ću dobiti i tantijeme. Da ne ulazim sad u poslovne tajne, sjest će mi na račun otprilike xxxxxdišnja plaća koju ja mogu mirne duše rastegnuti još podosta, jer to je ipak bila pristojna plaća.

I tako sam se od Zle Korporacije rastao u kršćanskom duhu tolerancije i prijateljstva, bapci iz kadrovsko-pravne službe su mi mahnuli na pozdrav bijelim maramicama, a ja sam na odlasku pljunuo na mramor pred ulazom, za sretnu im plovidbu u bespuća povijesne zbiljnosti.

- Zlatousti, koja je najbolja, a koja najgora hrana ?
- Najbolja je ona koju najviše volite, a ta je i najgora.
- Kako sad to?
- U prvom tanjuru koji pojedete najbolja je, u drugom najgora.

Najveća laž kojom su nas do sada zatrovali ipak je laž o slobodi.

Ne, nema je, nema je danas, i ne, nisam pesimist ili zanesenjak. Laž današnjice svela je slobodu na isto smeće na koje svodi i sve ostalo: jednoumlje trgovaca.

Sloboda nije ništa drugo nego sloboda izbora, kažu oni, i lažu, podjednako s oltara i političkih govornica, svi trgovci koji vam milostivo daju da birate s njihovih polica, a uvijek je sva roba njihova.

Oni će huliti: Bog vam je dao slobodu izbora između dobra i zla, i to je sva sloboda. Oni će laskati: vi ste se borili i ginuli za slobodnu zemlju, iako vi dobro vidite kako je i koliko slobodna. Oni će prijetiti: tko ne vjeruje u naše ideale slobodnih demokratskih izbora, bit će izopćen. Oni će smisliti visokoparnim jezikom napisane teorije, ustave, zakone i dogme kako bi vas prisilili da prihvatite slobodu izbora koji vam oni nude. Oni će, jednom rječju, učiniti sve kako biste vjerovali da ste slobodni samo kad kupujete što vam prodaju. Njihov je bog Interes, i interes je zato jedino što vlada čovjekom.

Dajte sjednite i razmislite pet minuta. Niste glupi, pet minuta je dosta. Pet minuta u kojima ćete sami razmišljati, onako kako sami znate i možete. Upitajte se da li vi zaista i od srca vjerujete kako je sloboda izbora jedina sloboda? Kad na izborima birate Stranku Nadmenih Kretena, pa onda, razočarani, za četiri godine Savez Izbezumljenih Troglodita, jeste li uistinu i u srcu slobodan čovjek? Jeste li zaista spremni položiti život ili dati ruku u vatru da je sloboda kad na polici ne uzmete Šećernu Vodicu Bljutko nego radije Toplu Škrobicu Gutko?

A ipak, u svim ćete medijima, od Čobanskog Glasnika do blogosfere, čitati krvave, teške, duge i beskrajno dosadne polemike oko toga je li bolji Gutko ili Bljutko, Kreteni ili Trogloditi, Crkva u Primata ili Sveti Darvinizam. Da, i to će se svečano držati izrazom slobode, a Zli Trgovci će ponosno reći kako, eto, svaki građanin ima slobodu izbora, a napose slobodu izražavanja misli i stavova.

U stvarnosti ne postoji takvo što: sloboda izbora. Ako su te prevarili pa stvarno misliš da si slobodan zato što možeš odabrati popiti Gutka, a ne Bljutka, onda imaš gadan problem.

Jer, sloboda, što god filozofi pričali o njoj, ne može biti na nivou izbora između ove ili one želje našeg dupeta. Želja, uključujući i njezino ispunjavanje, je pojam suprotan slobodi.

A u našem svijetu vlada filozofija ispunjenih želja (dupeta; jer smo primati, pa naše ganglije određuju našu prirodu, a naša je priroda, naravno, pohlepa za ispunjavanjem želja, tako učimo u školi). Dok bude vladala takva filozofija, neće biti slobode, samo njezin fantom, sjenka: sloboda izbora kao najveće postignuće marve koja pohodi supermarkete i sladostrasno uživa slobodu biranja s beskonačnih polica, jednako materijalnih i ideoloških. I kasnije, naravno, slobodu da bira hoće li plaćati obročno ili revolvingom. Možda je pri tom netko sretan, krasno, nek bude, ali sreća, pogotovo takva sreća, je drugi par opanaka.

Pa dobro, svijet je takav kakav je, što ja sad hoću? Što je onda sloboda, kad sam tako pametan?

Sloboda je odsustvo sna. Kad se probudiš, onda je sloboda. Kad ti ne mogu više lagati. Baš se ništa ne mora promijeniti, ne moraš ni malim prstom pomaknuti, ništa birati ni željeti. Naprosto znaš. Slobodan si od glupih izbora. Znaš što moraš. Eto paradoksa: jasno ti je što i kako moraš, i zato si slobodan. Slobodan od noćne more i obmane koju nikad nisi ni želio sanjati. Tek tada si slobodan.

Tradicionalne religije (buuuu, opijum za narod) to nazivaju oslobođenjem. Novovjeka ateistička religija ne pozna takvog oslobođenja, ona podiže krvave revolucije kako bi novi sluge i stari gospodari zamijenili uloge i još lakše trgovali. Nemojte si umišljati da branim kler, ne zaključujte plitko. Dajte si onih pet minuta! Crkva u Primata jednako je novovjeki d.d.. kao i Sveta Znanost Materijalizma.

Korak prema Slobodi je oslobođenje, a prvi korak prema oslobođenju je pet minuta s vlastitim srcem u tišini. Ni Tupko ni Glupko, nego ti, običan i jednostavan Čovjek.

Reci im da je to tvoje „neotuđivo pravo“.
Reći će ti da si dobio taj izbor, a možda se i pohvaliti da su ti ga baš oni omogućili.

Znat ćeš da lažu.

To će biti tvoja sloboda.

- Zlatousti, zašto smo stalno bolesni?
- Zanemarujete higijenu.
- Ali nisu sve bolesti zarazne!
- Nisu. Ali sve su nečist.

Idući dan nakon svinjarije s otkazom ipak se naručim kod doktora Nadležnog u njegovu socrealističku ambulantu. Metafizički sam sa svime time načistu, čak imam i potrebnu snagu za dosljednost, ali ipak sam se uzrujao, pogotovo jer se moja okolina, posebno moji najbliži, prestrašila i osupnula. I to je dobro, mislim sad, jer da se nisam uzrujao značilo bi da nisam ljudsko biće. Ovako sam čovjek kojem je očito bolje.

Doktor Nadležni mi ordinira nešto za smirenje, izrazi također svoju zaprepaštenost očitom manifestacijom surovog kapitalizma i utješi me s par prigodnih riječi. Kad je ustanovio da sam ipak prilično čvrst, i da mi ne treba bog zna kakvog tješenja, rekao je značajno:
- Dragi moj Ludlud, pametan ste čovjek i vidim da je vaš oporavak već gotovo siguran. U posljednjih godinu dana, a posebno ovih šest mjeseci otkako se liječite, uspjeli ste doživjeti i sretno preživjeti sve krugove pakla kroz koje prolaze psihički bolesnici. Od nesposobnosti da ustanovite što vam je, preko krivog dijagnosticiranja, neprofesionalnosti i liječničke neetičnosti, borbe s birokracijama svih vrsta i nivoa, muka s lijekovima i ispravnom terapijom, komisijama, nerazumijevanjem okoline i patnjom obitelji, pa do gubitka radnog mjesta ... trebam li uopće dalje nabrajati? A sad samo zamislite kako je onima koji su bili slabije sreće i za koje znamo da se nikad neće oporaviti! Vidjeli ste njihov svijet i sad ga napuštate. Oni u njemu ostaju do smrti.

I opet je dr. Nadležni pokazao neobičnu mudrost. Zaista, nek' samo nosi i odjeću i cipele kakve god voli!

Zamislio sam se duboko. Možda bih i ja mogao nekako pripomoći da se pomogne tim ljudima, mojoj subraći koja ni ne znaju da je Vilenjačko Kraljevstvo njihovo i da pate jedino zato što sada tako žele drugi ljudi?
Možda.

Možda na kraju sve ima smisla, samo treba malo poraditi na tome da se smisao i oživotvori, ili, ljepše rečeno, da se prestane skrivati?
Možda uspijemo biti ljudi, a ne zombiji i stoka?

Sve je moguće!