Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Majoneza je neprijatelj brkovima.

Žuti džukac u
vrtu. Debeli mačor
na grani. Red. Mir.

Na vjetrobranskom
staklu groblje kukaca.
Dug i dalek put.

Tri vrapca i kos
na ogradi balkona.
Konferencija.

Neke odnose treba prekidati jednostavnim hicem milosrđa.

(Višestruke su koristi od toga. Dokida se poplava iscrpljujućeg blebetanja. Smanjuje se opasnost laganja. Otvara se prostor novim odnosima. Odbacuju se tereti, poput suvišne opreme na dugom maršu. Odmaraš se, a možda si i glavu spasio.
Boli, reći će ti.
Naravno da boli. Ali pitanje je koliko boli rez, a koliko bolestan odnos, ako je gangrenozan.
A što s odrezanim, onim koji je na drugom kraju odnosa?
Ništa. Nada da nije metastaziralo na njegovu stranu.
Spašavanje stvari?
To bi bila lažna briga, licemjerje i dolijevanje otrova na ranu. Uopće nije stvar u čovjeku s druge strane, vjerojatno je bio vrijedan, inače ne bi ni bilo odnosa. Nema se što spasiti, dio otrova je i tako upumpan s tvoje strane. Uvijek je stvar u odnosu, nikad u ljudima. Vječna je zabluda da je obrnuto.
Nije li to okrutno? Neki su ljudi vrijedni odnosa, makar i bolesnog.
Ne vjerujem u to. Na svijetu živi nekoliko milijardi ljudi. Je li moguće da su najvrijedniji baš oni s kojima si se trovao?
A obitelj?
Koja obitelj?
Pa dobro, oni koje si volio?
Zašto ih onda više ne volim? Bez bolesnog odnosa slutim da bih volio i više i dulje.
Možda, ali što bi onda oni imali od toga, da si volio bez odnosa, makar kakvog?
"Imali od toga" u zadnjem pitanju već je simptom gangrene...)

Zanimljivost koja mi pada na pamet gledajući gornji tekst: u zagradi je čitava litanija, dok je prva rečenica sve što se zapravo imalo reći tom litanijom. Kako onda čovjek ne bi volio haiku i druge aforistične forme izražavanja?