Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Mršavi vrabac,
bojovnik recesije.
Zapušten balkon.

- Zlatousti, kako da smršavimo, kako da se ne debljamo, kako izbjeći dijetu?!
- Jedite malom žlicom.
- Misliš, desert i kolače?
- Ne. Mislim sve i uvijek.

- Zlatousti, zašto sunce sja?
- Zato, djeco, jer je stalno u mraku.

- Zlatousti, postoji li neko sveobuhvatno objašnjenje koje jednim udarcem sve objašnjava, da se ne mučimo više ovako...?
- Postoji.
- Reci! Reci!
- Bog je umjetnik.

Hrpa mrvica,
jato vrabaca. Ptičja
pričest. Biskup: kos.

Bonaca. Čudna.
Vjetrenjače vrte se
na brdu, sporo.

- Zlatousti, hoće li nam Bog oprostiti?
- Hoće.
- Znači da nas neće kazniti!?
- O, hoće, hoće.
- Ali kako? Pa to je kontradikcija!
- Ni približno.
- Pa kako, kako?!
- Sve će vam prepustiti.
- To će biti za oprost?
- To je oboje.

- Zlatousti, Zlatousti, zašto treba postiti?
- Da biste stražnjici dali predah od razmišljanja.
- Zar stražnjica razmišlja????
- Jedino njome i razmišljate.

- Zlatousti, Zlatousti, zašto je važna molitva?
- Da biste dobili dobiveno.

- Zlatousti, oni mrkli klerikalci i popovi ne daju nam misliti svojom glavom! Nije li tako?
- Tako je.
- Ha! Znali smo! Stid ih bilo, zar ne?
- Stid? Čine vam uslugu, magarci!

- Zlatousti, što je pošlo krivo s religijom?
- Pobrkalo im se.
- Što, što?
- Ne boje se Boga, a boje se vraga.

Brkovi su prijatelj nježnoj koži, vratu žene napose.

Treperi žuti
list, posljednji na grani.
Spokoj čekanja.

Brkovi su prijatelj pivu, pivskoj pjeni napose.

Majoneza je neprijatelj brkovima.

Žuti džukac u
vrtu. Debeli mačor
na grani. Red. Mir.

Na vjetrobranskom
staklu groblje kukaca.
Dug i dalek put.

Tri vrapca i kos
na ogradi balkona.
Konferencija.

Neke odnose treba prekidati jednostavnim hicem milosrđa.

(Višestruke su koristi od toga. Dokida se poplava iscrpljujućeg blebetanja. Smanjuje se opasnost laganja. Otvara se prostor novim odnosima. Odbacuju se tereti, poput suvišne opreme na dugom maršu. Odmaraš se, a možda si i glavu spasio.
Boli, reći će ti.
Naravno da boli. Ali pitanje je koliko boli rez, a koliko bolestan odnos, ako je gangrenozan.
A što s odrezanim, onim koji je na drugom kraju odnosa?
Ništa. Nada da nije metastaziralo na njegovu stranu.
Spašavanje stvari?
To bi bila lažna briga, licemjerje i dolijevanje otrova na ranu. Uopće nije stvar u čovjeku s druge strane, vjerojatno je bio vrijedan, inače ne bi ni bilo odnosa. Nema se što spasiti, dio otrova je i tako upumpan s tvoje strane. Uvijek je stvar u odnosu, nikad u ljudima. Vječna je zabluda da je obrnuto.
Nije li to okrutno? Neki su ljudi vrijedni odnosa, makar i bolesnog.
Ne vjerujem u to. Na svijetu živi nekoliko milijardi ljudi. Je li moguće da su najvrijedniji baš oni s kojima si se trovao?
A obitelj?
Koja obitelj?
Pa dobro, oni koje si volio?
Zašto ih onda više ne volim? Bez bolesnog odnosa slutim da bih volio i više i dulje.
Možda, ali što bi onda oni imali od toga, da si volio bez odnosa, makar kakvog?
"Imali od toga" u zadnjem pitanju već je simptom gangrene...)

Zanimljivost koja mi pada na pamet gledajući gornji tekst: u zagradi je čitava litanija, dok je prva rečenica sve što se zapravo imalo reći tom litanijom. Kako onda čovjek ne bi volio haiku i druge aforistične forme izražavanja?

Ptice zamukle
pred oluju. Vrapčev rep
nakostriješen.

ptice pjevaju
i uzduh prepun prane
u praskozorje

ptice pjevaju
uzduh prepun ozona
u praskozorje

ptice pjevaju
uzduh prepun orgona
u praskozorje

Boli me nos. Oštećen je malo na dva tri mjesta izvana, vjerojatno nešto i iznutra, ali ništa strašno. Kako se to lijepo kaže, naletio sam na vrata. ("Jao, jesi dobro?" "Jesam, jesam, sve je u redu, tek da vidiš kako vrata izgledaju..." kaže dalje taj vic.)

Pomalo mrzovoljno, hvatam neki suhi trenutak svih tih kišnih popodneva. Naslonjen na ogradu balkona, s lijeve strane Debeli Vrabac - gledamo dolje u vrt.
- Cvrt-cvrrr! - veli vrabac. Tako mi i treba kad imam posla s ljudima.
Odavno sam izgubio volju objašnjavati mu da nisam vrabac, nego upravo čovjek, pa da, hoću-neću, često moram imati posla sa svojima.

Zapravo, kad bismo doslovno prevodili, rekao je "kad imaš posla s debelim mačkama". U vrapčjem, stvar je donekle pojednostavljena kad su imenice u pitanju, tako se fauna dijeli na vrapce, izgovara se kao duplo brzo "živživ!", a ujedno znači i zamjenicu "mi", te na "debele mačke" (izgovor "cvrrrrrt!" uz kostriješenje perja), što je ujedno i zamjenica "oni". Kad mu pokušam pojasniti da smo mi, "debele mačke" napravile malo složeniju podjelu među vrstama, obavezno me gleda kao da sam poludio.

Tako i danas. Plandujemo na balkonu, ne baš raspoloženo gledamo kako se travnjasti svibanj topi sam u svojim kišama i u naglo prispjelim vrućinama. Ispod nas zaista prošeta susjedov Debeli Mačak i vrabac samo cvrkne posprdno. Eto vidiš? I ti da nisi "mi" nego "oni"?

- Sutra će, vele, pravi mali potop. - najavim mudro. Škicam prema zapadu, mjerkam koliko se rumeni nebo ne bih li usporedio službenu prognozu s našom, balkonskom. Kako najavim, krupne kapi zabubnjaju oko nas.
Vrabac cvrkutne: sutra, ha? Zapravo, to je opet vrlo slobodan prijevod jer u vrapčjem ne postoji riječ za "sutra", ne u našem smislu, prije kao neprevedivi glagol.

Vrabac odleti pod oluk i strese perca, a ja ostanem još malo. Uživam u krupnim, hladnim kapima na licu, napose ovima koje mi padnu na nos. Kojeg, kako stvari stoje, nije tako teško pogoditi, no tu sam primjedbu zadržao za sebe, neraspoložen za dovikivanje preko krova.

A i odgovor već znam: kad imam posla s debelim mačkama.

Procvala šljiva,
pokisla mladenka. Uh -
proljetna kiša!

Do petstotog posta došlo se sporo, pomalo umirovljenički. Ipak, ovo je sad prva kohorta prve legije, punih pet centurija postova.
Laž, Ljubav, Dom i Rat su odmarširale već ranije, a upravo kroz ovaj klimavi, nahereni slavoluk prolazi i najsporija peta centurija, Čobanska. "Čobanska" jer se bavila uglavnom društvenim pitanjima, i to domaćim. Dominirali su Čobanski i ini glasnici i druge novine, premda vas nisam prestao gnjaviti ni vrapcima, ili Zlatoustim.
Bilo je to prilično blatno probijanje kroz godinu i pol dana, ali tako to ide s pješačkim pukovnijama; uvijek neka od satnija naleti na grozan teren.
Ipak, nova kohorta je već na putu, pa kako joj bilo. Daleko smo još do punog brojnog stanja ove čudnovate legije.
Hvala svima koji koračaju s njom od početka, hvala svima koji su se pridružili kasnije, a posebno hvala svima vama koji ste izdržali sve do sada.
Za to je bome trebalo sape, što jest, jest (kaj je, je).

- Zlatousti, zašto jest kako jest?
- Zato što kad vlada pamet, nedostaje mudrosti.
- A obrnuto?
- Gdje ima mudrosti, pameti i ne treba.

- Zlatousti, zašto je ljubav tako divna, veličanstvena, blagorodna, blagoslovstvena, a istovremeno živa bol i patnja i muka i neostvariva?
- Nadilazi nas.

- Zlatousti! Žudnja nas razdire!
- Ubijte žudnju.
- Neeeeeee!!! Sve, samo to ne!
- Onda ubijte razdiranje.

Ase ležit nespina Ludlud, na baštini svačijoj i ničijoj. Sanje vazda ganjaše, al nikagdar se ne osnovi. Negda nekto, a sada ništi. Negda gospodar hiže propuhite, leže pod ovaj kam, a hiža osta. I hiža naslije propa, pak samo osta promaja.
Zastani putniče, ali ne predugo, nego se mudro promaje čuvaj. Kam tvoj te strpljivo čeka e da ne utekne nigda, kako ni ti njemu utekti ne imaš ikud. Polako kroči e da se ne opotiš.

Ljeta gospodnjeg . . . ., kada se ishod i zahod u vrelu suncu ispomiješaše susvitno.